MICHAEL GLAWOGGER Dokumentaristkoji je strast prema filmu platio životom

Dokumentarnom filmu posvetio je karijeru i život. Na koncu je dokumentarni film i platio životom: umro je pripremajući materijal za svoj novi projekt.

Austrijski režiser Michael Glawogger - redatelj filmova “Smrt radnika” i “Slava kurvi” - preminuo je u srijedu u 54. godini života u Liberiji od komplikacije izazvanih malarijom. Svijet je tako izgubio svog vodećeg dokumentarističkog klasika, čovjeka čija su specijalnost bila složene, spektakularne socijalne freske u kojima je tematizirao najvažnija pitanja suvremenog, globaliziranog planeta. Čovjek koji je dokumentaristički prerovao svaki zakutak svijeta, koji nas je kamerom vodio u mjesta koja nikad ne bismo vidjeli - od tajlandskih kupleraja do pakistanskih rezališta - na koncu je naglom bolešću i smrću platio svoj globtroterski životni stil.

Vrijeme prije Moorea

Michael Glawogger rođen je 1959. u Grazu, u Štajerskoj. Studirao je umjetnost u San Franciscu i filmsku akademiju u Beču, a u svijet filma ušao je koncem osamdesetih godina. U to vrijeme, Austrija je bila teška filmska zabit, zemlja čija se ozbiljna filmska tradicija svodila na brojne bečke emigrante u Hollywoodu. To je doba prije Michaela Moorea, kad je dugi dokumentarac još sasvim marginaliziran i doživljava se kao domena televizije. U tom razdoblju, Austrija će upravo preko dokumentarnog filma otpočeti svoju filmsku renesansu. U kratkom razdoblju, austrijski film izrodio trojicu dokumentarnih genija: Ulricha Seidla, Michaela Glawoggera i - najmlađeg - Nikolausa Geyrhaltera. U tom trolistu, Seidl je bio svojevrsni “papa”, no nakon uspjeha “Pasjih dana” on je postupno prešao na igrani film i vraćao se dokumentarcu tek povremeno. Glawogger mu je ostao vjeran do kraja.

Kultna Smrt radnika

Nakon nekoliko kraćih filmova, Glawogger je pažnju javnosti skrenuo prvom od svojih globalnih dokumentarističkih freski, filmom “Megagradovi” (1998). Riječ je o četverodijelnom filmu u kojem Glawogger na vizualno zastrašujući način propituje socijalne i urbanističke okolnosti življenja u suvremenim megalopolisima. Nakon što su “Megacities” postali kultni film, Glawogger će 2005. snimiti još jedan globalni omnibus, i svoj vjerojatno najpoznatiji film. Riječ je o “Smrti radnika”, filmu u kojem polemizira sa često izricanim tvrdnjama o iščeznuću manualnog rada u suvremenom svijetu. U filmu on kroz pet epizoda prikazuje fizički rad u svijetu danas - od rudnika sumpora na Javi, preko nigerijskih klaonica, do zatvorenih donjeckih rudnika u kojima “ilegalci” na crno kopaju i na tržnici prodaju ugljen. “Workingman's Death” je apsolutno remek-djelo i za moj ukus najbolji Glawo-ggerov film.

Često u Hrvatskoj

Treća i posljednja od velikih Glawoggerovih dokumentarističkih fresaka bila je “Slava kurvi” (2011). U tom filmu Glawogger prikazuje prostituciju u svijetu kroz pet priča iz pet različitih kultura - od Pakistana do Meksika - pokazujući u kojoj mjeri “najstariji zanat” reflektira vjeru, kulturu i politiku jednog društva. Slično kao Seidl, i Glawogger je u jednom trenutku prešao u igrani film, no s kudikamo manjim uspjehom. Godine 2006. snimio je zgodnu socijalnu crnu komediju “Slumming”, a dvije godine potom politički triler “Vaterspiel” (Igra očeva) koji se bavi nacističkim zločincima s Baltika prebjeglim u SAD. Ove zime u Berlinu Glawogger je promovirao posljednji film kojem je bio (su)autor: omnibus “Katedrale kulture” u kojem je snimio segment o moskovskoj operi.

Glawogger je u Hrvatsku dolazio rado i često. Festival Human Rights doveo ga je prvi put 2005., a za zagrebačkom je ZFF-u gostovao triput za redom, bio u žiriju i imao retrospektivu.

Zagreb će se s Michaelom Glawoggerom oprostiti u ponedjeljak, kad će u Kinu Europa kao in memoriam biti prikazan njegov film “Slava kurvi”.