OTIŠAO JE POSLJEDNJI VELIKI MISTIFIKATOR Sve što je radio, način na koji se ponašao, oblačio, živio, bilo je u službi mistifikacije

Dok se vijest o njegovoj smrti vukla u dnu ekrana, zajedno s elementarnim nepogodama, blokadom brodogradilišta i ispadima svjetskih i domaćih političara, netko se tu oko mene glasno zapitao je li Vladimir Dodig Trokut bio umjetnik ili prodavač magle. I, naravno, čim se oko nekog postavlja takva dilema - pisac ili skriboman, heroj ili zločinac, umjetnik ili prodavač magle - uvijek će pretegnuti ono drugo.

Ideja i mogućnost

Jer za one koji po općem doživljaju stvari, naročito na dan smrti, kada je nacija u toliko žuđenoj koroti, zbilja jesu pisci, heroji i umjetnici, samo će grdan zlobnik i neprijatelj naroda pridometnuti dvojbu i otvoriti mogućnost da su mili nam i uvaženi pokojnici skribomani, zločinci i prodavači magle. Ali, naravno, Trokut je načinom svoga djelovanja učinio mnogo toga da ga većina percipira kao prodavača magle. Najprije zato što se nije prilagođavao, nego je živio, mislio i osjećao kao u vrijeme Crvenog Peristila. Ta fantomska umjetnička skupina, koju su 11. siječnja 1968. prema opće prihvaćenoj legendi osnovali splitski studenti i učenici mjesne umjetničke škole, vjerojatno je najuspjelija i najefektnija mistifikacija u povijesti suvremene hrvatske kulture. Njezin smisao nije, međutim, bio da se nekom događaju, liku ili sadržaju pripiše smisao i značenje kakvo on nema, nego je smisao mistifikacije Crvenog Peristila u tome da se živo afirmira, opjeva, ovjeri i potvrdi nešto što zaista postoji. Istina, samo kao mogućnost, kao neostvarena ili neostvariva ideja. Kao more koje umjetničkom intervencijom više nije plavo, nego je crveno.

Trokut je bio član Crvenog Peristila, ali po svoj prilici nije sudjelovao u akciji kada je s tridesetak litara boje u crveno prebojen središnji trg Dioklecijanove palače. Jednom sam ga pitao je li on 11. siječnja 1968. bio tamo, i nije mi odgovorio. Prvo se smijuljio i čekao da odustanem od pitanja, onda me je, čini mi se, pokušao preplašiti, da bi mi na kraju jednostavno rekao da se takve stvari ne pitaju.

Publika antimuzeja

Ali i ako ga te noći nije bilo na Peristilu, Trokut ne samo da je sudjelovao u akciji, nego je njezin glavni akter. On je mistificirao Crveni Peristil punih pedeset godina. Činio je to krajnje dosljedno i to je osnova njegove umjetničke i egzistencijalne metode. Vladimir Dodig Trokut bio je i ostao veliki, neusporedivi mistifikator. Sve što je radio, način na koji se ponašao, oblačio, živio, bilo je u službi te mistifikacije. Je li to umjetnost?

Prvi sam put o njemu pisao nepozvan, u redovitoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji koja je izlazila pod nadnaslovom Dnevnik dotepenca. Godina je bila 1996. ili 1997. i napisao sam da bi bilo dobro i važno da Trokutu daju prostor za njegov Antimuzej. I tada sam, kao i danas, pokušavao objasniti u čemu je smisao onoga što taj čovjek radi, u čemu je smisao mistifikacije. Trokutu je bilo drago, premda je podozrijevao da ga podjebavam. Tako je to, naime, nazvao. Meni, pak, nije bilo ni na kraj pameti da to činim. Nisam imao razloga. Bio sam publika njegova Antimuzeja koji nikada nije otvoren. Vlast, državna, gradska, bilo koja, nije razumjela što je on to nakanio. A nisu ga baš razumjeli ni oni koji su se bavili umjetnošću i kulturom. On, pak, nije bio u prilici da svoje ideje jasno predstavi, jer bi to bilo u suprotnosti s njegovom osnovnom metodom, s mistifikacijom.

Srećom, u međuvremenu je internet pobijedio stvarnost, tako da je Trokut stvorio virtualni Antimuzej. Eno ga na webu, slobodno ga možete posjetiti, riječ je o jednom od najfascinantnijih mjesta na hrvatskom komadiću virtualnog svemira. Tu se jasno može vidjeti što je onaj stvarni, živi, veliki Antimuzej mogao biti. Tamo je i Trokutov kolekcionarski kredo - da, on je prije svega drugog bio kolekcionar, sakupljač koječega vrijednog i bezvrijednog; vrijedno je dovodio u kontekst svakodnevice, a bezvrijedno je činom izabiranja pretvarao u vrijedno i dragocjeno - i taj bi kredo bilo lijepo citirati u ovome tekstu, u ovoj posmrtnoj počasti: “Moguće je, kažem vjerojatno, Noa je bio prvi kolekcionar. Prema smislu, pozvao je po dvoje od svake vrste, jedno muško i drugo žensko. Pozvani u korablju. Čudo života na zemlji da se spasi. Pećina predaka.”

Crni kaput

Bio je čovjek u dugom crnom kaputu, kao da je uvijek, u svako doba godine, zima. Duge prosijede brade, dinarskoga, grubo isklesanog lica i zažarenih crnih očiju. Kretao se žurno, često u pratnji nekih čudnih ljudi, koji su se s godinama izmjenjivali. Razgovarali smo ako bih ga na ulici samoga sreo. Ili zadnjih godina, kada sam ga viđao u Bauerovoj, s Draženom Dabićem, u i oko Dabićeva dućana. Jednom će, u budućnosti, od ovoga nešto biti. To je bio smisao svakoga našeg, nikad predugog razgovora. I onda budućnosti više nije bilo. Mistifikacija je došla kraju. Život je mistifikacija. Jedino smrti nije mjesto u Trokutovu Antimuzeju. Smrt je ispred vrata, kao kustos.