Film "Spencer" čileanskog redatelja Pabla Larraína na samom početku ima natpis "Bajka na temelju prave tragedije", što objašnjava mnoga kasnija zbivanja.
Vrijeme zbivanja nije precizno određeno, ali pouzdana Wikipedija, bar kad su u pitanju američka i zapadnoeuropska povijest, smješta ga u 1991. godinu, jedino je sigurno da je mjesto radnje kraljičin posjed Sandringham u Norfolku, gdje upravo traju pripreme za božićne blagdane. Gosti već pristižu, čeka se na kraljicu, ali i na još jednu važnu ličnost, princezu Dianu, koja je zalutala negdje na putu u taj kraj.
Riječ "bajka" opet nam zatreba, jer je Diana tu odrasla, u dvorcu Park House sa svojim ocem (roditelji su joj se razveli kad je imala sedam godina), točno preko puta Sandringhama. Kao djevojčica se igrala s princem Edwardom i kasnije vrlo problematičnim princem Andrewom ("afera Jeffrey Epstein"), s njima ukrašavala strašilo usred poljane, a kod kuće je učila i baletne korake. Kad napokon sretne poznata lica, svi joj se čude kako je tu mogla izgubiti kompas, no ona objašnjava da se čitav taj kraj jako promijenio. Bit će da smo sad već u području bajke, a ne zbilje. A opet, poslije doznajemo da se Diana lako gubi u stvarnosti, čak je proglašavaju neuračunljivom, međutim, stvarni razlog je psihološki: ona kao da nije htjela u Sandrigham, puno toga ju je odbijalo od tog dvorca, a došla je jedino zbog svoje dvojice sinova, Williama i Harryja.
Njezin suprug princ Charles (Jack Farthing pomalo podsjeća na Rufusa Sewella iz serije "Čovjek u Visokom dvorcu"), 12 godina stariji od nje, pojavljuje se pred kamerom tek nakon nekog vremena, pa je iz toga očito da odnosi među njima nisu osobiti. Naravno, kad se već zna da on ljubaka s Camillom Parker-Bowles i da joj je poklonio istovjetnu bisernu ogrlicu kao i Diani. Možda stoga da živcira svoju suprugu, ali ona se već očeličila prema dvorskim intrigama i nosi tu ogrlicu u inat svima, pa i njemu. Autentičan je podatak da je u Sandringhamu bilo jezivo hladno, jedva da se ložilo, tako je zahtijevala kraljica Elizabeta II., no svi drugi gunđali su i cvokotali, ponajviše dječaci William i Harry. Kraljičino je pravilo da se svi koji dolaze u dvorac moraju vagati, a to čine i prije odlaska, kako bi se ustanovilo koliko su se utovili za božićnih blagdana.
Svako malo vraćamo se u bajku, pa se tako na Dianinom krevetu stvori knjiga "Anne Boleyn: Život i smrt mučenice", kojom ona postaje opsjednuta. Uvjerena je da je se Charles želi riješiti kako bi se oženio Camillom, a u jednoj prigodi pita sinove: "Jeste li u crkvi vidjeli Jane Seymour?". Kad je Henrik VIII. odlučio pogubiti Anne Boleyn, učinio je to ne zbog njezinih navodnih pokušaja kovanja urote, nego zato da oženi spomenutu Jane. Diana se već prebacila u legende engleske povijesti, Anne joj se priviđa u svakoj prigodi, a podozriva je i prema Charlesu koji je poslao u London njezinu vjernu garderobijerku Maggie (Sally Hawkins znamo iz filmova Mikea Leigha i "Oblika vode" Guillerma del Tora), pod izgovorom da ju je predstavljala kao neuravnoteženu.
To, dakako, nije bilo točno, cilj je bio da se princezu osami što je više moguće, na što je ona odgovarala ne sebi svojstven način. Nakon svakog objeda trčala bi u zahod i povratila ono što je pojela, dobila je bulimiju, a uvela je i običaj samopovređivanja. Recimo, kad zatraži škare za rezanje žice, kako bi uklonila pregradu između Sandringhama i Park Housea, ona ih najprije isproba na svojoj nadlaktici. Kako je to prikazano u filmu, čini vam se da je to u realnom vremenu radnje, međutim, to je bilo puno ranije, jer scenu kasnije Diana nema nikakvih ožiljaka.
Za razliku od svog filma "Jackie" s Natalie Portman, u kojem se bavio recentnim udovištvom Jacqueline Kennedy, neposredno nakon atentata u Dallasu, Larraín ovdje predstavlja puno kompleksniju narativnu strukturu. Netko bi primijetio, "što toj razmaženoj princezi fali, stanuje u dvorcu, jede što poželi, vozi fantastičan kabriolet", ali nije baš tako. Ugurana je u sustav u kojem čak i kuhari funkcioniraju poput vojske, ne smije razgrnuti zavjese jer sa svih strana vrebaju fotografi, pa su joj zbog toga spavaću sobu pretvorili u tvrđavu, što ona, dakako, ne želi dozvoliti i škarama razreže sve čime su je marljive sobarice ogradile od svijeta. S mužem je u hladnim odnosima, za bilijarskim stolom vode neugodan razgovor o dužnostima princeze, koji završi tako da on prema njoj uputi crnu kuglu: ta naravno završi na podu pod njezinom cipelom. U jednoj drugoj prilici bojnik Alistair Gregory (Timothy Spall glumio je glasovitog slikara J.M.W. Turnera u biografskom filmu Mikea Leigha "Gospodin Turner"), svojevrsni meštar ceremonije na božićnim domjencima, tumači joj kako mu je prijatelj poginuo u ratu, a oni su sve to otrpjeli "za kralja i domovinu", međutim, Dianin je odgovor kako ne bi voljela da itko pogine za nju. Kad pokuša i biti ljubazna prema drugima, na primjer prema kraljici (škotska glumica Stella Gonet svojedobno je igrala Ofeliju u "Hamletu", s Danielom Day-Lewisom u naslovnoj ulozi, i čak gostovala u Dubrovniku), pa joj komplimentira na odjeći koju je jučer nosila, na što joj ova odgovara da joj je jedino važan njezin portret na novčanici. Na dvoru svatko ima svoju ulogu, manju ili veću, i zato ne podnose Dianu koja je to sve razdrmala. Čim se ona pojavi u javnosti, fotografi polude, što kraljica promatra s prezirom. Diana, međutim, zna pozirati, ležerna je i simpatična, što se za njezinog supruga i njegove roditelje ne bi moglo reći. Naravno, oni ne žele biti u središtu medijske pozornosti, toga se čak i groze, ali princeza s vremenom shvaća da joj je to najjače oružje.
Za razliku od svih prethodnih filmova o princezi od Walesa, ovaj se uopće ne bavi njezinim ljubavnim životom (recimo, "Diana" Olivera Hirschbiegela s Naomie Watts, djelomično snimana u Zagrebu, usredotočila se na romansu s britansko-pakistanskim kirurgom Hasnatom Khanom). Ipak, u jednom trenutku netko kaže Diani "Volim te", a to je garderobijerka Maggie. Larraín se time htio razlikovati od svih filmskih uradaka o princezi, a imao je i dobar razlog. Njegova glavna glumica, sjajna Kristen Stewart, nema ništa protiv biseksualnosti, štoviše, upravo se sprema režirati film "Kronologija vode" po memoarima Lidije Yuknavitch, u kojem ima i takvih motiva, a i sama je bila u takvim vezama. Kad Maggie pita Dianu je li šokirana njezinim priznanjem, princeza se izvuče odgovorom da odraslim osobama to ne bi trebao biti problem.
"Spencer" je dosad najbolji film o pokojnoj princezi od Walesa, dramski slojevit i izvrsno režiran, s efektnom glazbom Jonnyja Greenwooda, nekadašnjim članom grupe Radiohead (sada se dio njih prebacio u grupu Smile), koji je ove godine skladao glazbu i za novo ostvarenje Jane Campion "Moć psa", prvoklasna je fotografija Claire Mathon ("Stranac kraj jezera", "Portret žene u plemenu"), ali i kostimi Jacqueline Durran (dvostruka dobitnica Oscara za "Male žene" i "Anu Karenjinu"). Scenaristu Stevenu Knightu (serija "Peaky Blinders") ovo je značajan tematski iskorak, iako je pitanje koliko je Larraín sudjelovao u završnom oblikovanju njegova predloška. Ima li itko od sudionika ovog prvoklasnog filma šanse za Oscara? Bit će tu nominacija, no nagrade su upitne, jer je to itekako suptilno ostvarenje.