U devet mjeseci bio sam na osam vjenčanja i tako je nastao moj film

Mladi hrvatski redatelj Đuro Gavran apsolutni je pobjednik 21. dana hrvatskog filma. Njegov film “Veliki dan” osvojio je Grand Prix te nagradu za najbolju režiju.

Gavran je i jedan od snimatelja dokumentarnog filma “Blokada” Igora Bezinovića koji je na DHF-u dobio nagradu Oktavijan i onu publike za najbolji film.

Duhovit i lucidan

Biografija ovog talentiranog redatelja neobična je i zanimljiva. Iako je na prvi pogled teško naći zajedničku nit koja povezuje grafičkog dizajnera s eksperimentalnim i dokumentarnim filmom, ona ipak postoji:

- Fotografija je poveznica, od osnovne škole sam u tome. Kad sam došao pred kraj grafičkog fakulteta počeo sam snimati, i to na nagovor Igora Bezinovića. On je želio režirati, a ja sam trebao snimati. I tako smo krenuli, snimili pet projekata od kojih su čak tri zaživjela. Meni je to bilo suludo, odjednom više nema statike, nego imaš pokret i to sve bilježiš. Eksperimentalni film došao je kao nadogradnja jer sam želio naučiti kako montirati film.

U dokumentarcu “Veliki dan”, koji je nastao u produkciji Akademije dramske umjetnosti i dio je njegova magistarskog studija dokumentarne režije, Gavran na vrlo duhovit i lucidan način analizira hrvatsku kulturu vjenčanja i promatra je kroz priču tri mlada para od Zagreba do Bosne.

- Prije pet godina počeo sam ići na vjenčanja svojih prijatelja. Shvatio sam da sva imaju isti protokol i da je sve zapravo špranca. No nisam želio raditi s poznanicima.

Krajnosti i apsurdi

Dao sam oglas u novine i počeo kontaktirati agencije za vjenčanja, fotografe, aranžere cvijeća... Sve skupa: osam svadbi, devet mjeseci snimanja, sedamdeset i pet sati materijala.

Gavran u filmu progovara o krajnostima i apsurdima kojima parovi pribjegavaju u nadi da će upravo takav “megalomanski” pristup njihov veliki dan učiniti još većim: tako jedan od parova u filmu inzistira na ogromnoj bijeloj limuzini koja jedva prolazi uskim ulicama njihova sela, ali predstavlja statusni simbol koji si žele priuštiti. U toj pomno režiranoj predstavi i protokolu kojega se ne bi posramili ni najveći državnici svijeta, teško se oteti dojmu da je sve lažno, umjetno i nestvarno, a da nakon bunila ostaju samo mamurne glave i prazni džepovi.

Što nas ispunjava

- Rijetko danas vidiš da ljudi rade nešto što ih iskreno ispunjava. Uglavnom se povodimo za medijima. Fotografiranje je najočitiji primjer: kužim da ljudi žele lijepu uspomenu, ali što znači fotografija koja je namještena?! Dva-tri dana prije vjenčanja oblačiš se u vjenčanicu kako bi na slikanju bila opuštena i kako bi kasnije izgledalo da si bila opuštena na vjenčanju. Želio sam pokazati koliko je sve postalo industrija i koliko nam je to obilje i pretjerivanje postalo normalno. No, svatko od nas ima vlastite želje i ostvaruje ih na svoj način. Protagonisti u mom dokumentarcu ostvarili su svoje i u tome su uživali.