Na Langovu trgu, preko puta parka Ribnjak, nakon provedenog natječaja, gradit će se zgrada prema projektu studija Ivanišin.Kabashi, suvremeni stambeni projekt. Međutim, na istom natječaju među ostalim projektima bio je i rad mladog arhitekta Gorana Žurića, koji je ovoj lokaciji pristupio na drugačiji način, klasično, predloživši zgradu koja je u duhu, recimo, kraja 19. stoljeća.
Nova interpolacija na uglu Langova trga i Branjugove ulice, kako piše u natječaju, gradit će se na mjestu "današnje neugledne potleušice", a pobjednički rad izabran je jer su "oblikovanjem i odabirom materijala na više razina postigli uspješno uklapanje u povijesni i ambijentalni kontekst".
No, arhitekt Goran Žurić, čiji se projekt zapravo i nije natjecao jer rad zbog njegove pogreške nije prošao, provocira arhitektonsku scenu svojim drugačijim, retro stilom.
Kad pomislimo da će odgovor na suvremenu arhitekturu biti još progresivnija arhitektura, može li se dogoditi da je drugačije i novo zapravo - staro?
- Izuzetno je ovdje važno da doslovno iza apside katedrale stoji novogradnja koja je na najbolji mogući način uklopljena u tkivo grada - kaže Žurić, jer ovdje je tema povijesne lokacije ključna.
Ipak, pitamo ga zašto bi koristili povijesni stil kao novogradnju?
- Prostor u kojem se krećemo utječe na ponašanje ljudi, a to nam potvrđuje i neuroznanost. Neuroznanost nam govori da lakše prihvaćamo one prostore koja imaju simetriju, jasnu hijerarhiju i ornament jer doživljavanje takvog prostora izaziva manje stresa. Neuroznanost kao da time indirektno opisuje klasičnu arhitekturu i urbanizam. Nasuprot tome, asimetrija i manjak bilo kakve hijerarhije doživljavamo s više stresa. To je kao da smo okruženi ljudima koji svojim licem jasno pokazuju emocije i ljudima koji uopće nisu sposobni pokazati emocije, flat affect, a još su i nepristojni. Gdje ćemo se bolje osjećati? - pita se Žurić, te dodaje kako, nažalost, u svijetu i Hrvatskoj prevladava ovaj drugi način gradnje gdje se u jezgrama starih gradova grade novogradnje koje nas ostavljaju ravnodušnima.
Štoviše, arhitekti, kako kaže, neće niti pokušati predložiti povijesni stil kako ne bi bili napadani sa svih strana - od cijele akademije, kolega, sve do nekih konzervatora. Naime, uvriježena je praksa da se na mjestu zgrada koje nisu zaštićene kao spomenici kulture, u slučaju gradnje novog objekta, preferira suvremen, u duhu vremena u kojem se gradi.
- Ideja je našeg projekta bila da korisnicima prostor učinimo maksimalno privlačnim jer će ga oni zauzvrat više voljeti, koristiti i održavati, što nas dovodi do glavne teme našeg vremena - a to je održivost ili nasljeđe. Za pretpostaviti je da će privlačna zgrada lakše promijeniti puno više namjena prije nego što uopće bude srušena, kao što se sada ruši zgrada Zagrebačke banke iza Glavnog kolodvora, građena u 20. stoljeću. Također, važno je koristiti trajne, domaće, tradicionalne materijale, čime se dugoročno smanjuju troškovi zamjene ili obnove. Svaki put kad se takva zgrada obnavlja novac ide lokalnom obrtniku. Takav stil gradnje pozitivno utječe na ponašanje ljudi, na identitet grada i zemlje - smatra Žurić.
Ništa od toga, tvrdi, ne može se vidjeti u primjerima novogradnje u Donjem gradu.
- Ovim projektom htio sam pokazati da je moguće imati novogradnju koja se potpuno uklapa u staro tkivo grada, a da je pritom otporna na potres, da ima ograničeni ugljični otisak, zaštitu od buke, suvremenu i funkcionalnu kupaonicu i kuhinju - dakle sve ono što povijesne zgrade nemaju. Ona se ne uklapa u prenesenom značenju ili nekakvim interpretacijama, ona se doslovno uklapa kao da je tamo oduvijek stajala, i to je prednost, a ne mana. Zgrada koristi obrasce gradnje koji već postoje u zagrebačkom Donjem gradu, kao što su odrezani ugao, krovne kućice, simbolični balkoni prema cesti, prozori s ‘oberlihtom‘, habsburška žuta boja... - opisuje Žurić.
Ako znamo, dodaje Žurić, da prema nekima anketama iz svijeta čak 75 posto ljudi preferira klasični izraz nasuprot "modernističkom", onda se postavlja pitanje zašto ne potičemo takvu gradnju? Idealnim vidi primjer iz Velike Britanije prema tradicionalnim principima i principima neuroznanosti kao što to čini vlada Ujedinjenog Kraljevstva, koja je grad Bath proglasila idealnim uzorom novogradnje za britansko podneblje. To je gradić umjerene gustoće (gentle density), zgrada umjerene visine, gušći u centru, sve rjeđi prema periferiji, kamenih pročelja u jeziku klasicizma.
- Ne bi li slično mogla izgledati naša obnova nakon potresa, odnosno gradnja novih kvartova? - pita se.
Klasična arhitektura i urbanizam, zaključuje, predstavljaju najljepša i najprivlačnija mjesta koja je čovjek ikada stvorio.
Naša će anketa pokazati što o ovome misle Zagrepčani...