Šibenski arhitekt Ivan Vitić bio je veliki frajer, šezdesetih je godina vozio Alfa Romeo, jedan od prvih u ovom dijelu svijeta, gotovo se uvijek fotografirao s cigaretom u ruci. Nadimak mu je bio Giovanni. Izbacili su ga iz gimnazije zbog nestašluka pa je u Sinju završio privatnu školu. U slobodno se vrijeme ovaj potomak šibenske brodarske obitelji vozio brodom koji je dao graditi u Engleskoj.
Natječaj za zgradu Komunističke partije dobio je na početku svojih četrdesetih godina, kada je bio u naponu snage. Bilo je to 1961. , pobijedio je trideset svojih kolega.
Pršte boje
Kockica u Zagrebu, Dom JNA u Šibeniku (danas Knjižnica), zatim Dom kulture u Komiži, neboder u Laginjinoj, paviljon na Velesajmu, Motel Trogir za koji je nedavno krenula inicijativa za obnovu... Ne bi bilo teško staviti ruku u vatru da je Vitić naš najbolji arhitekt ako ne svih vremena, onda barem 20. stoljeća. Umro je 1986. godine.
Njegov sin, također se zove Ivan Vitić, nadimak mu je Đino, slikar je, mijenja stilove, slike su mu u novije vrijeme apstraktne, imao je nekoliko izložbi, primjerice u Mimari, no moglo bi se reći da se drži po strani od mainstream likovne scene. Međutim, malo je poznato da se i arhitekt Ivan Vitić bavio slikanjem. To su sada ispravili urednici časopisa Oris, koji su u sklopu Dana Orisa u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvorili izložbu crteža Ivana Vitića arhitekta. Ima svekupno 17 crteža, koje je Orisu poklonio arhitektov sin, i ovo je prvi put da se izlažu. Riječ je o uglavnom motivima dalmatinskih krajolika i gradskih veduta. Ako se samo prisjetite Vitićeve asketske, avangardne Kockice, njezine čiste, geometrijske forme, ove će vam se slike učiniti posve neočekivane; one, naime, pršte od boje.
Nižu se prizori narančastih i žutih maslinika koji kao da su pregorjeli pod silnom vrućinom, načičkanih dalmatinskih kućica podno brda i kristalno plavog neba, lokalnih crkvica i uskih trgova, naslikanih u tehnici drvenih bojica, flomastera i pastela, na školskom bloku broj 5.
Nastali po sjećanju
Za Ivana Vitića, slikara, ovi crteži imaju veliku emotivnu vrijednost. Otkriva nam i da su nastali prema sjećanju.
- Crteži su iz posljednje dvije godine života mojeg oca. On je i ranije crtao, no prije su motivi naginjali kubizmu. I sam mi je rekao da će početi crtati na ovaj način, a od mene je čak i posudio pastele. Oni su sjećanja na mjesta po kojima smo plovili zajedno, od Kornata, preko Šibenika, gdje je bio vez broda, pa nadalje. Taj je blok, u kojemu je crtao, godinama bio kod mene, no odlučio sam da je vrijeme da ga vidi i šira javnost - kaže.
Fascinirao investitore
Znamo da je Ivan Vitić tehnički bio izuzetno vješt, pa je ponekad crtao ugljenom na bloku, na lokaciji, pred investitorom, kako bi ga fascinirao, i pri tom je uživao u efektu koji bi njegova virtuoznost izazvala. Također, ponekad je rapidografom crtao čestitke. No, kako to da nismo ranije čuli za ovaj, pejsažni dio njegova opusa? - Zapravo, on je dosta toga poklonio, čak i prodao, jer se crtežima izdržavao tijekom studija, pa je malo toga i sačuvano. Kad sam bio mali, uvijek sam nešto crtkarao uz oca, i to mi je ostalo i kao životno zanimanje - priča danas Ivan Vitić, koji je diplomirao arhitekturu, no bavi se slikarstvom. Njegova majka Nada također je arhitektica. I Branka, kći Ivana Vitića starijeg, iz prvog braka, također je studirala arhitekturu.
Ivan Vitić, prema sjećanju suvremenika, bio je duhovit i šarmantan. Često je pozivao na tulume u ateljeu. U doba kolektivnog duha, imao je privatni biro. Govorio je četiri jezika. Poznata je i njegova beskompromisnost, pa i spomenuta Kockica, koja je bila godinama ispred svojeg vremena i više govori o međunarodnim strujanjima u arhitekturi, nego o lokalnim prilikama. No, u isto je vrijeme dobro poznao i uvažavao tradicionalnu arhitekturu; ova je teza koju su postavili teoretičari arhitekture očiti ja, sada kada se pogledaju i njegovi crteži. Velika je šteta da ih i ranije nismo imali prilike vidjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....