Gibonni je teškaš domaće pop glazbe s respektabilnom i dugom solističkom karijerom koja je uslijedila nakon smiješnog "teškometalnog" benda Osmi putnik i smucanja po Njemačkoj u kojoj nije dospio do željenog uspjeha. Jedan je od najnagrađivanijih autora i izvođača koji je uspješno ponovo izmislio sebe, a s "Cesaricom" pomogao u revitalizaciji karijere Olivera Dragojevića, pomogao usponu solističke karijere Dine Dvornika, pisao i skladao za druge te godinama bio i ostao na ili barem pri vrhu ljestvica popularnosti kad su posrijedi domaći glazbenici.
Kroz albume je provlačio niz uglednih suradnika poput Pina Palladina, Tobyja Levina, Vlatka Stefanovskog, Ante Gele i Manua Katchea do gostiju poput Urbana i Bareta, Maye Azucene i Masta Acea, a mogao si je priuštiti i snimanja u "Real World" studijima Petera Gabriela. U portfelju ima podeblji fascikl antologijskih skladbi čije su melodije i stihovi doslovce ušli u narod, a u kojima se oveći broj slušatelja mogao pronaći i njima olakšati neke svoje probleme i dileme. Dio kritike, premda ima i onih koji ga ne mogu smisliti pa su išli dotle da su ga smatrali i velikom štetočinom u korpusu hrvatske pop i rock glazbe, sveudilj je hvalio njegove albume, čak i kad neki od njih nisu zasluživali takve laude.
S jedne strane je modernizirao "dalmatinsku pismu", s druge uvodio dalmatinske tradicionalizme u pop i rock, a nemoguće je igdje u Dalmaciji ne čuti Gibonnija koji je po mnogočemu ispravan čovjek, dobra mjera za ukus i benchmark prema kojem je zgodno, u sadržajnom i stilskom smislu, mjeriti sve ono lijevo i desno od njegovog glazbenog kursa jer je i centralna figura mainstreama hrvatske glazbene scene.
Prava doza
Iz svega proizlazi da nije lako zauzeti objektivnu kritičarsku poziciju u procjenjivanju Gibonnijevih dosega pa tako i u slučaju njegovog nedavno objavljenog mini-albuma "U po ure". Ovo iznosim jer sam, kad je neka moja recenzija ovog ili onog Gibonnijevog albuma već bila objavljena, još danima razmišljao jesam li ga nedovoljno kudio ili premalo hvalio. Nije to nikada bilo presudno u percepciji nekog novog Gibonnijevog albuma jer publika mu već četvrt stoljeća rado i obilato jede iz ruke, ali u svakoj valorizaciji nekog njegovog djela valja uzimati u obzir i koliko mnogo, i to jako popularnih, zagađivača okoliša ima u pop glazbi Hrvatske i susjedstva koji se šire poput metastaza.
Zauzvrat, kad se kritičar bavi Gibonnijem mora imati na umu i inozemne kantautorske teškaše poput Springsteena. S takvim aršinom, imajući i dalje na umu centralnu poziciju Gibonnija u toj i takvoj pop glazbi, valja pristupiti i vrednovanju "U po ure". Počnimo prvo s dužinom tog mini-albuma od pet pjesama. Gibonnijev argument iznesen u jednom nedavnom intervjuu, citiram po sjećanju, kako mini-album smatra primjerenijom formom za plasman novih pjesama od uobičajenog albuma, jer su nam se slušalačke navike promijenile, prilično je neoboriv, a i osobno sam još u osamdesetima zavolio taj format. Stoga, pet pjesama koje stanu u "po ure", odnosno u dvadeset i šest minuta - tim više što su gotovo sve nove Gibonnijeve skladbe pjesnički i glazbenički dosta guste – predstavljaju pravu dozu za "moderna vremena".
Ipak, valja se zapitati je li to dovoljno jer "U po ure" nije mini-album koji tek popunjava pauzu između dva regularna albuma, nego prvo Gibonnijevo izdanje nakon "Familije" iz 2016. godine koja je nažalost bila i posljednji Oliverov album. Kako god okrenuli, pet novih pjesama u pet (računajući od "Familije" s Oliverom) ili u desetak godina (računajući od "Tolerance" ili "20th Century Man") ipak se doima nekako premalo, osim ako već naredne zime ne objavi još jedan mini-album što bih mu kao strategiju toplo sugerirao, a da ne ulazim u to je li Gibonni iz nekih pravnih i diskografskih razloga sada objavio samo mini-album za Dallas kako bi možda u skorije vrijeme objavio novi regularni album za nekog drugog diskografa.
No, baš zato što ih je samo pet, svaka od tih novih Gibonnijevih skladbi je izloženija (prosudbi) nego što bi to dio njih bio izložen u sklopu regularnog albuma od deset pjesama ukupne dužine od "tri kvarat" ili dvanaest pjesama od "cile ure".
"Ko si, da si"
I u tome, nažalost, Gibonnijevih "U po ure" nije dojmljiv koliko to jesu "Judi, zviri i beštimje" i "Mirakul" ili bolji dijelovi "Ruže vjetrova" s kojim upravlja kurs prema vrhu mainstreama ili "Tolerance" s kojim se pokušao "modernizirati" pa i "20th Century Mana" koji nije bio tek prevladavanje "krize srednjih godina". "Pijesak nošen vjetrom" u kojoj nadahnuto uz zanimljivu blues-rock pratnju, dramatiziranu štrajhovima atraktivno osmišljenih gudača koji kao da su nadošli s Levanta, pjeva o potrazi za pjesmom najefektnija je na "U po ure". Malo je kad netko u hrvatskoj pop glazbi toliko ogolio sebe da predoči koliko je teško autoru doći do velike pjesme. Doslovce smo uz Gibonnija u mraku sobe dok traži "vlažnu njušku" i "golu kožu" pjesme, dok "riječi šute na papiru" i "mole usne da ih dirnu".
Maestralno i toliko emotivno da čovjeku dođe da upita Gibonnija može li mu ikako pomoći da nađe riječi i note koje traži. Ipak, ako je pjesma o potrazi za pjesmom najdojmljivija na mini-albumu, moguće je da i ona sugerira autorsku krizu. Srećom, posljednja "Ko si, da si", tmasti blues s gospelovskim pratećim vokalima, još je jedna od onih Gibonnijevih skladbi koje će postati antologijskima jer je u njoj iznova krasno opisao koliko svakome muškarcu treba dom i žena koja ga u njemu čeka. Neki će reći da je patrijarhalna ili tradicionalistička, no prije svega je izuzetno osjećajna i iskrena pjesma. Dakle, Gibonni, kad poželi ili kad mu se potrefi, doista može biti teško dostižan, pogotovo kad govorimo o glazbenicima i autorima koji pomiruju kvalitetu i komercijalnost.
Nažalost, uvodna "Kiša (Z'naab)" spada u red ne baš uvjerljivih Gibonnijevih poigravanja world musicom, odnosno afričkim idiomima, a i prenakrcana je pregustim metaforama kroz koje se slušatelj mora probijati mačetom. Ima refren koji lako ulazi u uho, ali u suštini je prezasićena glasovima i instrumentima ispod kojeg se skrivaju "trikovi" Paula Simona, no mnogo manje dojmljivo od "Gracelanda". Još je slabija "Mlijeko proliveno", započeta kao preumiveni southern-rock uz kojeg Gibonni kuka kako je "sam sebi najgori đak što na svojim greškama ne uči".
Auto-pilot
Posrijedi je pjesma nalik "Oprosti", ali napisana i izvedena na auto-pilotu s previše produkcijskih premaza. Nešto slično vrijedi i za "Lažu fotografije" koja može proći kao balada uz koju će mnogi već ove jeseni ili za koju godinu razmišljati što im je to na godišnjem ljeta 2021. godine pošlo po zlu.
Ukusna jest, ali ne i dovoljno dojmljiva. Neosporno, Gibonni još umije napisati, skladati i snimiti jaku pjesmu poput "Pijesak nošen vjetrom", no "U po ure" je tek upola dobar koliko bi to mogao biti da je njezin vlasnik u top-formi ili da se odluči prosušiti poput pršuta na buri, odnosno ogoliti pjesme i svesti ih na okružje od maksimalno tri instrumenta uz njegov glas umjesto da ih premazuje s viškovima vokalne i instrumentalne "piture". Često je manje zapravo više i šteta što tom poučku Gibonni nije pribjegao na "U po ure" jer mini-album je idealna forma za odmak od (njegove) uobičajene "šprance".