NAJVEĆA ŽIVUĆA HRVATSKA KIPARICA

MARIJA UJEVIĆ ‘Priznajem, nije mi svejedno izlagati uz bok Meštroviću’

 Zoran Alajbeg
Umjetnica otkriva što ju je navelo da se vrati kiparstvu nakon slikarske faze te zašto je s godinama promijenila stav o kiparskom bardu

U svojim izložbama iz ciklusa “Umjetnik kod Meštrovića”, ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, Andro Krstulović Opara, ističe kako je dosad suočio čitav niz značajnih umjetnika s velikim kiparom, vodeći prije svega računa o njihovom integritetu. No to nije bio slučaj s Marijom Ujević Galetović. Dovodeći njezinu umjetnost u Meštrovićevo okrilje, nije je imao potrebu “štititi” od Meštrovića. Naša najveća živuća kiparica, akademkinja, posljednjih godina i slikarica, uspjela je svojim skulpturama ostvariti vrlo uspješan dijalog s veličanstvenim, ali i zahtjevnim prostorom Meštrovićeve nekadašnje splitske rezidencije gdje se danas nalazi njegova galerija, kao i sa stilski posve različitim djelima kakva je stvarao jedan od najvećih hrvatskih kipara svih vremena.

Dva autora i dva vremena

Krstulović kaže kako vitkost i elegancija “Mački” Marije Ujević korespondira s Meštrovićevim izduženim stupovljem i gracioznošću “Dalekih akorda”. Tu je, dakako, i njezin moćni “Val” na središnjem platou vrta koji dominira cijelim postavom.

“Ova je izložba na kojoj autor mora sam sebe sagledati, nije samo izlaganje već se vodi dijalog s Meštrovićem. Na neki se način suprotstavljamo, na neki se način određujemo u vremenu i prostoru. Dva autora, dva vremena”, kaže kiparica te priznaje da joj je izlaganje uz bok Meštroviću veliki izazov. “Mi se kipari, znate, volimo uspoređivati. Ego je najvažniji kod umjetnika, a tko kaže da nije tako, ne govori istinu. Danas gledano, umjetnost je zadnje pribježište individualizma.” Meštrovića je Marija Ujević još kao djevojčica imala priliku i osobno upoznati. Posjećivala je njegov atelje s ocem Matom Ujevićem, čuvenim enciklopedistom i leksikografom. “Ne sjećam se mnogo, osim da je bio jako sitan i da je imao veliku bradu.”

U opoziciji

Kasnije na Akademiji bila je kao većina njezinih kolega u kiparskoj klasi u opoziciji Meštroviću. “Bili smo đaci Grge Antunca koji je jako cijenio Meštrovića i koji je puno pričao o njemu, što je kod nas stvorilo otpor. Ludovali smo za Mooreom.” Na nju je, prisjeća se, u vrijeme studija na Akademiji jako utjecao “onaj inteligentni Hegedušić sa svojim inzistiranjem na individualnom pristupu”. Danas, međutim, Marija Ujević govori o Meštroviću s puno poštovanja i divljenja.

“Volim voditi dijalog s autorom ‘Zdenca života’ i autorom ‘Joba’, a kada su ta djela nastala, nije mi uopće važno. Taj teror o datumima obično je zanovijetanje. To je ono zanovijetanje koje izlazi iz nemoći da se govori o bitnom smislu nekog djela. Djelo s vremenom izgubi datum. I ne može nam se ništa lošije dogoditi nego da za sebe mislimo da smo umjetnici, a da se nitko ne može sjetiti jednog našeg djela niti nas može citirati.”

Priča o Evi

Na njezinoj splitskoj izložbi, prvoj kiparskoj u tom gradu, Marija Ujević Galetović izložila je i slike te nekoliko skulptura novijeg datuma poput “Bijega iz raja”, u kojoj se referira na čuvenu Niku sa Samotrake i Picassa, a prikazuje ženu koja trči. “To je biblijska priča o Evi, no zapravo je i priča o vitalnosti žena”, kaže umjetnica. Nakon vrlo uspješne slikarske faze, Marija Ujević Galetović otkriva da se vratila kiparstvu. “Povratak kiparstvu omogućio mi je novi atelje. U starom nisam više mogla raditi, pa sam odlučila slikati, što sam uvijek željela, ali nikad nisam imala vremena. No zbog hladnoće starog ateljea posvetila sam se u jednom trenutku slikarstvu. Imala sam potrebu živjeti građanskije, ljudskije. Život ti uvjetuje mnoge stvari. Nije to bila neka svijest.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:50