Kad je bračni par Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmy Chin o vjerojatno u svijetu najpoznatijem penjaču Alexu Honnoldu snimio dokumentarac, dobili su Oscara. Bilo je to 2019. Po prvi put je penjanje postala tema koja je zaintrigirala široke mase.
Jer, poznati film "Free Solo" prati Honnoldov uspon uz liticu jedne od najimpresivnijih stijena na svijetu, El Capitana u američkom nacionalnom parku Yosemite. Honnold se popeo bez osiguranja, bez užeta i opreme za sigurno privezivanje. Do sad je to zasigurno jedan od najvećih sportskih pothvata svih vremena.
Film je nastao 2017., a četiri godine kasnije Alex Honnold upustio se u novu avanturu: bez ikakvog osiguranja popeo je teške smjerove na najspektakularnijim velikim stijenama Alpa.
I o tome je snimljen film, ovaj put u VR tehnologiji što gledatelju dok prati Honnolda na litici omogućava da se osjeća kao da je i sam pored njega, kao da stoji na toj vertikalnoj stijeni, stotine metara iznad zemlje, posve blizu Honnoldu i promatra kako se Honnold, bez osiguranja penje stijenom, napreduje prema gore dok je ispod njega strmoglavi bezdan.
Snimatelji filmova o Honnoldu nerijetko pripovijedaju koliko im je to grozno stresno i mučno, neki su imali i ozbiljne etičke dvojbe, jer posao im je gledati i snimati čovjeka koji se svaki čas može skotrljati s litice.
Poznati svjetski VR filmaš Jonnathan Griffith dokumentirao je Honnoldovo penjanje u Aplama VR 3D 360° tehnologijom, a film "Alex Honnold – The Soloist VR" se od prije par dana može pogledati u zagrebačkom VR kinu KEK.
Nastao je u koprodukciji Mete, osvojio je najjače nagrade u kategoriji VR filma, uključujući i Cannes.
Filmove u VR KEK kinu bira Davor Rostuhar, koji je lani i otvorio VR KEK.
Nastranu i ta dojmljiva faktografija oko Honnolda, čovjeka koji se oslanjajući se jedino na snagu vlastita tijela i penjačko iskustvo vere po strmim liticama, zanimalo me čuti što Rostuhara kod Honnolda zapravo najviše fascinira.
"Mnogi koji nemaju pojma o svemu tome misle da je to što on radi nešto ludo. Ali ja ne mislim. Ludi su recimo oni ruski "daredevili" koji penju visoke tornjeve pa tamo vise s njih na jednoj ruci, ili rade stojeve na rukama, cupkaju i snimaju se kako izazivaju vraga... To ne mogu gledati. Za njih mislim da su ludi i da samo ganjaju adrenalin. Za Honnolda ne mislim to. Mislim da njega vuče ta savršena kontrola i bistrina i snaga zone u koju upadneš kad si u takvom podvigu. Ne mislim da je u svakom trenutku svakog svog free solo podviga bio baš u 100% kontroli, nekad je imao i malo sreće, ali mislim da mu je to cilj, i da je na Freerideru bio. I to je nevjerojatno. Taj osjećaj i čin mogu osuđivati i proklinjati samo oni ljudi koji nikad nisu to okusili. Ali ja mislim da je to jedan od najboljih osjećaja koje čovjek može ikad doživjeti. Ja sam to okusio na Južnom polu. Kad sam "otkrio" Honnolda, taman sam se spremao za svoju najveću ekspediciju, i jednako kao i on za svoj pothvat, ja sam pripreme za svoj pothvat odradio vrhunski. Tako da je gotovo sve bilo u mojoj kontroli. Nikad ne možeš reći da možeš 100% obuzdati sve faktore rizika, pogotovo ne kad si na ekstremnoj ekspediciji, ali neke stvari su ekstremnije od drugih. Na mojoj ekspediciji na Južni pol nije bilo skoro nikakvih vanjskih faktora koje nisam mogao iskontrolirati dobrom pripremom.
Tako isto i Honnold na El Capu. Tu nema lavina, odrona ili krušljive stijene. Dakle skoro 100% realnog rizika je ljudski faktor. A to je u domeni našeg uma. Samo što je toliko ekstremno da izaziva divljenje... Nemam puno nekih suvremenih heroja kojima se divim, ali Alex je definitivno jedan od njih, zbog toga. Zaista bih volio da preživi sve izazove i doživi duboku starost. Al nekako se nadam i da hoće. Kao i Reinhold Messner i Stipe Božić... To su likovi koji su radili stvarno velike, esktremne stvari, i pomicali granice, i pola njihovih suboraca je poginulo pritom, ali oni su preživjeli. Možda su samo imali sreće, ali možda su imali i onaj jedan ekstra moment, kojie je presuptilan da se opiše ukratko rječima. To isto prepoznajem kod Alexa i zato mu se divim..."
Film "Soloist" prati neke Alexove free solo uspone u USA i Alpama. "Da se ne lažemo, to nisu bili neki novi Alexovi ciljivi, teži i jači od El Capa. Naprotiv, ocjene smjerova koje je tu odsolirao nešto su manje, ali su sami smjerovi, rekao bih, vizualno spektakularniji, "nevjerojatniji" i atraktivniji za gledatelja.", kaže Rostuhar pa dodaje: "Najluđi je moment upravo to što je sve u VR-u. Jer to stvarno na sat vremena daje osjećaj da pratite Alexa, bilo da ste u njegovoj kući u Vegasu kad im Alexova supruga priprema doručak, ili u tijesnom planinarskom skloništu na Mt. Mauditu, ili na stijeni, 300 metara iznad tla u prekrasnim Dolomitima, dok se Alex penje bez osiguranja pored vas. To je zaista nova dimenzija filma, to je baš iskustvo. I mind fuck za promišljanje stvarnosti. Jer recimo, dok ste na stijeni i promatrate Alexa kako se penje, vama se znoje dlanovi, pa pomislite kako se Alexu ne smiju znojiti dlanovi jer bi mu stijena postala skliska, i onda skužite da ste vi zapravo u udobnosti naslonjača u našem kinu, i vjerojatno nikad nećete biti na toj stijeni, a ako ste i penjač i hoćete, gotovo sigurno nećete biti bez osiguranja, a Alex je to ekšuali odradio i preživio, i to ne kao neku ludost, nego iz pozicije vještine, znanja i samopouzdanja. Onda shvatite koji je to lik. Jedan od onih velikih, posebnih likova koji trenutno žive na našem planetu. A VR medij vam, kao nijedan drugi, omogućava da mu se približite i upoznate ga iz blizine."
Rostuhara je "Soloist" motivirao i da snimi svoj VR film "Lovci sakupljači".
"To je definitivno bio onaj film koji kad sam pogledao sam rekao: ‘To je to - vrijeme za VR je dozrelo, vrijeme je da i ja napravim VR film.‘ I tad sam se bacio u cijelu svoju priču s "Lovcima sakupljačima" i otvaranjem VR kina u Zagerebu. Super mi je priča to što sam u međuvremenu upoznao autora filma, Jonnathana Griffitha, te me on i savjetovao oko snimanja mog filma. Jona sam upoznao u Chamonixu, gdje on živi, a ja sam provodio po par tjedana zadnjih nekoliko zima, baveći se zimskim alpinizmom i turnim skijanjem. I prije nego sam se upustio u snimanje svog filma, znao sam da ću morati izgraditi cijelo VR kino u Zagrebu jer je to jedini način da svoj film prikažem hrvatskoj publici. I odmah mi je pritom bila ideja da prikazujem i druge filmove, i Soloist mi je bio prvi na toj listi želja. I jedno od prvih pitanja koja sam postavio Jonu je bilo hoću li moći dobiti taj film za prikazivanje, ali mi je rekao da neću, jer je globalna prava imala Meta koja je koproducirala film. To mi je bila prva loša vijest, u samom startu moje ideje, ali nije me omela da sve to ipak napravim, i tek kad sam bio gotov, i kad je kino krenulo s radom, okolnosti su se promijenile, postalo je moguće da licenciramo film, pa smo to odmah napravili. Zato sam posebno uzbuđen što ga sada možemo prikazivati hrvatskoj publici."