Kad se prije dvije godine u našim nezavisnim kinima pojavio ukrajinsko-ruski film “Snajperistica” (izvorni naslovi su “Bitka za Sevastopolj” odnosno “Neuništiva”), na njega su pažnju obratili jedino filmski kritičari u potrazi za bizarnostima. Stigao je bez ikakve reklame pa tko bi znao da je njegova junakinja žena koja je tijekom Drugoga svjetskog rata (potvrđeno) ubila 309 neprijatelja, uglavnom Nijemaca i Rumunja koji su opsjedali Odesu i Sevastopolj.
Ljudmila Mihajlovna Pavličenko, najuspješnija snajperistica u povijesti ratovanja, objavila je i autobiografiju, prevedenu na engleski pod naslovom “Lady Death: Memoirs of Stalin’s Sniper”, tvrdoukoričeno izdanje bilo je dosta skupo, no otkako je postala dostupna na Kindleu za skromnih sedam dolara, o Gospođi Smrt, koja je umrla davne 1974., ponovno se naveliko piše. Iako je svi znaju po ukrajinskom prezimenu Pavličenko, zapravo je bila Ruskinja, zvala se Ljudmila Bjelova i rodila se kao kći časnika NKVD-a odlikovanog u Građanskom ratu. Kad joj je bilo 12 godina, roditelji su se preselili u Kijev, a već sa 16 godina udala se za liječnika Alekseja Pavličenka, rodila sina Rostislava i brzo shvatila da je brak bio pogreška (u memoarima se na to jedva osvrće).
Prvi uspjesi na streljani
Na nagovor oca zaposlila se u tvornici oružja Arsenal, a kako je od djetinjstva bila kompetitivna i stalo dokazivala da ni u čemu ne zaostaje za dečkima, prihvatila je izazov da se okuša na streljani. Nije to bio nekakav uzgredan sport, oko 14 milijuna građana Sovjetskog Saveza tih je godina vježbalo gađanje pištoljima i puškama. Kad je pokazala dobre rezultate, njoj su dali pušku TOZ-8, namijenjenu pitomcima vojnih akademija, a nakon dvogodišnje obuke (koju je obavila uz redovne radne obaveze) dobila je diplomu vrsne streljačice.
Upisala je fakultet, posebno ju je zanimala vojna povijest, no na četvrtoj godini, dok se nalazila u Odesi, Hitler je napao Sovjetski Savez. Odmah se prijavila u vojsku, poslali su je među medicinske sestre, što nije htjela prihvatiti, pa je pisala u Kijev da joj pošalju njezine streljačke diplome. To je upalilo, ubacili su je u pješaštvo, ali nisu za nju imali pušku: dobila ju je od borca koji je morao u stacionar i preuredila je po svojim potrebama (na tečaju u Kijevu nisu učili samo gađanje nego i balistiku te teorijska znanja o oružjima), nadodala optički teleskopski ciljnik i počela svoju karijeru snajperistice.
Prve žrtve bili su joj Rumunji, njemački saveznici, koji su vodili opsadu Odese. S njima je bilo lako jer su bili razmetljivi i razmjerno lak plijen, no kad su ih zamijenili Nijemci, već je bila obazrivija, no i s puno više iskustva. Odmah su je uputili da prvo mora gađati časnike, nakon toga će se obični vojnici demoralizirati, ali je uvela i finese. Kad bi Nijemci nastupali u redovima, shvatila je da mora gađati one u drugom redu, i to u trbuh (inače su joj specijalnost bili pogoci među oči) - dok bi se ti presavijali od bolova, zbunili bi one u prvom, ali i u trećem redu tako da ih je sve bilo lakše gađati.
Prosidba kojoj je teško odoljeti
Uvijek je imala pomoćnika, naime, usamljeni snajperist laka je meta, što se pokazalo posebno korisnim u njezinu najvećem podvigu, lovu na njemačkog snajperista na srušenom željezničkom mostu u Sevastopolju koji je trajao puna tri dana i završio njezinom pobjedom.
Još joj je profesor gađanja u Kijevu tumačio kako su žene bolji snajperisti jer su preciznije i smirenije, no to je trebalo objasniti njezinim pretpostavljenima. U trenutku kad se mogla pohvaliti sa 169 “zgoditaka”, njezin vršnjak koji ih je imao samo 105 puno je brže napredovao u vojnoj hijerarhiji, no ona se nije žalila. Znala je da je to muški svijet, ali i to da će joj se uvijek ukazati prilika da dokaže koliko vrijedi. Puno teže je bilo na intimnom planu, kako je stjecala činove, nije dopuštala da joj udvaraju obični vojnici, no puno je teže bilo s časnicima, među kojima je bilo i generala.
Izgovarala se na propali brak, objašnjavala da ljubavne veze nisu za nju, ali kad je na fronti u Sevastopolju upoznala Ukrajinca Alekseja Arkadjeviča Kiženka, nije mogla odoljeti: on ju je zaprosio kao da je poziva da izađu na večeru, a Ljudmila je odmah pristala. Uredili su si kutak u oronuloj zgradi namijenjenoj vojnom stožeru, uzajamno komentirali prošle i buduće zadatke, no ponekad bi se zajedno borili i pazili jedno na drugo. No, on je stradao od rasprsnute granate dok su se odmarali na polju, ne sluteći da im tu prijeti opasnost, a nakon njegove pogibije više nije niti pomišljala da se veže uz nekog drugog: uostalom, on je bio prvi muškarac kojeg je uistinu voljela, deset godina stariji od nje i nešto viši po činu, ali joj je u svemu odgovarao kao partner.
Štošta je prošla u toj prvoj godini rata, ranili su je u nekoliko navrata, ali uvijek bi se tako oporavila da je mogla sigurno držati svoju snajpersku pušku. Bila je šokirana kad je doznala da moraju napustiti Odesu i prepustiti je Nijemcima, tako je odlučila vrhovna komanda jer više nisu mogli braniti grad. U njemu je ostalo oko 80 tisuća stanovnika, prepuštenih divljanju neprijatelja. Isto je poslije bilo i sa Sevastopoljem, ali tada se Ljudmila oporavljala od ranjavanja i bila zahvalna kad se našla među vojnicima koje su polako evakuirale podmornice.
Njezina reputacija sredinom 1942. već je bila iznimno visoka, dosegla je svoju kvotu od 309 ubijenih neprijatelja i više je nisu puštali na frontu. Poslali su je u Moskvu, prvi put u životu ju je vidjela i bila impresionirana njezinim širokim ulicama i visokim zgradama, tek se tu i tamo vidjelo da su neki dijelovi grada stradali od uspješno odbijenog nedavnog napada Nijemaca, no nije bilo vremena za razgledanje jer su je upregnuli u propagandnu mašineriju. Dobila je Orden Lenjina, što je bila velika počast, i promaknuta je u mlađeg poručnika (taj je čin imao i njezin drugi suprug u trenutku pogibije), postavili su je za zapovjednicu padobranskog voda, na što je ona protestirala jer se plašila visina i nije htjela niti čuti za iskakanje iz zrakoplova, ali upozorili su je da je njezin posao prvenstveno organizacijski, ne i praktični.
O najuspješnijoj sovjetskoj snajperistici htio je pisati Boris Lavrenjov, autor poznatog romana “Četrdesetprvi”, koji je 1924. ekranizirao Jakov Protazanov (poznatija je kasnija zvučna verzija iz 1956. u režiji Grigorija Čuhraja). Ljudmila je čitala knjigu i gledala film, ali joj se fabula nije baš dopala. Zašto junakinja, priprosta crvenoarmejka, tako oklijeva da ubije svoju četrdeset i prvu žrtvu, naočitog, obrazovanog bjelogardejca? Sebi je to objasnila da su Građanski rat i Domovinski rat (tako su Sovjeti zvali borbu protiv nacista) bili potpuno različiti, u prvom su susjedi ubijali susjede, a u drugom neprijatelj je bio anoniman i neizrecivo okrutan: njoj nijednom u borbi nije zadrhtao prst na okidaču, a svoje je žrtve pretraživala bez ikakvih emocija i njihove dokumente prosljeđivala svojim pretpostavljenima.
Put u Ameriku i Veliku Britaniju
Lavrenjov je o njoj napisao poduži članak prepun faktografskih pogrešaka, tako da je otad postala podozriva prema medijima, ali smirili su je novinari iz vojnih biltena jer su točno citirali njezine izjave, s preciznim biografskim podacima. Dugo su je i pažljivo fotografirali, tako da njezine fotografije koje danas kruže internetom nisu nastale na ratištu, nego su simulacija situacija na frontu.
Tada je dobila poziv koji nije mogla odbiti, uvrstili su je u delegaciju troje mladih komunista zaduženih za promociju sovjetske borbe protiv nacista po Americi, Kanadi i Velikoj Britaniji. Opet je bilo prigovora da se mlada žena - tada joj je bilo 26 godina - neće snaći u tako delikatnoj prilici, ali upravo je to bila njezina prednost, kao i činjenica da je vrhunska snajperistica. Imala je još jedan adut - njezina majka bila je profesorica ne samo književnosti nego i engleskog:
Ljudmila nije baš tečno govorila taj jezik, ali je razumjela kad joj se netko obraća i mogla je sudjelovati u jednostavnoj komunikaciji. Prije puta primio ih je Staljin osobno, ni on nije imao ništa protiv da Ljudmila bude u delegaciji, štoviše, smatrao je to mudrom odlukom, a u podrumu Centralnog komiteta za propagandu opskrbili su ih garderobom o kojoj su prosječni sovjetski građani mogli samo sanjati.
U Ameriku su putovali preko Kaira, tamo su mogli isprobati kako im pristaje nova odjeća, no već su se u Washingtonu presvukli u svečane vojne uniforme. Prvi susret s američkim novinarima i odabranom publikom nije bio najugodniji, pogotovo ne za Ljudmilu koja je bila u središtu pažnje. Kako je ta mlada žena mogla bezdušno ubijati “obične” njemačke vojnike, a da zbog toga nije imala nikakvu grižnju savjesti?
Ljudmila je i bez pomoći prevoditelja objasnila da je branila svoju domovinu i pitala se kako bi Amerikanci postupili da netko napadne njihove gradove. Eleanor Roosevelt, supruga američkog predsjednika F. D. Roosevelta, koja je imala ne male zasluge da on izbori i treći predsjednički mandat, sprijateljila se s mladom Ruskinjom (Ljudmila je ponosno isticala da je to njezina prava nacionalnost, Ukrajinka je samo po muževima) i pomagala kad je shvatila da su novinari postali suviše agresivni.
Poznanstvo s Chaplinom
Sovjetska delegacija povela je i kampanju za otvaranje drugog fronta u Europi, tada je to još bilo prerano, jer su Amerikanci vodili žestoke okršaje s Japancima na Pacifiku, no i sam je Roosevelt objasnio Ljudmili da je u kontaktu sa Staljinom i da će se već 1943. štošta promijeniti. Posjet Americi, naime, trajao je od kraja kolovoza pa do početka studenoga 1942., tijekom kojeg se skupljeno 800 tisuća dolara za pomoć Sovjetskom Savezu. Predsjednikova supruga pobrinula se da delegacija upozna holivudske glumce: među njima je bio i Charlie Chaplin koji im je pokazao svoj novi film “Veliki diktator”, no gosti baš nisu bili mišljenja da se ima smisla sprdati s Hitlerom.
Nakon povratka je Ljudmilu drugi put primio Staljin, čestitao joj je na američkom nastupu i oglušio se na njezine molbe da je vrati na frontu: ostat će u Moskvi i podučavati mlade, kako žene tako i muškarce, u školi za snajperiste. Iz njezine autobiografije očito je da je Ljudmila bila fascinirana Staljinom, uopće se ne bavi pogromima od kojih je stradala osobito Ukrajina, a ni promjenama koje je donijela vladavina Nikite Hruščova.
Ona je završila fakultet, posvetila se sinu i majci i ostala u Moskvi, opet se srela s Eleanor Roosevelt kad je ova posjetila Hruščova, a autobiografiju je napisala u razdoblju od 1967. do 1972., seleći se od Moskve do Sevastopolja.
Nesumnjivo, velika i samozatajna ratnica čak je i u pisanju imala mjeru: inspiriralo ju je pisati o oružju i vojnim operacijama, a ocjene državnika prepuštala je drugima.