Michael Glawogger: Prostitucija nije samo najgora eksploatacija

ZAGREB - Jedan od najpoznatijih gostiju ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala austrijski je redatelj Michael Glawogger, koji se našoj publici predstavio prije šest godina dokumentarcem “Smrt radnika”, a nedavno je u Veneciji prikazao svoj najnoviji uradak, hvaljeni film o prostituciji “Whores’ Glory”.

Prostitucija je tema koje ste se dotakli u nekoliko filmova, no samo površno. Kako ste došli na ideju snimiti ovaj dokumentarac?

- Mislim da se filmom o prostituciji može prikazati puno toga što se reflektira i u društvu. Jer svatko ima mišljenje o prostituciji, a nitko nije bio tamo. Prostitucija postoji u svakom društvu, samo je kamuflirana u različite nazive - negdje se to zove escort, drugdje su u pitanju saloni za masažu... Također sam htio prikazati odnos između žena i muškarca u svakom od tih društava. Novinari uvijek predstavljaju prostitutke samo kao žrtve, koje su prisiljene time se baviti, no to nije istina. Krivo je promatrati prostituciju samo kao nešto eksploatirajuće, u osamdesetim godinama se naprimjer jako dobro vidjelo kako u Zapadnoj Europi moda prostitucije utječe na modu svakodnevnice.

Film ste snimali na Tajlandu, u Bangladešu i u Meksiku. Kako ste se odlučili baš za ta tri područja?

- Istraživati sam počeo još 2006. i upoznao sam razna područja, razne religije, razne socijalne okolnosti. Ne volim tzv. internet snimanje. U prvom dijelu mog filma žene sjede iza stakla, osvijetljene su, muškarci su u mraku, a između njih je ogledalo. Prije nego što ijedna žena progovori, već samo mjesto radnje priča samo za sebe. U srednjem dijelu postoji jedan labirint, iza svakih vrata nalazi se neka priča, a zanimljivo je i to što vani, izvan kućnih blokova u kojima se prostitucija odvija, vlada patrijarhat, dok unutar kuće vlada matrijarhat. Tražio sam upravo to - mjesta koja bez suvišnog objašnjenja mogu ispričati neku priču.

Katolički agnostik

Na kojoj ste se lokaciji najugodnije osjećali snimajući?

- Sviđa mi se ovo pitanje, obično me uvijek pitaju gdje je bilo najgore (smijeh). Najugodnije sam se osjećao u Meksiku, nisam praktični vjernik, ali sam katolički odgojen, mogao bih se nazvati katoličkim agnostikom. A u Meksiku je katolicizam neka vrsta filozofije. Tamo je jako bila izražena ta mješavina nježnosti i brutalnosti, jedno razumijevanje surove realnosti, što je nešto što je meni vrlo blisko.

Izjavili ste u jednom intervjuu kako su žene puno bolje podnijele film od muškaraca, koji su bili užasnuti?

- Muškarci se ne osjećaju ugodno dok to gledaju. Muškarci su zapravo idioti, idu nekoj ženi koja je taj dan već imala deset mušterija, a oni misle da će baš njih najbolje “uslužiti”, to je totalno suludo razmišljanje.

Za glazbenu ste podlogu izabrali pjesme jakih žena poput P. J. Harvey?

- Da, naš prvotni koncept bio je da uzmemo glazbu jakih žena, koje bi u film unijele jake emocije, no na kraju smo se odlučili i za muško-ženske duete, tako da se u filmu mogu čuti i dueti, poput onog Antonyja i CocoRosie.

Veliki sam fan vašeg filma “Megacities”. Prije šest godina u Zagrebu je gostovao Timo Novotny koji je napravio remiks tog filma pod nazivom “Life in Loops (A Megacity rmx)”. Tom prilikom rekao mi je kako ste izjavili da su neki dijelovi njegovog filma bolji od vašeg, te da mu je to bio veliki kompliment?

- Točno je, kada ne bih tako mislio ne bih nikada ni dozvolio da se radi remiks tog filma. Novotny je film napravio puno muzikalnijim, što je bio jedan vrlo zanimljiv eksperiment, kao i činjenica da je napravio neke stvari koje sam prvotno i ja htio imati u svom filmu, ali nisam imao prostora sve upotrijebiti. Neki kolege pitali su me kako sam to mogao dozvoliti, da netko “razara” moje djelo, no ja to promatram obrnuto - super je naći nekoga tko uopće ima želju nanovo definirati tvoj film.

Najbolji agent

Na Zagreb Film Festivalu vidjet ćemo i film “Michael”, austrijskog redatelja Michaela Schleinzera. Što nam možete reći o vašem manje poznatom kolegi?

- Nažalost nisam još vidio njegov film, ali Schleinzer je vrlo važna osoba za austrijski film, on je najbolji ne samo austrijski casting agent, već i cijelog njemačkog govornog područja, a radio je na najvažnijim austrijskim filmovima zadnjih deset godina, među kojim su i “Pljačkaš” Benjamina Heisenberga, te Hanekeovi “Pijanistica” i “Bijela vrpca”. Također je radio i na tri moja filma i mogu reći da sam puno od njega naučio.