Prvi programski dan ZFF-a donio je dva filma koja su u Zagreb stigla s dvije glavne canneske nagrade. Body-horror "Titan" Francuskinje Julije Ducournau te film "Heroj" dvostrukog oskarovca Iranca Asghara Farhadija bili su najjače atrakcije festivalskog ponedjeljka.
No, uz njih je glavni program donio jedan manje razvikani film o kojem se može poticajno razgovarati uz kavu. Riječ je o "Čovjeku koji je prodao svoju kožu" tuniske redateljice Kaouther Ben Hania.
Junak njezina filma je Sam (Yahya Mahayni), mladi Sirijac koji bježi u Libanon. Ubogi se imigrant šverca na otvaranja izložbi gdje se hrani sa švedskog stola. Tamo ga opazi Geoffrey (Koen De Bouw), kontroverzni konceptualni umjetnik čija djela vrijede milijune. Umjetnik i njegova galeristica (Monica Bellucci) junaku filma ponude pakt. Geoffrey će mu na leđa istetovirati vlastiti rad: repliku američke imigrantske vize. Sam od tog časa više nije sirijski imigrant nego "umjetničko djelo", što znači da će bez problema dobiti papire da ga se "uveze" u Belgiju. Ali, od tog časa on doista i postaje "umjetnina". Ugovorno je obavezan satima sjediti u muzejskom postavu, prodaje se privatnim kolekcionarima i trguje se s njim na aukcijama.
Film tuniske autorice ponajprije je satira europskog odnosa prema imigrantima - na cinizam kulture koja se diči ulomcima Pergamona i Babilona u muzejima, promiče slobodan protok roba, ali ljude dijeli na one koji putuju kako požele i one druge. No, Tunižankin je film u jednakoj mjeri i satira na umjetničku scenu, u kojoj se politička provokacija ljubi s mehanizmima kapitalističke pohlepe. Gledajući film, čovjek se zapita ubraja li u "ljude koji su prodali kožu" Ben Hania i sebe: filmovi poput njezinih nastaju milošću nebrojenih zapadnih koprodukcijskih partnera i world sales ureda te kolaju istim krvotocima art-eksploatacije. Tom sustavu redateljica stavlja zrcalo pred lice.