SMRT, SEKS I NARKOMANIJA

PLESNI HOROR KAO SLIKA MLADENAČKE FRANCUSKE Novi film Gaspara Noe ponovno tematizira režiserove omiljene motive

Snimljen prema istinitoj priči o skupini plesača koji su 1996. nakon probe na partyju konzumirali LSD podvaljen u sangriju, “Klimaks” nam donosi 90 minuta autentičnog “bad tripa”

Smrt, seks i droga - tri su omiljene teme argentinsko/francuskog redatelja Gaspara Noé. Svaki od njegovih filmova, pogotovo ako ih gledate u kinu, intenzivno su filmsko iskustvo. Jedino sam “Nepovratno”, njegov film iz 2002. godine s Vincentom Casselom i Monicom Belucci, koji nas vodi od kraja prema početku i tematizira posebno okrutno silovanje i jednako tako nemilosrdnu osvetu, konzumirala u malom formatu i kućnom komforu.

“Ulaz u prazninu” (“Enter the Void”, 2009.) gledala sam u kinu za Novu godinu 2010. lagano mamurna i još se živo sjećam tog osjećaja fantastičnog tripa nakon što je završio ovaj, meni fascinantan film. Priča se događala u blejdranerovskom Tokiju, a glavni junak, diler droge, prije izlaska puši DMT (ono što je Paul McCartney konzumirao kada je nedavno u intervjuu rekao da je drogiran vidio Boga) i vrlo ga brzo u WC-u nekog kluba upucaju.

Tibetanska knjiga mrtvih

Do pretkraj filma nije nam jasno je li mladić živ ili je ono što gledamo njegov drogirani, predsmrtni film. Osim što nas je upoznao s prilično intenzivnom glumicom Paz Vega, Noé je pojasnio da se u ovom filmu bavio “Tibetanskom knjigom mrtvih” i našom percepcijom smrti. Ne čudi stoga što je u nekoj od brojnih anketa film “Ljubav” Michaela Hanekea - koji se na dijametralno suprotan način bavi istim temama: smrću i ljubavi - naveo kao jedan od svojih najdražih filmova. Nakon oba filma gledateljevo je stanje slično: osjećaj potpune emocionalne i intelektualne angažiranosti.

Običan art-pornić

Noé me je tako “kupio” da sam čak i njegovu “Ljubav” iz 2015. godine voljela. Film je, ruku na srce, običan art pornić, s ejakulacijom u 3-D-u, no mene su zaveli mladi protagonisti - posve nepoznati glumci koji su pristali pred kamerama raditi baš sve što je (ludi) redatelj od njih tražio. To je, zapravo, u stvarnost dobro umočena priča o klasičnom francuskom trokutu - muškarcu razapetom ljubavlju, odnosno privlačnošću između dvije žene. Kritika ga nije voljela. Za razliku od posljednjeg filma 55-godišnjeg Argentinca koji je pod nazivom “Klimaks” upravo počeo igrati u europskim kinima, a mi smo ga imali prilike vidjeti na reviji art-filmova u Cinemaxu. Moram se složiti s jednim od filmskih blogera koji je napisao pismo dragom Gasparu, zamolivši ga da se ipak vrati snimanju - art-pornića. Ni meni “Klimaks” nije dobro sjeo.

Snimljen prema istinitoj priči o skupini plesača koji su 1996. godine nakon probe na partyju konzumirali LSD podvaljen u sangriju, “Klimaks” nam donosi 90 minuta autentičnog “bad tripa”. Glavna protagonistica je zanosno lijepa Sofija Boutella, plesačica koja se nakon velike plesne karijere (na tri turneje plesala je s Madonnom) uspješno preselila u filmske vode te je, između ostalog, glumila i u “Atomskoj plavuši” i u “Mumiji” s Tomom Cruiseom. Ostatak ekipe su naturščici - odnosno mladi plesači koje je Noé našao na audiciji, a film je, nakon četiri mjeseca pripreme, snimio u samo dva tjedna. Pred nama je neobičan miks plesnog filma i horora, s fantastičnim, dugačkim plesnim sekvencama. No, mladi plesači funkcioniraju i kao glumci, pogotovo na početku, kada ih upoznajemo u obliku videointervjua koji se prikazuju na staromodnom televizijskom ekranu okruženom knjigama i videokazetama s omiljenim Noéovim naslovima poput “Suspirije” Darija Argenta.

Kao što znamo, Noé voli skandalizirati i rušiti pravila. Tako i ovdje špica filma krene poslije pola sata, nakon što smo upoznali sve likove, ovlaš su ocrtani svi odnosi, a i skužili smo da se ekipica počela neobično ponašati. Zanimljivo kod “Klimaksa” jest to da nam obično takvi filmovi pokušavaju dočarati percepciju junaka poremećene svijesti. To ovdje nemamo; mi vidimo samo promjene u ponašanju plesača, kako rastu njihovo ludilo i agresivnost dok na njih počinje djelovati LSD. A to je gadno gledati. Noé je vrlo autentičan u dočaravanju nadrogirane, party atmosfere, vidi se da je autor jako dobro upoznat s onim što nam predstavlja.

Plesači se motaju hodnicima napuštene škole koji šuplje odzvanjaju jednoličnom elektronskom glazbom, voditeljica trupe u strahu zatvara svog sinčića u malo spremište nakon što je popio čašu sangrije, odmah izgubi ključ i ostatak noći pretvori se u očajničku potragu za njim, a plesači postaju paranoični i nasilni pokušavajući otkriti krivca za drogu u sangriji.

Teško je tu zajašiti neku konkretnu narativnu liniju i očekivati dramaturški opravdano finale; uostalom, što se može dogoditi velikoj skupini ljudi otrovanoj očigledno prekomjernom dozom LSD-ja nego potpuni raspad. I regresija. I širom otvorena vrata brojnim atavizmima. Pa je tako kraj partyja doista težak za gledanje, kada se ekstatični ples pretvara u prizor iz Danteova pakla. Tu se kamera spušta gotovo na razinu poda i snima razularena tijela koja vrište, ševe se, gube razum dok vi želite samo jedno - da to prestane. Ako je Gaspar Noé kod gledatelja želio dočarati osjećaj lošeg tripa, onda je u tome i uspio.

Zastava od šljokica

Party u velikoj sportskoj dvorani događa se ispred velike francuske zastave napravljene od šljokica. Pa su se tako neke od interpretacija filma svodile na to da je Noé zapravo dao prikaz suvremenog francuskog društva i mladenačke kulture. Također, film ima i klasičan “who done it” koncept jer se cijelo vrijeme pitamo tko je stavio drogu u piće. Na samom kraju filma to i saznajemo i, priznajem, “zlikovka” je dobra.

Baš kao dojmljive koreografije i Boutella koja se propisno uživjela u tužnu plesačicu koja spas od potpunog raspada ličnosti nađe u lezbijskom seksu. No, sve to ipak nije dovoljno da prigrlimo ovaj loš trip Gaspara Noéa. Jutro i danje svjetlo označavaju kraj agonije, na nogama zatječemo samo jednu plesačicu koja još uvijek pleše i to na instrumentalnu verziju “Angie” Rolling Stonesa (sic!). Na kraju vidimo i kakav je krajnji skor naših junaka. I, što je najvažnije, sretni smo što možemo iz kina.

Bilo bi lijepo u budućnosti vidjeti kako Noé radi izvan svojih uobičajenih opsesivnih motiva. A sada nešto sasvim drukčije, dragi Gaspar, molim te!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:33