Bliski susret neke druge vrste s istim savršenstvom

Obeshrabren koncertom u Varaždinu, propustio sam Dylana na Šalati. I očito teško sagriješio propustom. Iskupljenje sam potražio s Cohenom. I našao ga. Kolega Dragaš i ja napokon smo na istom mjestu i u istoj večeri doživjeli božansku objavu.

U mojoj osobnoj riznici veličanstvenih koncerata Berlinske, Bečke ili Minhenske filharmonije, vrhunskih opernih predstava u Scali, Metu, Marijinskom ili Bayreuthu, najboljih izdanja Ive Pogorelića, kao i Bonovih spektakala s U2 od Koševa do Maksimira, u svom tom blagu ushita i savršenstava, Cohen u Zagrebu postao je jednan od najsjajnijih dragulja.

Skladateljski credo u pjesmi

“It goes like this, the fourth, the fifth, the minor fall, the major lift...” glasi krajnje jednostavan skladateljski Cohenov credo, izrečen u stihovima antologijske pjesme 20. stoljeća “Hallelujah”. Poput Jakova po ljestvama prema nebu u biblijskom snu, Cohenov glas penje se jednostavnom melodijom u C-duru od kvarte na kvintu, preko pada u a-mol na stepenicu F-dura... svo do prijestolja Boga. I Ljubavi. Pjesma je i najpobožniji psalam i mistički erotična Cohenova Pjesma nad pjesmama.

Nekoliko mi je ljudi, ne samo žena, nakon koncerta sramežljivo priznavalo kako su upravo na toj pjesmi “pukli” i zatekli se obliveni suzama. Dakle, nisam bio ni rijedak, a kamoli jedini u toj ekstazi.

Tisuće ljudi oko jedne vatre

Vrhunski razglas nije uludo i bučno potratio nijedan jedini ton virtuoznih glazbenika i anđeoskih vokala. Cohenova karizma pretvorila je ogromnu dvoranu u toplu brvnaru usred nepregledne ledene i bezdušne pustoši. Oko rasplamsale vatre u kaminu našlo se posebno, udobno i sigurno mjesto za svakog od nas dvanaestak tisuća sretnika. Da bi izrazili posebnost i čudesnost ovakvih pojava i ljudi, često kažemo kako nisu s ovoga svijeta. Ali, kad se bolje promisli, ljepota je upravo u zemaljskom podrijetlu i naravi fenomena kao što je Leonard Cohen. Od ovakvih koncerata svijet doista postaje bolji i ljepši jednostavno zato što nas podsjećaju na anđeosko i božansko u nama samima.

U eri najstrašnijih utjelovljenja bešćutnog zla ne treba objašnjavati koliko su nam takva iskustva potrebna i dragocjena.

Čitava Arena, kao jedan, ustala je na noge čim je pred nas izašao vlasnik glasa koji nas prati, razgaljuje, rastužuje i hrabri već desetljećima. Prostajali smo i čitavih posljednjih pola sata trosatnog koncerta. Nije se bolje i ljepše moglo izraziti poštovanje i divljenje - vrlina koju tako divno zastupa sam Cohen.

Stihovi u čast glazbenika

Kako reče jedna velika obožavateljica i poznavateljica njegovog djela, Cohen nosi šešir samo da bi ga skidao. Predstavljajući ih dvaput tijekom večeri, on je pjesnički opjevao svakog od virtuoza koji ga prate. Tako je fenomenalnog svirača puhačkih instrumenata Dina Solda potpuno opravdano nazvao “gospodarem daha”, a za bubnjara Rafaela Bernarda Gajola rekao je: “to je naš čuvar vremena”.

Nitko se tako lijepo ne klanja vlastitim glazbenicima, nitko ne skida šešir s toliko dirljive poniznosti, nitko ne zna tako iskreno kleknuti na pozornici kao što to čini Cohen.

“Nisam došao sve do Zagreba da bih vas prevario” - otpjevao je Cohen, parafrazirajući stih upravo pjesme “Hallelujah”. I doista, nije nas varao nikada, nije ni preksinoć, uživo. Da smo mogli, u znak poštovanja i zahvalnosti skinuli bismo pred njim s glave čitavu Arenu. Dubok, najdublji naklon i veliko hvala, maestro Cohen.