„Snovi obično umiru u raju“ rečenica je koju u jednoj od scena filma „Murina“ izgovori Javier (Cliff Curtis), bogati američki poduzetnik kojeg u filmu gosti junakinjina dalmatinska obitelj. Snovi koji umiru u raju doista i jesu tema prvog dugometražnog filma redateljica Antonete Alamat Kusijanović. Jer, njen film bavi se prostorom koji se većini mora činiti kao raj, pa i skupo plaćaju da bi taj raj pohodili. No, ono što je njima raj, za glavnu je junakinju filma nepodnošljiva, paklenska klopka.
U filmu dubrovačke redateljice, ta je glavna junakinja Julija (Gracija Filipović), šesnaestogodišnjakinja koja s ocem i majkom živi u zabačenoj uvali na južnoj strani dalmatinskog otoka. Život koji živi mogao bi se opisati kao polinezijska arkadija: roni, pliva, s ocem ide u ribolov podvodnom puškom. Spretna je i srođena s morem, vješta na brodu, vješta u ribolovu. Julija gotovo kao da je neko amfibijsko biće, koje se najbolje snalazi u vodi i uz vodu.
Ali, stvari nisu tako jednostavne. Polinezijski „raj“ za junakinju je pakao: dosadno joj je, fale joj vršnjaci, ljuti je tiranski, svojeglavi otac (Leon Lučev). Majci (Danica Ćurčić) zamjera što ocu sve popušta i što zbog toga žive očev san koji nije njihov.
Ta se tinjajuća drama uzburka kad jednog dana u valu navrati Javier (Curtis), očev prijatelj i svojedobni poslodavac, prebogati američki brodovlasnik i investitor. Julijin otac pogostit će tijekom vikenda Javiera i njegovu svitu. No, otac ima i drugu agendu na umu. On, nekoliko sumještana i načelnik kane Javiera nagovoriti da kupi zemljište na otoku za veliku turističku investiciju. Mjesni patrijarsi nadaju se iz te transakcije izići s lako zarađenim novcem. Julijina mater nada se da će s tim novcem kupiti stan u Zagrebu i odseliti u grad. Julija se nada koledžu u Americi. Kad Javier stigne, međutim, stvari ne odu baš sasvim po planu. Ispostavi se da je Javier manje zaineresiran za domorodačke biznis zamisli, a kudikamo više za polinezijske gušte. K tomu, Javier se doima jako zainteresiran za flert i s Julijom i s njenom još uvijek zgodnom majkom. Cijela se situacija pretvara pomalo u nešto nalik „Kiss Me Fool“ Billya Wildera, gdje glavni junak zbog karijere moćniku podvodi vlastitu ženu. No, ovaj put „kiss-me-fool“ situacija ispripovijedana je iz ženske, tinejdžerske, buntovničke perspektive. Sve to vodi prema raspletu u kojem se razjasni naslovna metafora: glavna je junakinja murina, riba koja iskliže iz ruku i koja je kadra izmigoljiti iz svake rupe.
Film dubrovačke debitantice, koji u subotu navečer otvara 67. pulski festival, stigao je u Vespazijanovu arenu samo sedam dana nakon što je prikazan u popratnom programu Dvotjedan redatelja filmskog festivala u Cannesu. Film iza kojeg kao jedan od izvršnih producenata stoji Martin Scorsese, te kojeg plasira moćni distributer Match Factory uvršten je u cijenjeni canneski program gdje je dobio mahom vrlo solidne kritike. Nije teško naći razloge zašto. Alama Kusijanović je, za početak, redateljski vješta. Mizanscena i raskadriranje su joj besprijekorni, „arkadijski“ prizori prekrasni. Redateljica promišljeno varira prizore raja- kad vam se čini da je junakinja razmaženo derle -s prizorima patrijarhalnog terora. Redateljica izvrsno koristi spektakularne lokacije hvarske Dubovice, te (pogotovo) vanjskih Kornata. Filmu zvuči i izgleda senzacionalno. Glumci su vrlo dobri. Dansko-srpsku glumicu Danicu Ćurčić Alamat Kusijanović je odabrala jer ima zanimljivu fizionomiju trpeće patnice. Za bogatog investitora odabrala glumca apsolutno protiv očekivanog tipa. Umjesto glumca kojeg bi se prije očekivalo u ulozi sjevernog, vladajućeg kapitalista, odlučila se na novozelandskog Maora Cliffa Curtisa („Bili jednom ratnici“) koji je u ulogu unio dozu taktilnog seksipila i prijetećeg zavodništva. No, film bez sumnje nosi glavna glumica Gracija Filipović. Njeno zanimljivo lice Alamat Kusijanović najčešće je koristi kao nijemog, introvertnog promatrača: junakinja gleda, sve razumije, ali šuti.
U trećem činu filma, međutim, dotadašnje nijema promatračica počinje djelovati kao aktivniji glavni lik. Začudo, od tog trenutka film ne biva bolji nego slabiji. Julija se zanosi idejom da bi Javierov dolazak mogao izvući iz zatvora i odvesti u svijet. Kod tog narativnog razvoja problem je što se Julija fizički doima kao zrela cura s kraja srednje škole, no način kako razmišlja i kuje planove stvara dojam da je kudikamo mlađa i nezrelija, cura od trinaest ili četrnaest. I očev se lik spljošti: do tog trenutka, on ima stanoviti balans, istodobno je tvrdoglavi patrijarh, ali i fascinantni ćaća koji sa kćeri ribari, provodi vrijeme, ima čudan odnos taktilne bliskosti. Prema kraju filma on postaje samo brutalni despot. Sve to na koncu dovodi do toga da dotad izvrstan film pomalo pada u trećem činu, ne dobivajući pravo razrješenje.
„Murina“ dubrovačke debitantice tek je drugi hrvatski dugometražni igrani film koji se u posljednjih trideset godina uspio plasirati na apsolutni festival svih festivala - Cannes. Stoga nije neobično pitanje: je li to doista jedan od dva najbolje HR-filmu u posljednjih trideset godina? Nije. Kvalitetom, to je film otprilike na razini najboljih lanjskih hrvatskih naslova „Mater“ i „Tereza 37“, ili možda mrvu slabiji. No, napuhani balon prekomjernih očekivanja ne bi trebao sada, kad je konačno pred hrvatskom publikom, otpuhati „Murinu“. Riječ je o doista jako zrelom debiju, filmu koji ostavlja dojam da ga je snimio netko kudikamo zreliji i rutiniraniji. Alamat Kusijanović odabrala je svoju, generacijsku, feminističku „gender-priču“, produkcijski je i vizualno vješto upakirala, a usput prodala i malo national-geographicovske fascinacije Jadranom. Sve u svemu, „Murina“ je ozbiljan i čestit posao, ali ne i film bez mana.