Od kinematografija nastalih na razvalini bivše Jugoslavije, ona kosovska je najmlađa, a imala je i najnestalniji život. U pravom smislu, kosovska je kinematografija nastala 70-ih kad se počinju snimati prvi dugometražni filmovi na albanskom jeziku. Tijekom 90-ih ta je krhka tradicija sasvim sasječena, da bi se obnovila nakon kosovske nezavisnosti. Od tada do danas, Kosovari kontinuirano snimaju nevelik broj dugometražnih naslova.
Premda mala - međutim - kosovska je kinematografija u posljednjih godinu-dvije postala frapantno uspješna. Samo u tom periodu, tri su kosovska filma dohvatila ozbiljne međunarodne nagrade. "Egzil" Kosovara odraslog u Kölnu Visara Morine oduševio je kritiku 2019. u Berlinu i dobio glavnu nagradu u Sarajevu. Omladinska feministička drama "U potrazi za Venerom" praške studentice Norike Sefe nagrađena je u Rotterdamu. Na koncu, film "Košnica" njujorške Kosovarke Blerte Basholli pretvorio se prošle zime u senzaciju Sundancea. "Košnica" je u Park Cityu dobila sve tri najprestižnije nagrade igranog međunarodnog programa: nagradu žirija za najbolji film i režiju, te nagradu publike.
Nakon rata
Na valu tog trijumfa, film Blerte Basholli je prošetao ovog ljeta diljem festivalskog globusa da bi sada sletio u Zagreb: sinoć je prikazan na ZFF-u kao film otvaranja. A nakon što ga je zagrebačka publika vidjela, ostaje dojam da je "hajp" oko "Košnice" mrvu prenapuhan, te da je od tri istaknuta kosovska filma ove sezone Bashollin vjerojatno najmanje dobar.
Film kosovske Njujorčanke zbiva se netom nakon rata - 2006. - u selu Krushë (Kruša), mjestu u kojem je srpska vojska 1999. pobila gotovo sve muškarce. Temeljen na istinitom događaju, film pripovijeda o udovici Fahrije (Yllka Gashi) kojoj je muž bio jedan od ubijenih. Koju godinu kasnije, Fahrije živi kod tazbine i podiže buntovnu, tinejdžersku kćer (Kaona Syleimani). Svekar joj (Çun Lajçi) nije loš čovjek, no podrazumijeva se ipak da "čuva obiteljsku čast", što znači da Fahrije nema nikakvog života.
Udovička radna zadruga
Svagdan Fahrije dobrim se dijelom sastoji od otresanja napadnih i nasrtljivih lokalnih muškaraca koji bi rado zgrabili naočitu udovicu. Fahrije u toj situaciji odluči pljunuti u šake. Manje zbog novca, a više da bi se makla iz kuće, počinje peći i mljeti ajvar, te ga prodavati prekupcu na gradskoj pijaci. Uskoro se u nju ugledaju i druge žene, tvoreći svojevrsnu udovičku radnu zadrugu. U selu i u obitelji nakon toga više nije isto.
Lik Fahrije, inače, temeljen je na istinitoj priči o Krušanki Fahriji Hoti koja je doista organizirala proizvodnju ajvara. Ta priča posredno je inspirirala i bosansko-hecergovački film "Snijeg" (2008) koji pripovijeda sličnu priču, ali u bosanskom ambijentu, i - treba reći - filmski zanimljivije.
"Košnica" se uklapa u jednu cijelu liniju postjugoslavenskog filma koja je svoj vrhunac imala pred deset do petnaest godina. U tom periodu, niz ex-Yu redatelja snimao je filmove o generaciji koja treba raskrčiti ratne traume, a radi to tako što pljune u šake i aktivno se s tim hvata u koštac. To djelovanje često ima elemente liberalne ideologije i protokapitalističke ekonomije. Likovi su aktivni, djeluju, a to djelovanje neki je put vezano uz rad, poduzetnost, poduzetništvo. Tako je i s junakinjom "Košnice": put iz crne rupe rata i patrijarhata vodi (pomalo kalvinistički) kroz rad, stjecanje, marljivost.
Osobno, sviđa mi se ta ideja nastanka kapitalizma iz duha feminizma. Problem je, međutim, što "Košnica" malo pridodaje već povećem nizu sličnih ex-Yu filmova koji su razvijali taj ideologem. Junakinja Fahrije od početka je filma jednodimenzionalna patnica bez intimnog života. Muškarci u selu svi su jednolično, jednako iritantno zli, a reakcija mužjačkog stada ponavlja se kao refren bez varijacija.
Otjelovljenje Balkanke
Dok je Aida Begić u "Snijegu" uspjela religiju i lokalnu boju unijeti u film kao zanimljiv poetski začin, gledatelj nema dojam da je iz "Košnice" naučio puno o Kosovu (za razliku od, u tom smislu, puno bogatijeg filma "U potrazi za Venerom").
Ako filmu treba izdvojiti vrlinu - onda je to ponajprije glavna glumica Gashi. Često je u krupnom planu, ima zanimljivo lice koje zrači nenametljivim autoritetom - jedno od onih lica koja na prvu ne odaju koliko su lijepa. S Gashi bi se lako moglo dogoditi da pođe putem Hiam Abass: da – kao ova Arapkinja - postane otjelovljenje Balkanke u zapadnim međunarodnim produkcijama.