Otvoren lov na bogate mecene za talijansku kulturu

U Rimu je potrebno da se zgodi neki uistinu izniman događaj, pa da sve umjetnički važne fasade osvanu bez skela. Prvi put sam to umalo doživio 1990, za Svjetskog prvenstva u nogometu, kada je samo Fiontana di Trevi ostala u skelama, a drugi put za Velikog jubileja Svete 2000 godine.

To je, u krajnjoj crti, i logično: Vječni grad obiluje spomenicima, oni antički imaju 1700-2500 godina, treba to stalno održavati i restaurirati (Fabbrica di San Pietro, osnovana da bi izgradila Vatikansku baziliku, nije prestala raditi od tada do danas, jer nema tjedna da nešto ne treba popraviti ili obnoviti). Još nisu skinute skele s Koloseja, a evo ih, nakon dvadesetak godina, ponovo na Fontani di Trevi. Nakon petnaestak godina opet je u skelama Barcaccia Berninija oca podno stuba nad Španjolskim trgom, a i stube se ponovo dotjeruju.

Nužno i korisno - ali tko će to platiti?

Veliki dugovi

Država teško, jer je javni dug Italije rekordnih 2166 milijardi eura (više od 130 posto njezina društvenoga brutoproizvoda, užasno mnogo), a ni Grad, jer je Rimska općina u deficitu od 550 milijuna eura, također rekordnome. Ali upravo taj podatak upućuje na to gdje nalaziti novac.

Naime, za razliku od Hrvatske, Grčke i sličnih, talijanski javni dug nije vanjski dug, Italija najviše duguje vlastitim građanima kupcima državnih obveznica, ona je siromašna država (nekih) bogatih građana i njihovih tvrtki, pa u njihovu žicu treba tući, kada se već žica za kulturu i spomenike, baš kao u Americi. Ili u Vatikanu, koji je Sikstinu obnovio zahvaljujući interesu japanskih sponzora, bilo budista, bilo šintoista, ali svakako poštovalaca izlazećeg jena: oni su znali zašto im se to isplati.

Projekt Domus Aurea

Kada je prije tri godine Diego Della Valle, self made kapitalist, vlasnik postolarskog koncerna Tod’s, ponudio 25 milijuna eura za obnovu Koloseja, ali uz pravo da ga neko vrijeme samo on koristi za komercijalnu propagandu, bilo ih je koji su drapali halje i vapili do nebesa da je to svetogrđe i da se baština ne prodaje. Uzalud. Općina je pristala, plivajući u sreći.

Uostalom, i u ono antičko doba plaćali su oni koji su se obogatili na državi: i carevi, ali i pojedinci, od kojih se u opći pojam preobratio Augustov savjetnik Gaj Klinije Mecenas, paradigma svih mecena. Poslije Della Vallea put je prokrčen i drugima. Tri i pô milijuna eura za kozmetiku Fontane di Trevi kešnula je modna kuća Fendi, a milijun i pô za uljepšavanje Stuba Brdskog Trojstva nad Španjolskim trgom (Španjolskih stuba, ako je vjerovati Amerima:) dali su draguljari Bulgari

Sada je gotov projekt da se spasi Domus Aurea, zatrpani superluksuzan golem Neronov dvorac, zatvoren 2005 da se ne sruši na glavu posjetiteljima. Rješenje: maknuti tri metra zemlje nad zgradom, koji ugrožavaju krhke svodove a propuštaju pogubnu kišu.

Najava izmjene zakona

Treba ih zamijeniti “laganim vrtom”, smanjiti teret za 70 posto, što zapada 31 milijun eura. Ministar kulturnih dobara Dario Franceschini javno traži mecene spremne to platiti.

Što je prije tri godine bilo sramota, sada je spas. Dapače, Franceschini je najavio izmjene u zakonima, koje će omogućiti još unosnije oslobađanje od poreza mecenama koji ulažu u kulturna dobra (ne samo spomenike, nego i muzeje, opere itd.). Tako je i Kolumbova domovina, stoljeće i pô nakon USA, otkrila Kolumbovo jaje financiranja kulture.