Ozbiljni Oscari u znaku borbe za ljudska prava

Prvi put se jedan voditelj Oscara pojavio na pozornici u gaćama. Neil Patrick Harris imao je za to dobar razlog, jer su najave i fotografije glavnog favorita “Birdmana” prikazivali glumca Michaela Keatona u donjem vešu. Da to nije tek prolazan štos dokazao je i Alejandro G. Ińárritu, koji je priznao, primajući Oscara za najbolju režiju, opet za “Birdmana”, da je večeras obukao isto takve gaće - za sreću.

Harris, koga pamtimo po seriji “Kako sam upoznao vašu majku“, a imao je i veću ulogu u trileru Davida Finchera “Nestala”, nije krio da mu je ovo posao snova. Istakao se vodeći dodjelu kazališne nagrade Tony i za to primio niz priznanja, dvaput je vodio i dodjelu televizijskih nagrada Emmy, a budući da se voditelji Oscara posljednjih godina non stop rotiraju (prošla su doba Boba Hopea, Johnnyja Carsona i Billyja Crystala, koji se nisu mogli ni sjetiti koliko su puta vodili Oscare), napokon je i na njega došao red.

U najavnim spotovima za priredbu koristio je slogan “Da, ja to mogu!”, a kad smo odgledali nedjeljni spektakl morali smo se s njim složiti. Istina, scenaristi priredbe koristili su dosjetke koje smo već viđali ranijih godina, od insertiranja voditelja u scene nominiranih filmova do uvodnog glazbenog medleyja koji je šarao kroz filmske klasike, međutim, Harris je bio dinamičan, nije mu bilo teško pojavljivati se u svakom odjeljku showa (pamtimo voditelje koji bi nestali i na pola sata) i mogli bi mu povjeriti taj posao i naredne sezone. Ukoliko ste snimili dodjelu Oscara i izrezali reklame, tajmer vam je pokazao da je sve to skupa trajalo dva sata i 45 minuta, što je bar za 40 minuta duže od priredbi prije tri-četiri godine. Kraće ne može jer je Američka akademija odlučila da su svi Oscari jednako važni, i onaj za dizajn zvuka i onaj za najbolji film, tako da nema više trpanja “nebitnih” Oscara u grupice i površnog švenkanja preko njih: također, uvedeno je dosta novih rubrika, od “in memoriam” do posebnih posveta, pa je pravo čudo kako je sve to skupa stalo u ovu minutažu.

Pennova ironija

Ovo su bili “ozbiljni” Oscari, s dosta razloga jer su se za glavnu nagradu borile dvije off-holivudske produkcije skromnog budžeta: “Odrastanje” je koštalo samo 4 milijuna dolara, a “Birdman” 16,5 milijuna, u kinima su prošli solidno, ali ni približno dobro kao lanjski pobjednik “12 godina ropstva”. Trijumfirao je “Birdman”, ukupno je dobio četiri Oscara, od toga i tri najvažnija, za najbolji film, režiju i originalni scenarij, dok je gotovo trosatno “Odrastanje” glasačima valjda bilo suviše komplicirano i samozatajno. Ni “Birdman” baš nije jednostavan, ali je ekstrovertniji i odigrava se pod svjetlima pozornice, što je dodatni adut. Također, već drugu godinu zaredom pobijedio je redatelj meksičkog podrijetla, lani je to bio Alfonso Cuarón, tako da je ironična primjedba dvostrukog oskarovca Seana Penna (“Tko je ovome dao zelenu kartu?”) bila na mjestu: Amerikanci su trenutačno umjetnici drugog reda, bar kada su Oscari u pitanju.

Aktivizam na pozornici

Čitava večer je bila u znaku najrazličitijih angažmana. Common i John Legend izveli su pjesmu “Glory” iz filma “Selma”, priču o gradiću iz kojeg je 1965. Martin Luther King poveo marš za građanska prava Afroamerikanaca: dobili su Oscara, što je bio povod za dostojanstvenu demonstraciju rasnog ponosa, što su odobravale afroameričke zvijezde u publici. Buru odobravanja izazvala je Patricia Arquette, koja je po očekivanju nagrađena za najbolju sporednu ulogu u “Odrastanju”, izjavivši da je došao čas da se povede nova borba za ženska prava: američku su državu osnovali muškarci i na to se žene upozorava u svakoj prigodi, njima bi sada trebali pomoći oni koji više nisu u tako nezavidnoj situaciji, a to su gay populacija te nacionalne i rasne manjine.

Vrlo je rezolutan bio i Englez Graham Moore, dobitnik Oscara za scenarij “Igre oponašanja”, upozorivši da se ono što se dogodilo genijalnom znanstveniku Alanu Turingu (prinudna kastracija lijekovima zbog homoseksualnih sklonosti) više nikad ne smije ponoviti: svatko ima pravo da bude čudan, da bude drugačiji. Mogla ga je ohrabriti i činjenicu da dodjelu Oscara već drugu godinu za redom vode istaknuti pripadnici holivudske gay kreme, lani je to bila Ellen DeGeneres, a sada Neil Patrick Harris.

Holivudska veteranka

Prvi put u povijesti te nagrade, u istoj godini Oscara za glavne uloge izborili su glumci koji su igrali teško oboljele osobe, Eddie Redmayne planetarno poznatog Stephena Hawkinga u “Teoriji svega”, a Julianne Moore lingvistkinju oboljelu od Alzheimera u “Zauvijek Alice”. Oboje su u svojim govorima upozorili na nedaće tih oboljenja, glumica možda s više razloga, jer njezin koredatelj Richard Glatzer nije bio na priredbi, naime, boluje od amiotrofične lateralne skleroze kao i Stephen Hawking.

Najefektniji dio priredbe bilo je podsjećanje na 50. obljetnicu “evergreen” mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”, na pozornici se pojavila Julie Andrews koja još uvijek sjajno izgleda (njezin suprug Blake Edwards umro je prije pet godina), ali zbog oboljenja glasnica nije više u stanju izvoditi visoke tonove kojima nas je nekad osvajala: pomogla joj je Lady Gaga, na čemu joj je holivudska veteranka iskreno zahvalila.

Najbolji govor održao je J. K. Simmons, dobitnik Oscara za sporednu ulogu u “Ritmu ludila”, upozorio je da nazovemo svoje roditelje, nipošto da to ne radimo SMS-om ili e-mailom, da im čujemo glas i podsjetimo ih kako su nam bili važni u životu. Odličan je bio i Pawel Pawlikowski, čija je “Ida” dobila nagradu za najbolji strani film, rekao je da je paradoks da se priča o djevojci koja ponire u samoću podastire u glamuroznoj prigodi. Poljska je kinematografija prvi put u povijesti izborila Oscara, što je apsurd, jer je u pitanju jedno od najvažnijih svjetskih filmskih žarišta.