Dok na kuhinjskom stolu mijesi tijesto, Anita, žena s kojom je Salvador Allende odrastao, kći dadilje koja je odgojila Allendea, prisjeća se kakav je privatno bio čovjek koji je postao prvi socijalistički predsjednik u Latinskoj Americi koji je na vlast došao putem izbora. Kaže bio joj je "kao brat", bili su povezani cijeli život.
Film Patricia Guzmána "Salvador Allende"portret je Allendea, od rođenja do dana vojnog udara, kad je predsjednik skončao, a zemlju preuzeo Pinochet, Čile ušao u osamnaest godina diktature posljedice koje su i danas vidljive.
U zagrebačkom Dokukino KIC-u u sklopu ciklusa Čile - Filmom protiv zaborava u petak, 1. ožujka prikazuju još jedno ostvarenje Patricia Guzmána.
Guzmán je, nakon što je Allende izvršio samoubojstvo, a cijela njegova vlada se predala (kasnije i pogubljena) kao i tisuće drugih odveden na notorni stadion u Santiagu, gdje su mnogi skončali u mukama. Guzmán je ipak uspio napustiti Čile. Za zatočenja na stadionu na životu ga je držala pomisao da mora sačuvati vrpce filma "Bitka za Čile", njegovog filmskog dokaza života kojeg su u toj zemlji živjeli s Allendeom.
Svih tih desetljeća u emigraciji nastavio se opsesivno baviti Čileom, snimio niz nagrađivanih dokumentarnih filmova koji se bave recentnom prošlošću, ali i sadašnjošću, povijesnim sjećanjem i pitanjima liječenja rana duboko podijeljena društva (trilogija Bitka za Čile, potom trilogija "Nostalgija za svjetlom", "Biserno dugme" i "Kordiljeri snova").
Dokumentarni portret Allendea snimio je prije točno dvadeset godina. Rijetke arhivske snimke i obiteljske fotografije Allendeovih kombinira s recentnim izjavama sugovornika, nekih od bitnih aktera tog vremena, ljudi koji su Allendeu na razne načine bili blizu, ili koji su, poput tadašnjeg američkog veleposlanika u Santiagu, imali bitne uvide o američkom upletanju i režiranju događanja u Čileu. Film je pun masovnih scena, u njemu su razmišljanja radnika, glasača, zagovornika Allendeovih reformi.
Novine su za diktature bile u rukama vlasti, ali su slobodnomisleći nastavili pisati - po zidovima. Zidovi su tako u Čileu postali novine koje se nije dalo ušutkati.
Postojala je neformalna skupina, vođena slikarom Monom Gonzalesom koja je po zidovima slikala i slala političke poruke.
Unatoč strahu koji je kontinuirano sijan u društvu, ti ljudi, boreći se protiv nacionalne amnezije nisu prestali govoriti sa zidova. Guzmán portret Allendea radi rukopisom angažiranog autora koji je desetljeća proveo u izgnanstvu, preispituje i to pitanje odsustva - što je egzil geografski, prostorno, emotivno, psihički, što je sjećanje, čemu se nada onaj koji se nakon trideset godina vraća zemlji koju nikad nije napustio, s kojom je iz daleka sve te godine živio.
Kako kaže slikarica Ema Maling, žena koja je kao djevojčica odrastala sa socijalističkom retorikom Allendea, na neki način sudjelovala i u njegovoj predsjedničkoj kampanji, "živim u utopiji koju sam izmislila da preživim".
Kad je prvi put vidio Allendea, pamti Guzmán, političar je bio u društvu s nacionalnim poetom, socijalističkim idejama bliskim Nerudom.
Film donosi fotografije koje je nakon pada Allendea zakopala mama Rosa, Allendeova dadilja. Album je nakon pada diktature otkopala njezina kćer Anita koja je sa Salvadorom Allendeom odrastala, za snimanja filma žena u svojim kasnim osamdesetima.
Allende je na medicinu otišao potaknut djedom koji je također bio liječnik, osnivač prve nekatoličke, neklerikalne škole u Čileu. Djed mu je bio formativno bitan, utjecao i na njegova politička stajališta.
Jedan od Guzmánovih sugovornika je i Sergio Vuskovic, nekadašnji gradonačelnik Allendeova rodnog Valparaisa, Allendeov prijatelj.
Na Allendea je, među ostalima, utjecao anarhistički postolar iz Vaparaisa, Talijan porijeklom, Juan De Marchi.
Još kao student medicine bio je aktivan, nedugo potom osniva u Valparaisu jedan od ogranaka Socijalističke stranke koja nije bila povezana s Moskvom.
Allende je u Čileu izgradio više od stranke, pokrenuo je politički pokret.
Uspio je uvjeriti ljude da je pacifizam jedini odgovor, jedina solucija. Vjerovao je da demokracija vodi u socijalizam.
Večer kad su proglašeni rezultati, kad je nakon dvadeset godina končano dobio predsjedničke izbore, po ulicama Santiaga, procjena je, slavilo je 200 000 ljudi.
Guzmánov sugovornik je i Edward Malcolm Korry, u doba vojnog puča američki veleposlanik u Santiagu.
Allende je za Washington bio komunistička opasnost, i kad je već uspio pobijediti na izborima, Nixon je bio spreman sve učiniti da izabrani predsjednik ne preuzme vlast.
Iz Washingtona je veleposlaniku Korryju javljeno da podupru i vojni puč. Prvo je uslijedio atentat na čelnog čovjeka čileanske vojske, generala Renea Schneidera, koji nije bio sklon vojnom uplitanju. Washington šalje vojnu pomoć, sve, kako tvrdi tadašnji veleposlanik, iza njegovih leđa.
Za kratke vladavine Allende je nacionalizirao tvornice, banke, uspio je pokrenuti agrarnu reformu. Držao se onoga o čemu je za izbora pričao, što je biračima obećavao.
I iz današnje perspektive zanimljive su, primjerice, snimke sa sastanaka vezanih uz agrarnu reformu, gdje jedan od dotadašnjih veleposjednika, suočen s neminovnošću promjena, kaže nerado, ali ipak predaje zemlju iz svojih ruku, ne vjeruje u reformu, ali, kako reče: to je ono što ljudi traže. Agrarna reforma donekle je promijenila lice cijelog kontinenta.
U sklopu ciklusa u zagrebačkom Dokukino KIC-u prije dva tjedna prikazali su i "Nostalgiju za svjetlom", Guzmánov poznati, nagrađivani dokumentarac sniman u čileanskoj pustinji Atacami, gdje se na vrhu planine okupljaju astronomi iz cijeloga svijeta, dolaze promatrati zvijezde. U Atacami visoka temperatura održava ljudske ostatke netaknutima, tamo su gotovo mumificirani ostaci političkih zatvorenika i drugih žrtava diktature Augusta Pinocheta. Dok astronomi istražuju galaksije, u podnožju planine, rodbina nestalih, čija su tijela bacili u pustinju, i nakon dvadeset i pet godina tragaju za ostacima tih ljudi.