Za povratak u zagrebačke multiplekse odabrao sam CineStar u Branimir centru jer u njega sam prije pet mjeseci, kada su velika kina zatvorena zbog haranja koronavirusa, najčešće odlazio. Zašto Branimir centar? Zato što je razmjerno najbliži središtu grada, otprilike kao i Kaptol centar, samo dok je potonji uglavnom prazan, osim ako tamo ne upriliče neki filmski događaj, Branimir impresionira povorkama posjetitelja, pa u petak ili subotu uvečer morate doći ranije na blagajnu ako ne želite suviše zakasniti na film: naime, pripadam ne maloj grupaciji koja ne rezervira ulaznice online, osim ako nije u pitanju pretpremijera ekstremne holivudske atrakcije.
Tako sam i ovaj put došao pola sata prije, film koji sam namjeravao gledati, “Bijesan” s Russellom Croweom (taj mi se jedino činio zanimljivim, iako su mu ocjene publike i kritike bilo osrednje), počinjao je tek u osam, no nisam se bog zna kako iznenadio kad je predvorje s blagajnama bilo gotovo prazno, a jedinu živost davala mu je grupica od pet-šest tinejdžera koji kao da su zbilja slavili povratak svoje omiljene zabave.
Platio sam 39 kuna, što baš nije jeftino, i dobio ulaznicu, uz molbu da ostavim i broj svog mobitela. Nisam najbolje shvatio zašto, jer je blagajnica suviše brzo izgovorila razloge, no poslije mi je fotograf Darko Tomaš objasnio da je to zbog toga da imaju kontakt s publikom koja je prošla kroz tu dvoranu, u slučaju kasnijeg otkrivanja neželjenog oboljenja.
Zaprepastilo me da apsolutno nitko od posjetitelja nije imao zaštitnu masku, za razliku od osoblja kina, no pretpostavljam da je to u sklopu pravila da u dvorani mora postojati razmak među posjetiteljima koji se ne poznaju. Za tako nešto uopće nije bilo potrebe, jer u dvoranu broj 11 s više od 300 sjedala nije ušlo više od tridesetak ljudi, tako da je razmak bio i više nego zadovoljavajući: ja sam gotovo sam sjedio u parteru i dosta uživao, što vam se u CineStaru inače događalo samo kad biste došli na rane poslijepodnevne predstave. Sada će to, izgleda, postati novi standard koji se neće tako lako promijeniti.
Vrijeme sjaja
Kao da su davno prošla vremena kad se krajem 2003. otvarao taj isti CineStar u Branimir centru, bio je to prvi veliki multipleks u Hrvatskoj, s 13 dvorana, ali je zbog kaotične programske politike zaostajao za ljubljanskim Kolosejom, koji je preko vikenda skupio 30 tisuća gledatelja, a kod nas ih je bilo samo 18 tisuća. Ipak, sva predvorja bila su ispunjena, na kokice i osvježavajuća pića čekalo bi se i po dvadesetak minuta, no sve se to dalo oprostiti kako bi se vidjelo takvo filmsko čudo.
Kad se mulipleks uhodao, znali ste da u njega ne smijete petkom i subotom uvečer jer je gužva prevelika, a ponekad bi bile rasprodane i ponoćne projekcije horor filmova. Postupno su prevladali filmovi za djecu, koji su ostvarivali najveći promet, a i sve što je bilo usmjereno na tinejdžere prometnulo se u hitove. CineStar je iz godine u godinu ostvarivao sve veći broj posjetitelja, pa si je mogao dopustiti da ostane bez ponekog jakog naslova, kako bi njegovom distributeru pokazao da se mora prikloniti CineStarovim uvjetima.
Ipak, činilo se da je to bilo kao u prethistoriji, ovo sada djelovalo je kao isprana verzija nekad propulzivnog filmskog zdanja.
Tu i tamo naletite na nekoga u gornjim predvorjima gdje se nalaze kinodvorane, ne treba zaboraviti da je ovo u pitanju bio udarni večernji termin, no možda će se situacija popraviti preko vikenda, što ćemo znati u ponedjeljak. Možda, a možda i ne. U svakom slučaju, u mojoj dvorani na četvrtom katu ugasila su se svjetla i počeo je obavezan blok reklama. Već tu ste vidjeli da nešto ne štima, jer su vam uz standardne spotove da reciklirate otpad ili prigušite mobitele ponudili samo dvije najave novih filmova.
Jedna - koju smo već bezbroj puta pogledali na internetu - ticala se najveće ljetne senzacije, blockbustera “Tenet” Christophera Nolana, koji stiže narednog tjedna i vjerojatno će oživjeti te tugaljive kinoprostore, a druga ne baš uzbudljivog filma katastrofe “Greenland” s Gerardom Butlerom, koji se već počeo prikazivati po Europi i nigdje nije izazvao posebno ushićenje. Za “Mulan”, drugi veliki ljetni spektakl, koji u Americi emitiraju na streaming platformi Disney+, uopće nisu imali kinonajavu, iako u CineStar stiže već početkom rujna, što je poseban gaf.
Dakako, reklamiralo se i CineStarove TV kanale, koji su proteklih mjeseci zasigurno poslovali odlično, a potkrao se i neugledan ulomak iz filma Dušana Vukotića “Sedmi kontinent” iz 1966.: treba to shvatiti, Hrvatski audiovizualni centar htio je upozoriti u kakvom je stanju taj film i da ga treba što prije restaurirati. To što ga u službenim najavama proglašavaju remek-djelom ne treba uzeti previše ozbiljno, u pitanju je benigna bajkovita fantazija s poukom, međutim, zbilja bi bio red da film digitaliziraju kako spada. Ipak je to prvi dugi igrani film našeg jedinog oskarovca.
Klimav repertoar
Kod filma “Bijesan”, koji mi je protekao razmjerno brzo (iako smatram da mu je pravo mjesto u kućnom kinu), zaintrigirao me reklamni slogan “Može se dogoditi svakome”. Izvorno je trebalo pisati “On se može dogoditi svakome” (He Can Happen to Anyone), u pitanju je muškarac koji je od samog početka predstavljen kao psihopat i ubojica, ali je domaći distributer Blitz (ili njegova filijala Duplicato) valjda pretpostavio da divljaka tog spola u Hrvatskoj ima i previše, pa ne treba na to podsjećati i na filmskim plakatima.
Russell Crowe inače nije loš, još su očiti tragovi kilograma koje je morao skupiti za ulogu Rogera Ailesa u mini-seriji “Najbučniji glas”, pa djeluje zbilja zastrašujuće. Njegova interpretacija i nekoliko scena prevrtanja automobila su kako treba, a sve ostalo je - bljah! Jedino je dobar štos korištenje pjesme Blue Oyster Culta “(Don’t Fear) the Reaper” na odjavnoj špici, ali u izvedbi banda za koji nisam nikad čuo (tako je producent uštedio dosta novca na tantijemima), jer to pogađa dramsku srž onoga što smo vidjeli.
Teško je reći je li CineStar pogriješio kad je za “povratak u kina”, kako se naziva prekid terora koronavirusa, odabrao ovako slab repertoar: ostale filmove ne isplati se niti nabrajati, ima tu i onih za djecu, što je dosta cinično, jer je obiteljska publika poprilično rizična skupina. Repertoar je mogao biti i bolji, drugi distributeri imali su puno respektabilnije filmove, no CineStar je - kao i obično - forsirao vlastitu robu. Kako bi to izgledalo da je publika zbilja nagrnula u kina ne usuđujem se ni zamisliti, no ovako je to mlaki uvod u oporavak koji će jako dugo trajati.
“Tenet” i nakon njega “Mulan” neće jako puno promijeniti, na repertoaru svakog multipleksa treba biti bar pet-šest jakih naslova da bi dvorane poslovale s dobrim rezultatima, a ti se baš ne naziru jer su holivudski moćnici većinu jakih naslova preselili na narednu godinu.
Osim toga streaming platforme su skupile vrlo jake adute, koji će ovako oslabljenim kinima nastaviti oduzimati sve više konzumenata. Koji su potencijalni hitovi nakon “Mulana”? Zbilja ne znam, no “Wonder Woman 1984” se dosta klima na svom terminu početkom listopada. Što ako “Tenet” ne ostvari planirane rezultate svojom strategijom postupnog otvaranja diljem svijeta? I što ako se koronavirus nastavi nizati u nepredvidljivim valovima? Bit će to katastrofa koja će unazaditi kinomrežu za nekoliko godina.
Na odlasku sam upozorio nadležne da im jedan od WC-a na četvrtom katu neprestano pušta vodu: zaboga, imali su pet mjeseci vremena da takve “sitnice” dotjeraju u red. Samo su slegnuli ramenima i sa smiješkom rekli da na tome nitko ne zarađuje.