VELIKI VIZIONAR

VITIĆEVO REMEK-DJELO Neboder koji neće biti samolijep, nego i ugodan za život

Život unutar kulturnih dobara košta, u njega treba ulagati, ali se naposljetku ipak isplati. Vitić u Laginjinoj to će i dokazati

Postoje malobrojni, sretniji hrvatski arhitekti s čijim je imenom upoznata i šira javnost, a Ivan Vitić (1917.) je jedan od njih. Rođeni Šibenčanin obilježio je Šibenik i Dalmaciju uopće, a posebno značajnim ostvarenjima i kontinentalni Zagreb. Nije nebitno što je Vitić bio suradnik velikog Alfreda Albinija, puno je iz tog odnosa ostalo utkano u njegova brojna ostvarenja, a njegov je veliki umjetnički talent čitljiv i na nekim od najkompliciranijih konstruktivnih zahvata u arhitekturi naše zemlje. Rijetko što u Hrvatskoj može parirati oblikovnosti i izvedbi “Četrdesetice”, paviljona na Zagrebačkom velesajmu, a i skladna “Kockica” na Prisavlju pročišćenom oblikovnošću svjedoči o Vitićevoj arhitektonskoj moći.

Što s mlađom baštinom?

Kako god međuratnu hrvatsku arhitekturu danas ipak vrijednosno zaključujemo, njezinu poratnu sljednicu tek nastojimo angažiranije valorizirati i štititi. Uz rijetke pojedinačno zaštićene primjere zagrebačke poratne arhitekture, tek je recentno uspostavljena zaštita većeg broja značajnih ostvarenja u Vukovarskoj ulici ili na Svačićevom trgu. Veliki je posao, dakle, pred službom zaštite koja treba uspostaviti i kvalitetne mjere zaštite nad takvim kulturnim dobrima. Pedesete i šezdesete godine obilovale su ostvarenjima javne i stambene namjene i upravo taj segment arhitekture razdoblja socijalizma valja, kao i druge dijelove naše arhitektonske baštine, ispravno valorizirati. Uvriježeno hrvatsko mišljenje da je za uspostavljanje zaštite nad značajnim ostvarenjima potrebno proći barem trideset godina, predstavlja problem po pitanju očuvanja naše mlađe baštine.

Ograničenja materijala

Srećom po Vitićev sklop u Laginjinoj 7 i 9 autorski je angažman pomogao u recentno definiranim mjerama zaštite i postupanja na najpoznatijem Vitićevom neboderu i pratećim zgradama. Sama je autorova supruga, naime, svjedočila o njegovu nezadovoljstvu nekim izvedenim detaljima na poznatoj zagrebačkoj šarenoj vertikali, koja je, osim po zubom vremena i uslijed neodržavanja poprilično nagriženom “Mondrianovskom” detaljiranju, najpoznatija po dinamičnom elementu pomičnih drvenih brisoleja, Zagrebu tako nepripadajuće zvanih griljama.

Kako god suvereno ostvarivao sjajnu arhitekturu, Vitić je bio ograničen kvalitetom poratnih materijala i tehnologija izvedbe pa sama gradnja nije pratila kvalitetu projektne dokumentacije. Činjenica da Vitić ni sam nije bio zadovoljan kvalitetom riješenih detalja pomaže nam u tvrdnji da bi, da je bio u mogućnosti, u svoje doba i sam odabirao prikladnije, laganije i održivije materijale. Sunce koje tako nemilosrdno ljubi južno pročelje nebodera nanijelo je golemu štetu svim drvenim prozorima i brisolejima koji su danas, odreda bez dozvola, neprihvatljivo izmijenjeni.

Pročišćena geometrizirana oblikovnost tog kulturnog dobra pomaže u proširenju dozvoljivih intervencija, koje uz zamjenu postojećih drvenih otvora i grilja u kvalitetne aluminijske, podrazumijevaju i termoizolaciju svih pročelja sklopa jer je visoka zgrada, među ostalim, prema sjeveru ostvarena s vjetrovitom otvorenom galerijom. Termičko ojačanje konstrukcije ni po čemu ne bi ugrozilo oblikovnost stroge Vitićeve geometrije, a značajno bi poboljšalo i pojeftinilo život u njemu.

Kao i preostala razdoblja naše bogate graditeljske baštine, i razdoblje Moderne vapi za donošenjem jasno definiranih pravilnika s kriterijima za postupanje s kulturnim dobrima, kojima bi se olakšao život i konzervatorima i projektantima, ali i samim vlasnicima te korisnicima kulturnih dobara. Potrebno je znati što se smije, što ne smije, što je preporučljivo i poželjno, a što nije. Jasno da će razlike u postupanjima unutar različitih stilova biti poput razlika između neba i zemlje. Historicizmi i secesije su jedno, a moderna je arhitektura nešto posve drugo. Ibleru i primjerice njegovim zgradama Wellisch u Martićevoj i Vlaškoj ulici, koje su također kulturna dobra, nećemo pristupati na način kako planiramo s Vitićem, ali je činjenica da su i ti sjajni primjeri međuratne moderne arhitekture često bili ograničeni skromnošću ponuđenih materijala i izvođačkih mogućnosti.

Trud stanara

Bojenje okvira drvenih prozora u žive boje, poput žute, crvene ili, često u Modernoj zastupljene plave, nije predstavaljalo hirove naših vodećih arhitekata, ono je izražavalo potrebu i želju za posuvremenjenjem običnih drvenih okvira, za njihovom dematerijalizacijom i stapanjem s betonskim i metalnim konstrukcijama koje su obilježavale nova strujanja i vremena u arhitekturi. Stoga izmjenu dotrajalih drvenih zatvora na Vitiću ili pojedinim sličnim ostvarenjima, ali ne svima!, suvremenijim materijalima istovjetne oblikovnosti, geometrije i boja, ne treba predstavljati problemom.

Nevjerojatna je sreća po Vitićevu arhitekturu upravo sastav stanara koji su svojom upornošću, trudom, pa i novcem, uz značajnu pomoć financijskih sredstava Grada iz spomeničke rente, dokazali koliko cijene život u svom kulturnom dobru. Nisu svi naši arhitektonski spomenici te sreće. Život unutar kulturnih dobara košta, u njega treba ulagati, ali se naposljetku ipak isplati. Vitić u Laginjinoj to će i dokazati.

Dr.sc. Zrinka Paladinko, zamjenica pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:33