WILLIAM ANTHONY Umjetnik zbog kojeg je Warhol zavolio Bibliju svoje radove ostavlja MSU

Djela Williama Anthonyja ili ćete prezirati kao dosjetke koje ponekad može nacrtati i dijete, ili ih smatrati izuzetno duhovitima, na rubu korektnosti. Sredine nema.

I prije nego što sam ih vidjela, kustosica izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti Kristina Bonjeković dobro mi je opisala njegove radove kao svojevrsne “prethodnike Beavisa i Butt-Heada”. Pa, iako su likovi Mikea Judgea otišli mnogo dalje u ispitivanju granica američke političke korektnosti, sličnost je neosporiva.

- Da, uspoređivali su likove s mojih slika s Beavisom i Butt-Headom nebrojeno puta. Vidim i ja sličnost, i u estetici protagonista s prevelikim glavama, i u pomaknutom humoru. No, moja su djela nastala trideset godina prije serije, s prvim sam crtežima započeo još početkom šezdesetih - govori nam Anthony uoči svoje izložbe koja se otvara 24. srpnja.

Djed iz Dubrovnika

Povod je donacija MSU. Naime, 80-godišnji umjetnik odlučio je mnoga svoja djela pokloniti muzejima, od njujorške MoMA-e i Metropolitana do Nacionalne galerije u Pragu. Riječ je o donacijama, ne otkupima, no ipak treba znati da muzeji svjetske klase ne primaju sve donacije koje im dođu u ruke. Anthony inače ima svojeg zastupnika i u Europi, u Danskoj, u galeriji Stalke, koji stiže na otvaranje izložbe.

Razlog zašto je zagrebačkom muzeju donirao dvadesetak radova krije se u njegovim hrvatskim korijenima. Njegov djed je Antunović iz Dubrovnika, a u Americi je prezime s vremenom pretvorio u Anthony. Iz Hrvatske je otišao nakon 1848.

- Da, dobro ste čuli, riječ je o mojem djedu, ne pradjedu. Nastanio se u Kaliforniji, bio je mornar na brodu Flying Cloud. Baka je također stigla iz Hrvatske, no upoznali su se u Americi. Imali su mnogo djece, među njima je bio i moj otac - priča Anthony.

Učenje kaligrafije

Otac je bio inženjer građevine kojemu je strast bila kaligrafija; toj je tehnici poučio i sina i tako na Williama prenio ljubav prema umjetnosti. Ipak, William Anthony je upisao studij povijesti Europe na Yaleu. Tijekom studija počinje surađivati s humorističkim časopisom koje izdaje ovo sveučilište.

- Smatra se da se današnje karikature The New Yorkera naslanjaju upravo na karikature studentskog časopisa koji smo radili pedesetih godina - kaže. Već ga tada pri- vlači slikarstvo, pa odlazi na predavanja o umjetnosti kod Josepha Albersa, znamenitog profesora koji je u Ameriku stigao s Bauhausa. - Bila su to interesantna predavanja, no ja se nisam pronašao u apstrakciji - kaže.

Pohvale kritike

Nakon Yalea, završava i Umjetničku školu, i počinje držati tečajeve crtanja. Tada, na temelju kontinuiranog objašnjavanja kako ne treba crtati, na temelju najčešćih početničkih grešaka koje se ponavljaju, poput prevelikih glava, malih udova, tankih vratova, nastaju njegova prva djela.

- Mislio sam da se mojim učenicima to neće svidjeti, da će se uvrijediti i reći da ih ismijavam, no nitko to nije pomislio i svima se jako svidjelo - priča.

Osim što je poučavao slikarstvo, surađivao je i sa znamenitim časopisom Andyja Warhola Interview.

- Najčešće sam surađivao s urednikom Bobom Colacellom, koji je naprosto bio izvrstan. Warhola sam susreo nekoliko puta - kaže. No, upravo mu je slavni američki umjetnik dao jedan od njemu najdražih opisa njegova rada, koji često citira uz svoje knjige; naime, Anthony je nacrtao satiričke opise Starog zavjeta, te je na temelju tih crteža izdao knjigu, a Warhol je na to izjavio: “Jedva čekam Novi zavjet. Ovo je prva Biblija koju sam uspio razumjeti.”

Bizarni univerzum

Warhol nije jedini. Iako se baš ne može reći da se intenzivno probio na tržište, od sredine šezdesetih ovaj posve bizarni univerzum Williama Anthonyja imao je neku vrstu kultnog statusa među autorima kao što su Roy Lichtenstein i Jasper Jones, dok je glazbenica Lori Anderson izjavila da je Anthony “dragocjeni enfant terrible”.

Utjecajni američki kritičar, kustos Guggenheima, Robert Rosenblum napisao je u predgovoru Anthonyevoj knjizi: “Nečuveno. Odvratno. Vrijeđa standarde umjetnosti. Čestitam.”

Pohvalio ga je i Ken Johnson u New York Timesu. - Jedan drugi kritičar iz istih novina rekao mi je da mu se moji crteži ne sviđaju, da su naprosto ružni, i to je u redu, ja prihvaćam kritiku - kaže.