PRVI PUT U POVIJESTI HRVATSKA PRODUKCIJA PREŠIŠALA JE SRPSKU 37. izdanje festivala filmskog scenarija

Mir za doručkom na terasi Vile As u Vrnjačkoj Banji prekinula je najava spikera iz zvučnika. “Pozdravljamo predsjednika Ivu Sanadera”. Orkestar zvižduka. “Pozdravljamo predsjednika Istarske županije Ivana Jakovčića”. Buran pljesak. “Pozdravljamo pulskog gradonačelnika Borisa Miletića”. Opet pljesak.

Ubrzo sam shvatio da je u pitanju snimka koncerta Gibonnija i Olivera Dragojevića u pulskoj Areni 2004. godine. Odakle oni u srcu Srbije? “Svako jutro puštam nešto od Dragojevića”, objašnjava mi mladi, simpatični šef hotela. On je “bajker” koji dobro pozna Hrvatsku i naredne godine planira ljetovati na Hvaru. Očito, naša estrada ne poznaje granice, bar ne u regiji, no što je sa srpskim filmovima?

Pravi motiv

Pozvali su me na tradicionalni festival scenarija u Vrnjačkoj Banji kao jednog od predstavljača knjige “Kino Tom: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda” Slobodana Šijana, dobitnika nagrade za najbolju publicistiku Jutarnjeg lista, no pravi motiv dolaska bio mi je ustanoviti kakva je najnovija srpska filmska produkcija. Osupnula me već činjenica da je u programu festivala samo deset filmova (jedanaesti - “Led” Jelene Bajić Jocić, kćeri glumca i redatelja Radoša Bajića - uopće nije prijavljen, međutim, kako je objasnio direktor festivala, poznati producent Dragoljub Vojnov, za njime nije trebalo žaliti, jer je ionako već prikazan na televiziji). Zaboga, ove godine u Puli smo imali 14 filmova i valjda je prvi put u povijesti hrvatska produkcija prešišala srpsku, koja je obično i u sušnim razdobljima bila dvostruko jača od nje.

Što se dogodilo? Ponajprije kaos u kulturnoj politici. I dalje se ne zna koja bi institucija trebala financirati snimanje filmova. Neko se vrijeme smatralo da bi fond trebao biti pri Filmskom centru Srbije, no poslije ga je preuzelo Ministarstvo kulture, s time da ministar ima diskrecijsko pravo odobriti pojedini projekt, koji komisija uopće nije predložila. Ured za kulturu grada Beograda nekad je podupirao svu silu filmova, pogotovo onih alternativnih i niskobudžetnih, no sada to više ne radi. Kinomreža je u raspadu, lanac pravih multipleksa se tek stvara (uvjerljivo je najjači austrijski Cineplexx), pa nema više komercijalnih projekata koji se ne oslanjaju na pomoć države. Povrh svega, iz vrha vlasti nedavno su stigle prilično uznemirujuće poruke da filmovi ionako ne zaslužuju financiranje jer su po duhu antisrpski. Utjecajni Živorad Ajdačić (između ostalog obnaša i funkciju generalnog sekretara kulturno-prosvjetne zajednice Beograd) sastavio je listu takvih filmova i na prvo mjesto stavio rumunjsko-austrijsko-srpsku koprodukciju “Ako zrno ne umre” renomiranog Siniše Dragina (u glavnoj je ulozi naš Mustafa Nadarević), zato što u njoj srpski pop izigrava makroa i podvodi prostitutke stranim vojnicima na Kosovu. U takvoj atmosferi nije baš zahvalno biti filmaš, pa ne čudi što se i oni najviđeniji osjećaju kao građani drugog reda.

Strašan pad gledanosti

I gledanost domaćeg filma u Srbiji strašno je opala. Ove godine nije bilo hita u rangu “Montevidea” Dragana Bjelogrlića ili “Parade” Srđana Dragojevića. Paradoksalno, najuspješniji je u kinima bio “no budget” film u jednom kadru, “Smrt čovjeka na Balkanu” sa sveprisutnim Emirom Hadžihafizbegovićem: vidjelo ga je nešto preko 38 tisuća gledatelja (glavinu prihoda ostvario je u lanjskoj sezoni), na drugom je “Falsifikator” sa 33 tisuće gledatelja, a treći je omladinsko-nogometna komedija “Artiljero” sa 23 tisuće. “Krugove” Srdana Golubovića, najuspješniji festivalski film u ovoj sezoni (pobrao je mnoštvo nagrada od Sundancea do Pule, a pobijedio je i u Vrnjačkoj Banji) vidjelo je samo 18 tisuća gledatelja, dok je razmjerno slabo prošao novi film Gorana Paskaljevića “Kad svane dan” (opet s Nadarevićem u glavnoj ulozi), skupio je samo 7 i pol tisuća gledatelja.

Budući da su “Krugovi”, “Falsifikator” i “Kad svane dan” već prikazani u Puli (a potonji i na otvaranju zagrebačkog Jewish Film Festivala u svibnju), što je Vrnjačka Banja mogla ponuditi nekome tko je sve to pogledao? Ne previše. Festival je otvoren dramom “Odumiranje” novosadskog filmaša Miloša Pušića. Njegov prvijenac “Jesen u mojoj ulici” bio je dopadljiv “no budget” urbani film, no ovdje se Pušić povukao na selo i napravio film o roditeljima i djeci: stariji vole svoje ognjište, dok mladi pokušavaju sve kako bi odatle pobjegli, protagonist (solidni Branislav Trifunović podsjeća na mladog Žarka Lauševića) prodat će čak zemlju u kojoj mu je pokopan otac kako bi skupio novac za emigraciju u Švicarsku. Film nije loš, no teško je pretpostaviti tko će ga gledati, ponajprije zbog odbojnog naslova. U nas sumnjam da će biti interesa, jer se takvim temama svojedobno bavio Krešo Golik, ali još u prvoj polovici sedamdesetih (“Razmeđa” i sl.).

S popriličnom pompom stigao je “Mamaroš” vječnog asistenta režije Momčila Mrdakovića (“Tesna koža”, Kusturičin “Underground” i dr.), budući da je primljen u službeni program moskovskog filmskog festivala. Da je snimljen kada je prvi put dobio sredstva na srpskom filmskom fondu, dakle 2004. godine, “Mamaroš” bi zasigurno bio veliki hit u kinima, jer se bavio tada još aktualnom temom bombardiranja Beograda od strane NATO-a. Danas taj motiv više nema tako jak dramski naboj, pa se priča o sredovječnom tipu (Bogdan Diklić), koji ne želi nikuda bez svoje mame (Mira Banjac), pa ni u inozemstvo - daleko od bombi, doima pomalo naftalinski. Mrdaković je skoro deset godina sklapao projekt, obilazeći europske i američke kompanije (jedan od producenata mu je kultni redatelj i producent Fatih Akin), ponekog bi mogao i zabaviti (američka kablovska mreža HBO otkupila ga je za svoje istočnoeuropske filijale), no završni utisak je ipak “déjŕ vu”.

Srpska je kinematografija svojedobno otkrila zlatni rudnik u komedijama o mladima, a vrhunci tog vala bile su “Munje” i “Kad porastem biću kengur” Radivoja Andrića. U njima su se glumci ponašali neusiljeno, govorili jezikom ulice, a filmovi su posjedovali opuštenost i neposrednost o kakvoj je hrvatska kinematografija tada mogla samo sanjati. Složio bih se s tvrdnjom Slobodana Šijana da je scenarij za “Artiljero”, priču o tinejdžeru koji organizira akciju kako bi ostvario nemogući san, vratio kapetana Manchester Uniteda Nebojšu Vidića u Crvenu zvezdu, posjedovao štofa da postigne isto takav odjek, no nevolja je što je scenarist Srđa Anđelić (surađivao na spomenutim “Munjama”, ali i na sjajnom trileru Bobana Skerlića “Do koske”) odlučio i režirati film. Za to nema baš osobitog dara, nema osjećaja za dramski ritam ni sluha za komediju, a - paradoksalno - pomoćnik režije mu je bio upravo Radivoje Andrić: bolje bi bilo da mu je prepustio svoj scenarij.

Teško preko granice

Puno je bolji film “S/kidanje” Koste Đorđevića koji se koristi prokušanim modelom omnibusa čiji se protagonisti pojavljuju i u pričama u kojima nisu junaci, promoviranog u “Pasjoj ljubavi” Alejandra Gonzálesa Inárritua i Guillerma Arriage. U svakom od tri priloga glavni se lik veže za osobu koja mu ne uzvraća naklonost i prolazi zbog toga pravi pakao: mladi su glumci odlični (jednu od uloga u prvoj priči igra i naša Nataša Janjić), film je dinamičan, poprilično sugestivan i s razlogom je odnio drugu nagradu za scenarij. Dojam je tek pokvarila činjenica da je iste večeri prikazan i film “Vir”, napravljen po istom principu, samo uz obilato citiranje Tarantina i Dragojevića, tako da više niste znali koji film gledate.

U cjelini, ovo nije bila osobito godina srpskog filma. Osim “Krugova” (a i njima smeta izvjesna didaktičnost i suviše razvučena završnica), nijedno od tih ostvarenja neće tako lako prelaziti granice poput glazbe Gibonnija i Dragojevića. Šteta, donedavno je to srpskim filmašima uspijevalo, no sada su ih politika, produkcijski kaos i raspadnuta kinomreža gurnuli na marginu.