ŽELJKO KIPKE: Uspio eksperiment doajena El Lisickog i supružnika Kabakov

Kunsthaus u Grazu je ovogodišnji program započeo ambicioznom izložbom na temu ruskog umjetničkog eksperimenta. “Utopija i stvarnost” i tri imena, El Lisicki te bračni par Ilja i Emilija Kabakov, svakako su vrijedni pozornosti i dobar su razlog za posjet kući umjetnosti, koja je svojedobno žitelje Graza zbunjivala zbog njezina futurističkog izgleda.

Doajena ruske konceptualne prakse nije zbunila, štoviše njezin gornji kat je dodatno inspirirao bračni par koji je u znatnoj mjeri utjecao na koncepciju izložbe. Ilji Kabakovu je krajem osamdesetih upravo Graz poslužio kao izlaz prema Europi te uskoro nakon toga i za New York gdje trenutno živi s Emilijom. Bivša kulturna prijestolnica Europe (2003.) pomogla je vrsnom ilustratoru i umjetniku da upozna europske institucije s neizmjernim potencijalom ruske umjetnosti i nakon njezina zlatnog perioda s početka XX. stoljeća.

Dekonstrukcija mita

Ideja o sažimanju jednog stoljeća ruske umjetnosti u tri imena krenula je iz Van Abbemuseuma u Eindhovenu. Krenula je na poticaj bračnog para Kabakov uz svesrdnu podršku Charlesa Eschea, inače ravnatelja holandskog muzeja koji ima najobimniju zbirku radova El Lisickog izvan Rusije.

El Lisicki je prema tada skovanoj koncepciji trebao pokriti revolucionarni period ruske umjetnosti, dočim je bračni par “u egzilu” bio zadužen za kraj XX. stoljeća i dekonstrukciju mita o proleterskoj državi i futurističkom društvu. Iz perspektive umjetnika Kabakova ništa neobično, no iz rakursa nekoliko kustosa izložbe svakako smion poduhvat. To više što je rusko stoljeće borbe za novu umjetnost obilovalo radikalnim praksama i zvučnim imenima koja su uvelike utjecala na suvremenu umjetnost Zapada i šire.

Smeće i muhe

Iz popratnog materijala za izložbu koja je prethodno prošla Eindhoven, Peterburg i Moskvu može se iščitati teza kako se Kunsthaus pokazao njezinom pravom mjerom. Zbog futurističkog ambijenta koji je izvrsno legao na priču o kozmičkim energijama s dva predznaka.

Onaj pozitivni El Lisickog koji se zalagao za novu tipografiju, slikarstvo u službi nove arhitekture te općenito za umjetnika kao dizajnera novog ruskog društva. I onaj negativni bračnog para “u egzilu” koji je otkrivao mane komunalnog života te je od rekvizita ruske svakodnevice (smeća, muha i napuštenih objekata) konstruirao duhoviti mit o naličju 74 godina represivnog političkog sustava.

Gornja etaža Kunsthausa konstruirana je kao izložba s dva lica. Njezina dominantna forma je “Crvena zvijezda”, rekonstrukcija objekta u ruskom paviljonu na međunarodnoj izložbi novinarstva u Kölnu davne 1928. kojim je El Lisicki privukao pozornost posjetitelja i struke.

Pronicljivi će posjetitelj primijetiti kako se s obje strane ”crvene zvijezde” razgovara o sličnim temama, unatoč vremenskoj razlici i drugačijim predznacima. Oba slučaja kreću od grafičkog dizajna, ilustracija i opremanja knjiga. Oba nude redizajn operne kuće, naglašavajući pritom njezin vertikalni smjer.

Spomenici diktatorima

I Lisicki i bračni par nude idejna rješenja za monumente diktatorima socijalizma. Na jednom je Staljin sišao s pijedestala (Kabakov), na drugom je konstrukcija platforme simbolična jer je Lenjin upravo preminuo (Lisicki). Sindrom odsutnih ljudskih jedinki još je jedna, ali ne manje važna konstanta u oba slučaja. Ona se dotiče ideje virtualnog društva.

U Kunsthausu su rekonstruirana dva povijesno nezaobilazna umjetnička ambijenta. Jedan je konstruktivistička soba El Lisickog iz 1923., a drugi je soba s rupom u stropu iz 1985. Ilja Kabakovu kaže da je krivac za nered u njoj ”Čovjek koji je iz svog stana odletio u svemir”.

Izložba u Grazu može se također opisati kao dijalog bračnog para s mrtvim kolegom. Ilju i Emiliju Kabakov su, nema dvojbe, privukla mjesta njihovih bliskih susreta. Riječ je neobičnom rakursu na istočnoeuropsku umjetnost koja (i dalje) plijeni pozornost zapadnoeuropskih kulturnih institucija i sajmova.