Mnogi koji su poznavali Vladimira Dodiga Trokuta, bilo površno ili dobro, ostali su zatečeni viješću o njegovoj iznenadnoj smrti. Ne znam, zapravo, koliko njih može reći da su ga dobro znali.
Trokuta, kako smo ga zvali, poznavala sam niti površno niti dobro, ali u svakom slučaju jako dugo, toliko dugo da bi znalo proći nekoliko godina kad bismo se opet sreli, iako smo susjedi, i počinjali one uvijek njemu važne teme, od kojih je mu je najvažnija bila dakako Antimuzej. I tako godinama u intervalima. Sigurna sam da sam dosta toga i propustila, ali kako i ne bih kad je on, zapravo, bio neuhvatljiv. Bilo ga je teško pratiti i u mislima i u rečenicama, ali i u njegovim kretanjima i interesima.
Kada bismo ga susreli na ulici ili u kvartovskom kafiću, moj sin gledao ga je znatiželjno. Njegova pojava, duga brada, šešir i štap nisu mogli proći nezapaženo. Na pitanje tko je taj striček, koje mi je postavio prvi put kada ga je vidio, odgovorila sam umjetnik i mamin prijatelj. Pa iako može zvučati neobično da smo Trokut i ja prijatelji, naše prijateljstvo bilo je na nekoj od onih razina koje je teško riječima opisati, ono kada možeš s nekim razgovarati satima o stvarima o kojima i imaš i nemaš pojma. Razgovarali smo tako Trokut i ja o njegovim radovima, o Antimuzeju, predmetima koje je skupljao po smetlištu, nekim ljudima koje smo znali, ali i o bijeloj magiji. Razgovarali smo nekoliko puta i službeno, za novine. Bio je zahvalan sugovornik jer ništa nije bilo u off-u pa sam mogla napisati nakon našeg razgovara sve što sam smatrala da je zanimljivo i bitno. A imao je Trokut uvijek nekoga štofa za novinare, znao je s medijima koliko god se to činilo nespojivo s njim. Znao je Trokut i s raznoraznim trgovcima umjetnina i kolekcionarima. Uvijek je dobro znao što radi, samo što je to radio na neke svoje, većini nas nerazumljive načine. Pa eto, baš je neki dan njegova izložba otvorena u St. Moritzu u luksuznom hotelu Kempinski. Trokut u Kempinskom među ekipom sa zlatnim Rolexima? “Želio se svim silama probiti na međunarodnoj sceni, zato je napravio tu izložbu u sklopu Art Mastersa”, rekao mi je naš zajednički poznanik na moje začuđeno pitanje što tamo rade Trokutovi radovi.
Stan kao instalacija
A o tim svojim aspiracijama pričao mi je i u našem zadnjem intervjuu za Jutarnji list koji smo vodili u njegovu podrumskom stanu - galeriji od tridesetak kvadrata, stanu u kojem je živio i koji je i sam po sebi bio njegov rad, ambijent, instalacija, sačinjen od tisuće predmeta nabavljenih na smetlištu. Tekst koji počinje uvodnom rečenicom “još uvijek, i nakon više od četrdeset godina otkako je lansirao ideju za stvaranjem Antimuzeja, i nakon svih mogućih peripetija, Vladimir Dodig Trokut, umjetnik, šaman i sakupljač umjetnina, ne odustaje“, govorio je ponajviše o njegovim velikim planovima u inozemstvu.
Tumačio mi je da se o njegovom radu izvan granica Hrvatske ništa ne zna pa je stoga odlučio izdati knjigu u 333 komada, od kojih je njih pedeset namijenjeno sustavu svjetskih muzeja, a primjerci će imati i posebne kutije, od ebanovine, tikovine, srebra. To je bio njegov način, kako je rekao, izbjegavanja monografije.
“Moja je djelatnost složena, bavim se i teorijom i praksom i želim taj svoj rad u nekim njegovim fragmentima objaviti. Mnogi miješaju moj osobni, umjetnički rad s Antimuzejem, no oni nisu povezani.”
Istina i mit
Na koricama publikacije bila su u krugu upisana imena Johna Cagea i Josepha Beuysa. “S Cageom sam surađivao 70-ih godina i s njim me povezuje alkemija tišine, a posvetio mi je i neke svoje radove, dok me s Beuysom veže ideja šamanizma, mistike i hermetike. On, međutim, kreće iz umjetnosti u šamanizam, a ja iz šamanizma u umjetnost. Mijenjali smo se za štapove i šešire 1974. na Aprilskim susretima u Beogradu”, ispričao mi je Trokut.
Ja, doduše, ne znam ni danas koliko je od svega toga što mi je pričao bila istina. Pa tako ne znam jesam li stvarno bar na trenutak povjerovala u njegovu priču da je kolekciju koju skuplja za Antimuzej smjestio na 36 različitih tajnih lokacija od kojih su neke u inozemstvu?! Kakogod, od svoje ideje Antimuzeja nikada nije odustajao. “Opet kupujem predmete, hodam po Hreliću i Britancu. Kupujem samo specijalitete, greške i razliku u cijeni. To je naprosto bolest i ovisnost”, zaključio je Trokut kako se pokazalo u našem zadnjem razgovoru za novine.
Sigurno da će se povodom Trokutove smrti napisati još dosta tekstova, iz raznih kutova, od raznih poznanika, suradnika, znanaca i neznanaca, većih i manjih eksperata, kunsthistoričara, pa možda i nekih koji ne smatraju da je Trokut bio umjetnik. Da ne ulazimo u ovom trenutku u valorizaciju njegova djela, jer tek će se vidjeti koje i kakvo će mjesto Trokut dobiti u povijesti naše, a možda i svjetske umjetnosti, njegov Antimuzej ne bismo smjeli prepustiti zaboravu. Ako ništa, iz duga prema toj osebujnoj pojavi i personi u našim životima i snu koji na žalost nije za života ostvario.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....