Do prije niti godinu dana u hrvatskoj operi nemjerljivo je nedostajalo tenora za velike uloge, HNK Zagreb repertoar je oslanjao na dva domaća tenora, Tomislava Mužeka i Stjepana Franetovića, a s velikim očekivanjima, koja su u međuvremenu i više nego ispunjena, pratili su se počeci karijere 26-godišnjeg Filipa Filipovića.
Međutim, od ove sezone sve se promijenilo. Prvo, u zagrebački HNK se vratio Domagoj Dorotić, a potom se pokazalo da je Filip Filipović lani znao što govori kada je, suočen s vicem da se ljudi iz nemoći što nemamo tenora šale "da to nije glas, nego mentalno stanje", rekao da postoje neki fantastični kadrovi koji još studiraju na Muzičkoj akademiji. U ovoj sezoni, uz Filipovića, pojavilo se još troje hrvatskih tenora mlađih od 30 godina.
Svi u "Čarobnoj fruli"
Niti dva mjeseca nakon minhenskog debija u teatru Gärtnerplatz u Offenbachovoj operi "La Grande-Duchesse de Gérolstein", u zagrebačkoj Operi, u ulozi Tamina u "Čarobnoj fruli", prvi je put pjevao 23-godišnji budući dramski tenor, Hrvat iz Innsbrucka Matteo Ivan Rašić. U istom repriznom nizu Mozartove opere ulogu Monostatosa pjeva Korčulanin Roko Radovan, koji završava Muzičku akademiju, a u istoj se ulozi našao i nedavno diplomirani pjevač Matic Zakonjšek, Slovenac na radu u Zagrebu.
- Jesam li rekao da će tako biti, da ima nepoznatih tenora koji tek dolaze? Za nekoliko godina to će biti jedna čvrsta, nova tenorska generacija koja će držati repertoar! - zadovoljno poentira na pozornici najiskusniji od četiri mlada tenora, nositelj velikih uloga, Filip Filipović, Tamino u "Čarobnoj fruli", Alfredo u "La Traviati", Ismaele u "Nabuccu", Alfred u "Šišmišu"...
Mlade lavove koji "napadaju" repertoar nacionalnog kazališta okupili smo zajedno, gdje su objasnili životno-karijerne priče koje su ih dovele do sadašnjeg časa na njihovu glazbenom putu.
Momak iz Innsbrucka
Matteo Ivan Rašić do jučer je bio praktički nepoznat u nas, upoznali su ga jedino pratitelji Božićnog koncerta u Ciboni. Rašić je sin hrvatskih gastarbajtera. Rođen je i živi u Innsbrucku, gdje završava Tirolski konzervatorij. Majka mu je domaćica rodom iz Čapljine, a otac, Daruvarčanin, građevinski radnik, majstor za podnu izolaciju. Matteo Ivan Rašić imao je samo šest godina kada se pridružio Wiltener Sängerknabenu, gdje je dobio prve poduke pjevanja, te je već 10 godina đak prof. Johannesa Stechera.
- Da, svi mi govore da sam dramski, wagnerijanski tenor. No i kad ste takav glas, ne preporučuje se da se Wagneru približavate prije 30. Glas se treba nadograđivati postupno, ne smije se omalovažavati jačina orkestra s kojom se dramski tenor u repertoarnom fahu susreće - govori tenor koji se jedini u svojoj obitelji bavi profesionalno glazbom, premda mu majka zna svirati harmoniku, a sestra klavir, saksofon, gitaru i frulu.
- Nakon debija u ulozi Tamina u HNK, volio bih se vezati čvršće kao gost za kazalište u domovini. Sjećam se, bilo je to 2016. godine, prvi put sam došao gledati neku operu u zagrebački HNK, na repertoaru je bila Puccinijeva ‘La Boheme‘. Bila je zima... Kad sam ugledao kazalište, odmah sam znao - želim ovdje raditi, želim se jednog dana vratiti u domovinu - najavljuje naš čovjek u Innsbrucku.
Za razliku od tenora Rašića, Matic Zakonjšek mnogo je kasnije u životu odlučio baviti se pjevanjem. Slovenac s diplomom zagrebačke Muzičke akademije do gimnazijskih dana u Celju nije uopće pjevao.
- Planirao sam biti medicinar ili pravnik. Svirao sam udaraljke, međutim, ‘nasilno‘ su me odvukli na audiciju za zbor i muški oktet te sam u trećem srednje upisao solo pjevanje u Glazbenoj školi. Potom sam tri godine studirao u Ljubljani glazbenu pedagogiju, pa upisao Muzičku akademiju u Zagrebu, koju sam izabrao zbog konkurencije i kvalitete. Evo, diplomirao sam prije tri tjedna - govori momak čiji je otac viličar, vozi kamion, a majka je medicinska sestra.
Matic Zakonjšek pjeva Giuseppea i Gastonea de Letorièresa u "La Traviati" i Spoletta u "Tosci"... Na tragu slovenskih tenora koji su obilježili hrvatsku operu, kao što su Mario Šimenc, Josip Gostič, Noni Žunec, Josip Šutej, Janez Lotrič, kao i Josip Gostič čiji se dani slave, evo sada pjeva u nas i Matic Zakonjšek.
- Lijepo su me primili u Zagrebu, atmosfera je odlična - kaže Zakonjšek kojemu autoriteti govore da je belkantistički pjevač, međutim njegova je uloga snova ipak Lenski u "Evgeniju Onjeginu" Petra Iljiča Čajkovskog, kao što je Matteu Rašiću sanjana uloga naslovna u Verdijevu "Otellu".
Tenor Roko Radovan, glazbeni mentor i pjevač elitnog vokalnog sastava Sveti Blaž, svoju je pjevačku karijeru, kao Stjepan Franetović, Ivo Gamulin Gianni, Terezija Kusanović ili Luciano Batinić, prvo gradio kroz klapsku pjesmu. Korčulanin iz Lumbarde je i aranžer i tekstopisac i pjesnik, dobitnik Nagrade "Drago Ivanišević" za poeziju i nekoliko Leuta i Štitova s Omiškog festivala.
Da je vrijeme da se makne s omiške "stine" i krene u operu, prva je primijetila mezzosopranistica Terezija Kusanović, a ubrzo je to potvrdila prof. Martina Gojčeta Silić.
- Da nije bilo klapa, ne bi bilo niti opere. Naime, truba je bila moja prva ljubav. Otac mi je voditelj Limene glazbe u Lumbardi, a i sam sam poklonik narodne baštine, vrlo je respektiram - koji je prije solo karijere svirao baš trubu.
Nije jedini operni pjevač koji je prije solo karijere učio baš taj instrument
- Riječ je o sličnoj vrsti ega. Trube su najglasnije u orkestrima, najviše je tjelesnog napora i kod tenora među glasovima i kod truba među instrumentima - kaže Radovan, čiji su se majka i otac kao radni ljudi ostvarili u ugostiteljstvu i trgovačkom poslu.
Kada je prvi put nastupao s Operom HNK, bilo je to nekovrsno "vatreno" krštenje, bio je Sokolović u "Zrinjskom", ali ispred kazališta, na ulici.
Domovina prva
- Gradeći postupno manje role kao što su Glasnik u ‘Trubaduru‘, Yamadori u ‘Madame Butterfly‘, te Čuvar vatre, došao sam do Monostrata u ‘Čarobnoj fruli‘. Volio bih debitirati kao Tamino, u nečem prvo glasovno pitomijem, pa zatim kao Alfredo - nastavlja Radovan, koji kao svoju ulogu života vidi nekog, kako veli, bipolarnog tipa, kao što je Don Jose u Bizetovoj "Carmen".
Do 35. godine mladi je tenorski glas u nekoj vrsti opasnosti, neoprezan izbor repertoara i pretjerani broj nastupa mogu dovesti do toga da ga se značajno ošteti. Na ovu temu mladi tenori svašta imaju za reći.
Matteo Ivan Rašić sa sjetom govori kako su stari tenori tjednima putovali brodom na nastup u Americi i tako odmarali glas, a danas im u moru nastupa, kako će reći, preostaje samo da piju vodu, bave se sportom i spavaju, a Roko Radovan nastavlja:
- Danas je opera masovna svjetska produkcija u kojoj je pjevač u kontaktu s nekoliko menadžera i agenata. Dok sam radio Alfreda u ‘Šišmišu‘, dobio sam poziv da u Bruxellesu pjevam Lenskog u ‘Onjeginu‘. Bio sam pošten prema zagrebačkim kolegama i odbio sam, odlučio sam u korist kolega i domovine. Svima nam je, uostalom, cilj da se nacionalna opera konačno međunarodno etablira. U ovom času imamo i mlade i iskusnije pjevače, kombinaciju odličnu i za internacionalne uspjehe i za izgradnju nove domaće publike - zaključuje Roko Radovan.
Mladi tenor Filip Filipović iz Sv. Ivana Zeline nedavno je rekao da je „stara duša i da mu je najdraži kompliment kad mu netko iz publike kaže da ga je arijom dirnuo u dušu.”
I on jest upravo jedan od tih pjevača, koje gledalište objektivno, a još ozbiljnije, subjektivno doživljava; gospodar srca publike.
Konačno, i kolege tenori priznaju Filipoviću da je majstorski recentno kormilario Alfredom u „La traviati”. Riječ je, među ostalim, o talijanizmu u njegovu glasu koji je iznimno privlačan, a i u kombinaciji je sa sjajno školovanim glasom. Filipović je također iz skromne je radničke obitelji, otac mu je poštar u mirovini, majka njegovateljica. U glazbenoj školi učio je klavir i pjevanje, te će uskoro diplomirati na Muzičkoj akademiji.
- Iduće sezone pjevat ću u Mozartovoj „Cosi fan tutte”, a uskoro u Lisinskom sa simfoničarima Rossinijevu Stabar Mater – najavljuje Filipović koji je do ovog časa gotovo pjevao u svim produkcijama sezone u HNK.