Lezbijska drama o opaticama s eksplicitnim scenama seksa i dildom od kipa Majke Božje

Početak se doima idilično. Mala povorka nosi djevojčicu Benedettu (Elena Planka) prema samostanu Teatinki, razmjerno rigoroznom redu opatica, osnovanom u 16. stoljeću (radnja filma odigrava se stoljeće kasnije). Prepadnu ih razbojnici, traže novac i bilo kakve vrijednosti, no vođa povorke, Giuliano Zerlini (David Clavel), objašnjava im da imaju samo vjerodajnice od kojih oni ne bi imali nikakve koristi. Jedan od lopova zamijeti ogrlicu na vratu Benedettine majke i strgne je svojim kopljem, na što Benedetta iskoči iz nosiljke i zaprijeti mu da će ga Majka Božja kazniti, jer ona sluša sve što je djevojčica zamoli. U tom trenutku ptica se posere na otimača i on u bijesu baci ogrlicu pred noge Benedettine majke.

Tako smo već u uvodu svjedoci posebnih moći naslovne junakinje, koja je sve samo ne obična djevojčica. Kad dođu do samostana i ona ugleda kip Majke Božje, dotrči do njega, klekne i počne moliti. Očito je nisu trebali puno nagovarati da se zaredi, to je bila njezina želja i roditelji su se pomirili s time. U samostanu se pokazuje mehanizam kako se postaje časna sestra: naime, nadstojnica, sestra Felicita (Charlotte Rampling), tumači Benedettinu ocu kako se godišnje prijavljuje velik broj djevojaka, a oni biraju samo tri. Njegova ponuda u voću i drugoj hrani nadstojnici je jako skromna, pa se naposljetku dogovore za dvostruko veću svotu novca nego što su je stari Zerlini isprva namjeravao dati.

Prošle su godine, Benedetta je odrasla (sada je igra Virginie Efira), a jedino što je izdvaja od drugih sestara su živopisni snovi o Isusu Kristu (glumi ga Jonathan Couzinié). Najprije su gotovo pastoralni, no kasnije postaju sve žešći, ona miluje njegove probodene dlanove, a postoji i scena koja se može shvatiti kao felacija. Za junakinju se puno toga mijenja kad se u samostan probije seljanka Bartolomea (Daphne Patakia), za nju se zauzme upravo Benedetta i obeća da će njezin otac platiti pristojbu siromašnoj djevojci. Njih dvije pravi su kontrapunkt, Benedetta izgleda gotovo anđeoski, a Bartolomea vrlo puteno, no pritom je i štošta prošla. Kad joj je umrla majka, najprije ju je silovao otac, a kad bi taj bio odsutan, na njoj su se izredala njezina braća. Bartolomea je ta koja će opsjedati Benedettu erotskim ponudama, na što ovu nije teško nagovoriti. Uostalom, redatelj Paul Verhoeven puno ne okoliša, dvije cure prvo su se zbližile na zajedničkom nužniku, a zatim i u krevetu, jer je nadstojnica smatrala da netko na Benedettu mora paziti zbog njezinih uznemirujućih vizija.

Bolje da nije, jer djevojka uskoro dobiva stigme, pa je počinju zvati "Sveta Benedetta", no jedna od sestara, Cristina (Louise Chevillotte), inače nadstojničina kći, optuži je da je rane namjerno izazvala. Pokrene se istraga, ali završi neočekivano po sve sudionike. Pritom veza Benedette i Bartolomee kao da prelazi na novu razinu, više im nije dovoljan oralni seks, nego Bartolomea napravi iz malog kipa Majke Božje, što ga je Benedetti darovala njezina majka, dildo i njime zadovoljava svoju ljubavnicu. Više je načina na koji se njih dvije seksaju, Benedetta tjera onu drugu da se razgoliti, zatim onanira i neposredno prije nego što će svršiti, uzdiše: "Isuse!" Reklo bi se - po svemu izloženom - da je "Benedetta" krajnje blasfemičan film, no nije baš tako. Kao prvo, junakinja ne želi poštedjeti ljubavnicu kazne koju je zaslužila, pa traži od nje da gurne ruku u kipuću vodu. Ona je zapravo iznad iskrenih emocija, seks je nešto drugo i njemu se prepušta kao nesputanoj religiji. Redatelj "Sirovih strasti", "Crne knjige" i filma "Elle" ovdje koketira i s anarhizmom, crkvu razotkriva kao licemjernu dogmu koju može ugroziti samo pošast poput kuge, međutim, kad joj se za to pruži prilika, Benedetta se ne usuđuje potpuno je odbaciti: nema u njoj snage da pronađe nešto drugo, Isus Krist i Majka Božja jedine su svetinje koje je upoznala i bez njih ne može zamisliti svijet. Dok ljubaka s Bartolomeom, junakinja je u nekoj vrsti transa, vrlo bliskog mističnom iskustvu, pa zato i nema nikakav osjećaj krivnje dok koristi sveti kip za onaniranje.

Verhoeven i njegov koscenarist David Birke koristili su kao predložak non-fiction knjigu Judith C. Brown "Nepoćudne radnje: život lezbijskih opatica u renesansnoj Italiji", Benedetta Carlini, naime, uistinu je postojala, a imala je i ljubavnicu koja se zvala sestra Bartolomea. Suradnik na scenariju bio im je francuski glumac i scenarist Pascal Bonitzer, koji u filmografiji ima poznati film "Mladi Karl Marx". Sam Verhoeven ima vrlo solidno religiozno obrazovanje, jer je 2015. objavio knjigu "Isus Nazarećanin", a neko je vrijeme namjeravao ekranizirati njegov životopis. Po njemu, između vjere i blasfemije tanka je linija, što pokazuje svojim brojnim ostvarenjima.

Kakav je zapravo film "Benedetta" i gdje ga smjestiti u njegovu opusu? Po stilu, to je nesumnjivo ostvarenje iz njegove pozne faze, vizualno vrlo atraktivno, međutim, po sklonosti šokiranju kao da pripada krugu filmova koje je napravio u Nizozemskoj. Nimalo slučajno, svojedobno se požalio da ga puno ozbiljnije uzimaju u Francuskoj negoli u njegovoj domovini. No postoji još nešto. "Crna knjiga" i "Elle" imali su samosvjesne junakinje koje su - koliko je to god bilo u njihovoj mogućnosti - do kraja istjerale ono što su naumile. Benedetta je nešto drukčija (njezine biografije spominju da je s pet godina znala napamet čitave litanije, a sa šest godina već je pomalo vladala latinskim), kao ličnost ona ostaje zagonetka, povremeno nam se čini da iz nje uistinu progovara Isus, tako nešto jako je teško lažirati, a ako tu nema varanja, to je ipak film o religioznim čudima i njihovim paradoksima, a ne o jednoj posebnoj ličnosti. Verhoevena je provociralo sve to suprotstaviti jedno drugom, no povremeno mu je zbog toga "Benedetta" na granici koherentnosti. Neosporno provokativno ostvarenje, ali u odnosu na spomenuta ostvarenja kao da se bavi nečim drugim, a ne dramskim ustrojem priče. I ovako ga vrijedi pogledati, ali činjenica je da blijedi u usporedbi s njegovim najboljim radovima.