MONTEVIDEO, VIDIMO SE Loš spoj teorije zavjere Domazeta Loše s navijačkim gunđanjem

Kad se godine 2010. pojavio u srpskim kinima, film “Montevideo, bog te video” Dragana Bjelogrlića strelovito se pretvori u društveni fenomen. Film o rađanju jugoslavenske nogometne reprezentacije i njenom odlasku na prvi Mundial u Urugvaj 1930. u srpskim je kinima vidjelo preko pola milijuna ljudi, a kao TV seriju i više. Tome se ne treba čuditi: naime, iako se bavi tridesetim godinama, “Montevideo” je zapravo bio politička “wishful thinking” fantazija o Srbiji danas.

U prvom “Montevideu”, nogometnu reprezentaciju Jugoslavije zbog političkih trzavica napuste hrvatski i drugi igrači. Sastavljena od uglavnom beogradskih nogometaša, ona uspije pobijediti protivnike i domoći se svjetskog prvenstva. U tom zapletu nije teško primijetiti paralelizam sa Srbijom danas - zemljom koju su “svi napustili”, ali unatoč tome - poručuje Bjelogrlić - može napraviti nešto veliko. Kad se na tu nacionalnu fantaziju nadoda romantizirani prikaz Beograda ere charlestona i art decoa, uspjeh je bio neizbježan.

Nakon uspjeha prvog filma, Bjelogrlić je odlučio izmusti dobar brend, pa se odmah latio i snimanja nastavka. Taj nastavak - “Montevideo, vidimo se!” nadovezuje se točno tamo gdje je prethodni film stao: prati put jugoslavenske ekipe u Urugvaj, neočekivanu eliminacijsku pobjeda nad Brazilom, te famozni polufinalni poraz od Urugvaja nakon što je prijelomni gol pao tako što je Urugvajcu loptu iza aut linije dodao - policajac.

Ako je u prvom filmu sportsko-politička fantazija bila osovljena oko jasnog hepienda, u drugom nije takav slučaj. Kako sam slijed natjecanja nije nudio filmu dramaturšku formulu, Bjelogrlić i njegovi scenaristi ( Ranko Božić i Dimitrije Vojnov) filmu su ojačali s dvije dodatne fabularne linije. Jedna se bavi ljubavnom peripetijom nogometaša Tirnanića ( Miloš Biković) i lokalne urugvajske ljepojke, a druga uvodi američkog nogometnog menadžera Hotckissa ( Armande Assante) koji svojim unosnim ponudama unese nejedinstvo u jugoslavensku ekipu.

I drugi film se bavi tridesetima, ali zapravo tematizira traume današnje Srbije: ovaj put tema je međunarodni položaj. Na početku filmu, Jugoslavene se ponižava, po njih ne dolazi ni autobus, smjesti ih se u hotel bez struje, a nitko ne zna pravilno izgovoriti ime njihove države. Srpski igrači, međutim, igrama pridobiju poštovanje, a ta igra ima izvorište u tradiciji: pred utakmicu igrači večeraju pasulj, a trener ih obrani uči preko koraka srpskog narodnog kola. I u trenutku kad jugoslavenski igrači zasluženo ubiru lovorike, njihov put do vrha pomute koruptivni utjecaj američkog kapitalizma, zavjera i nepošteno suđenje. Ono što u filmu dodatno diže živce je crta kolonijalne bahatosti. Urugvaj Bjelogrlić prikazuje kao trećesvjetsku zemlju prostitutki i leprozne djece, premda je dvadesetih ta zemlja imala veći BDP od Njemačke.

“Montevideo, vidimo se” je sportsko-patriotska mistifikacija kakvoj su sklone sve eks-jugoslavenske zemlje. Svijet je uvijek nepravedan, suci nas uvijek pokradu, a sve to skupa zvuči kao spoj teorija zavjere Domazeta Loše s navijačkim gunđanjem uz gemišt.

Kao film, “Montevideo, vidimo se!” je izvedbeno umješan. Film produkcijski izgleda spektakularno, nogometni dijelovi su režirani jako dobro. Filmu - međutim - nedostaje pravi suvisli zaplet, a ideološki je iritantan.