Restoran hotela Chateau Marmont u Los Angelesu mjesto je na kojem ćete sigurno susresti neku od hollywoodskih zvijezda. Jedno prijepodne, u četvrtak oko 11 sati, ostavljam auto portiru na ulazu, hodam do restorana i tu sjedi Ben Stiller s nekom starijom gospođom s kojom očito ima radni doručak. Ali čovjek s kojim ovdje imam dogovor nije jedan od najboljih komičara današnjice, o kojem se sve zna, nego jedan radnik iz podzemne željeznice New Yorka, koji ima nevjerojatnu priču što ga je odvela od Brooklyna do Hollywooda.
- Oprostite što kasnim - govori Michael C. Martin iako nije zakasnio on, nego sam ja uranio.
- Promet u L.A.-u je grozan. Promet i ležernost, to su dvije stvari na koje se teško navikavam. Tu su svi ležerni i polulijeni, ne izgleda kao da itko išta uopće radi. U New Yorku su svi u pokretu, kao da se čuje sat koji stalno otkucava. Ovdje imaš osjećaj kao da si na godišnjem odmoru i ponekad se tako i ponašaš...
U jednom dahu Martin C. Martin daje najbolju definiciju razlike između New Yorka, u kojem je taj tridesetogodišnji Afroamerikanac rođen, i Los Angelesa, u kojem živi od ljeta prošle godine.
Martin je scenarist filma “Brooklyn’s Finest” , policijske drame u kojem glume zvijezde kao što su Richard Gere, Ethan Hawk, Wesley Snipes i Don Cheadle, a režirao ga je i producirao Antoine Fuqua, redatelj dosad najpoznatiji po filmu “Training Day”. Ali, prije nego što je postao scenarist hollywoodskog blockbustera, Martin je bio šljaker u podzemnoj željeznici.
Tuneli hladniji od ulica
- Bio sam radnik koji postavlja signalizaciju u tunelima. U podzemlju New Yorka stalno se nešto popravlja, ali vlakovi voze i dok traju radovi. Moj je posao bio da nailazeće vlakove svjetlima i zviždaljkom upozoravam da su radnici pokraj pruge... - govori Martin.
Loša iskustva bila su stajanje u ukočenoj poziciji, pripijen uza zid, dok vlak podzemne željeznice sporo prolazi ispred njegova nosa. Ili smrzavanje u tunelima u kojima je zimi, kako kaže Martin, nekim čudom još hladnije nego na ulici. Dobra strana tog zanimanja je to što čovjek upozna različite ljude s običnim, ali neobično zanimljivim životima. A dobro je i to što nema puno posla. Martin je većinu vremena provodio čekajući (da počnu radovi, da naiđe vlak...). I razmišljajući i o filmovima.
- U to sam vrijeme studirao film na Brooklyn Collegeu, režirao sam jedan kratki film koji se zvao ‘What happened’, ali mi je trebao novac za školarinu pa sam istodobno i radio u podzemnoj. Planirao sam snimiti drugi kratki film, ali onda sam, u ožujku 2005., doživio prometnu nesreću - prisjeća se Michael C. Martin.
Dok je u svojem starom Lincolnu stajao na semaforu, netko se zabio u njega i Martin je teško ozlijedio leđa. Morao je ići na terapije i provoditi beskonačne sate kod kuće uz internet i TV, a ostao je i bez auta.
- Trebao sam novac za novi auto i vidio sam oglas za natječaj za scenarij na kojem je prva nagrada bila 10.000 dolara. I počeo sam pisati. Tipkao sam dan i noć, jednostavno nisam imao što drugo raditi - kaže Martin.
U njegovu scenariju, koji je odmah nazvao “Brooklyn’s Finest”, isprepleću se priče o trojici međusobno nepovezanih brooklynskih policajaca. Jedan (glumi ga Don Cheadle) je prikriveni agent infiltriran u bande koje vladaju ulicama. Drugi (Richard Gere) je stari policajac kojeg je posao učinio okrutnim i koji se posljednjeg tjedna prije odlaska u mirovinu budi s dilemom je li bolje da se ubije ili da se umije. Treći (Ethan Hawk) je policijski specijalac kojeg problemi u privatnom životu korumpiraju i učine čudovištem. Wesley Snipes glumi velikog dilera koji je upravo izašao iz zatvora. Martinov scenarij je ušao među finaliste natječaja, ali nije osvojio prvu nagradu. Ipak, na natječaju ga je zapazila producentica Jeanne O’Brien, koja ga je spojila s dobrim agentom, i na proljeće 2008. scenarij “Brooklyn’s Finest” došao je u ruke poznatog redatelja Antoinea Fuque.
Na bolovanju zbog snimanja
- Htio sam napisati nešto što bih ja želio vidjeti na filmu. Kad su mi javili da Fuqua želi snimati ‘Brooklyn’s Finest’ i da je doveo Gerea, Hawka, Snipesa, Cheadlea da glume u njemu, mislio sam da me zafrkavaju. Ali jednog dana ušetao sam u produkcijski ured i vidio kako 30 ljudi radi samo na tome da moj scenarij pretvoriti u film. Tada sam shvatio što mi se stvarno događa - prisjeća se Michael C. Martin dok sjedimo na terasi hotela u L.A.-ju.
Martin je radio svakodnevno s filmskom ekipom na pretprodukciji, ali još je bio zaposlen u M.T.A.-ju, njujorškom transportnom poduzeću koje upravlja i podzemnom željeznicom.
- Koristio sam godišnji odmor i bolovanje. Nazvao bih svoga šefa da kažem da ne mogu doći na posao, a onda bih otrčao u produkcijski ured i radio na filmu čitav dan - priča mladi scenarist. Nakon više od mjesec dana izbivanja s posla dao je otkaz u M.T.A.-ju, ali oni su ga disciplinski gonili kad su saznali da ih je varao s drugim poslom. Martin je dobio taj postupak jer pisanje scenarija ne mora legalno biti pravo zanimanje. Michael C. Martin bio je svaki dan i na setu dok se film snimao u Bronwsvilleu, najopasnijem dijelu Brooklyna u kojem i danas često ima pucnjava i ubojstava. Redatelj i producenti inzistirali su na snimanju na autentičnim lokacijama iako su ih uvjeravali da je preopasno i da bi možda mogli snimati u Detroitu, koji je nudio najveće porezne olakšice (60 posto) za snimanje filma.
- Razgovaralo se s vjerskim vođama u kvartu, čak i s pripadnicima bandi, kako bi unaprijed znali da dolazimo i da ne želimo stvarati probleme. Imali smo njihovu podršku i problema nije bilo - kaže Michael C. Martin. Nije bilo napada na filmsku ekipu, kao što se bojala policija čije mišljenje slušaju osiguravajuće kuće, važna karika u lancu produkcije jednog velikog filma. Ali kriminal na ulicama nije stao samo zato što su glumci poput Richarda Gerea došli snimati u kvart.
Osamdesete u New Yorku
- Ethan Hawk je jednog dana, uvježbavajući scenu, kroz prozor vidio dvostruko ubojstvo s druge strane ulice. Vidio je dvojicu kako pucaju i bježe. Policajci su ga ispitali kao svjedoka. To je tako u Bronwsvilleu, zločini možda nisu svakodnevni, ali su dovoljno učestali i nepredvidivi da se mogu dogoditi bilo kad, bilo gdje - kaže Michael C. Martin, koji je odrastao u dijelu Brooklyna koji se zove East New York. Bilo je to odrastanje uz grafite (kojih je New York osamdesetih bio prepun), break dance, hip-hop... Ali i odrastanje uz kazalište i operu, koju je Michaelov otac silno volio i njima ga je zarazio.
- Išli smo u Met na operu, na Off Broadway na mjuzikle, u kazališta... Karta za vlak od Brooklyna do Manhattana bila je jedan dolar i otac i ja smo odlazili gledati najbolje predstave - priča Martin. Opera je netipična ljubav za jednog mladića iz Brooklyna, kao što su netipični za tu sredinu i filmovi na kojima je Martin odgojen.
- Predmet na koledžu koji me formirao zvao se razumijevanje filma. Kad sam čuo za taj predmet, pomislio sam: super, gledat ću filmove cijelo vrijeme. Ali, ono što sam naučio bilo je puno više od toga. Uglavnom su nam prikazivali strane filmove, rijetko koji američki. Bio je to talijanski neorealizam, francuski novi val, gledali smo filmove poput ‘Cinema Paradiso’, ‘Kradljivci bicikala’... Ako je i bio koji američki, to je bio neki vrlo utjecajan film poput ‘Taksista’ - otkriva Michael C. Martin. Za razliku od većine ljudi danas zaposlenih u Hollywoodu, kojima su insipracija bili “Star Wars” i “Indiana Jones”, njega su insipiriali art filmovi.
“Brooklyn’s Finest” je u američkim kinima, a Martin već piše nove scenarije, čime se želi baviti sljedeće dvije-tri godine, nakon čega želi režirati. Biti na setu s vrhunskom ekipom i najboljim glumcima - to je najljepši osjećaj na svijetu. Martin ga je otkrio i ne namjerava ga izgubiti.
- Bio je to san i nisam htio da ikad prestane - kaže Martin o svakodnevnom boravku na setu filma “Brooklyn’s Finest”. - Osjetiš golemu energiju i postaneš dio nje. Prekrasan doživljaj, moćnije nego što sam uopće mogao zamišljati.