Prešli smo na duže forme te socijalne i angažirane teme

Kad je o dokumentarcima i Danima hrvatskog filma riječ, festivalski bi prikaz mogao imati početak kao neki bosanski vic: ima jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra je vijest što se u Hrvatskoj snima finih dokumentaraca. Loša je ta što smo ih uglavnom - već vidjeli.

Termin DHF-a svega je mjesec i pol dana nakon Zagreb Doxa koji u pravilu probere ono najbolje što se u godinu dana dogodilo u hrvatskoj dokumentaristici. Tako se dogodilo i ovaj put, pa su najbolji naslovi prva dva dana dokumentarnog programa uglavnom oni prikazani na ZG Doxu.

Dva trenda

Dokumentarni program DHF-a ima manje naslova nego ikad (samo 14), a većina ih je srednjometražna ili dugometražna. Čini se da domaći “doks” sa zakašnjenjem usvaja dva velika trenda: prelazak na duže forme te okretanje socijalnom dokumentarcu.

Najviše zanimanja u srijedu je izazvao “Nije ti život pjesma Havaja”, film u kojem nagrađivana dokumentaristica Dana Budisavljević secira odnos vlastite obitelji prema njenom lezbijskom identitetu. Ono što je kod filma štos je što autoričini roditeji nisu ni odviše konzervativni, ni apsolutno permisivni, nego manifestiraju onu vrstu nejasne nelagode i izgovaraju one rečenice kakve bi veliki dio nas mogao zamisliti da ih izgovaraju naši roditelji.

Moj osobni libling među dokumentarcima prve polovice festivala je, međutim - “Veliki dan” režisera Đure Gavrana, koji analizira hrvatsku kulturu vjenčanja. Gavran prati tri vjenčanja od centra Zagreba do Bosne, i to kroz sve etape, od ugovaranja prostora i pozivnica da hrpe prljavog suđa. Ovaj zabavni film pokazuju kako su razlike “urbanih” i “neurbanih” vjenčanja zapravo neznatne. No, ono što je još zanimljivije je što Gavran prikazuje vjenčanja kao svojevrsni klasni odnos u kojem mladenci realiziraju svoje glam-fantazije, a za organizatore vjenčanja njihov “najveći dan” zapravo je dan stresa, napornog kuluka i dobre zarade.

Na ovogodišnjim Danima igraju i dva dokumentarca koja je tematski lako povezati: oba se bave slučajevima uličnog nasilja sa smrtnim ishodom, i pokazuju kako su te smrti promijenile grad u kojima se smrt dogodila.

Prvi od njih je “Oblak” Miroslava Sikavice, a bavi se slučajem Luke Ritza. Ono što Sikavicu zanima jesu posljedice koje je tragedija Luke Ritza ostavila na roditelje i prijatelje, koje je smrt pobudila na socijalni aktivizam. Sikavica je režiser koji je zanat ispekao u HTV-ovom “Direktu”, gdje je s puno senzibiliteta pratio život mladih, a “Oblak” ima tu istu kvalitetu.

Priča iz Rijeke

Druga žrtva ovjekovječena na DHF-u manje je poznata od Ritza. Ime tog čovjeka je Nenad Vižin, bio je prvi i najpoznatiji riječki hipi, a umro je 1981. kad je skočio ili bio bačen s kata hotela Continental nakon brutalne policijske intervencije.

U Rijeci ranih godina punka Vižinova smrt izazvala je supkulturnu bunu, a mnogi akteri tog gibanja danas su istaknuti riječki muzičari, profesori, novinari. Svi oni o tome govore u filmu “Bosanoga: sasvim slučajna smrt” riječke autorice Morane Komljenović.

Dok je u “Oblaku” Ritz glavni junak i veliki dio filma vidljiv na brojnim kućnim snimcima, Vižin je u “Bosanogi” svojevrsna avet, odsutni pokretač koji je svojom smrću navijestio kraj totalitarizma i učinio Rijeku gradom kakav jest.