Iva Motika slavila je šesti rođendan kad je na poklon od nona Antuna dobila jednu njegovu sliku. Rekla je svojoj mami: “Jako sam nesretna.” “Zašto?” pitala ju je mama. “Pa, sva su druga djeca dobila čokoladu od svojih djedova, a ja sliku.”
Danas, naravno, misli drukčije. Iva, psihologinja, i njezina mama Branka, profesorica, nasljednice su Motikinih slika, i za ta su djela jako emotivno vezane.
Svjetlost i boja
Riječ je o deset rijetko viđenih Motikinih slika, među kojima su Proljeće, Učenice, Interijer, Fijaker, Kabinet, prizori nježnih trenutaka iz svakodnevice okupanih u svjetlosti i boji. Među njima je i Aleja, mostarski motiv iz 1935: pogled je to na aleju odozgo, s krošnji drveća, kroz koje se “probijaju” sitne, tanke ljudske figure zabilježene u svojoj dokolici.
- Nisam ga upoznao jer sam se kolekcionarstvom i galerijom počeo baviti 1997. godine, pet godina nakon njegove smrti, no Motika mi je intimno najdraži slikar, imam njegova djela i u svojoj zbirci - kaže galerist Žarko Deči. Izložbom koju priređuje zajedno sa svojom kćerkom Anom, pod naslovom “Sjećanje na Motiku”, obilježava se 20 godina od smrti velikog slikara (13. veljače 1992.), i 110. obljetnica njegova rođenja. Izložba je i hommage preminulom Darku Glavanu, koji je bio veliki prijatelj obitelji.
Dio radova koji će biti izloženi u galeriji Deči datira u doba umjetnikove prve samostalne izložbe, koja je bila u siječnju 1933. godine, u glasovitom Ulrichovom salonu, vodećoj zagrebačkoj galeriji razdoblja koja je u svoje doba inaugurirala mlade umjetnike. Malo je bilo poznato da Motika nije bio siguran u svoj nastup. Dapače, bojao se neuspjeha pa je umalo odustao, zapisao je u svojim, do sada neobjavljenim dnevničkim zapisima.
Da je odustao, bila bi velika šteta. Izložba je doživjela hvalospjeve, a nije mu loše došlo ni to što je bila rasprodana. Među kupcima je bila i jedna od najvećih kolekcionarki svog vremena, gospođa Flegl. Njezina je zbirka kasnije završila u Beogradu, gdje su i danas brojna Motikina djela. Oduševljenje izložbama ovog umjetnika ne jenjava, pa tako za prvu sljedeću izložbu njegov kolega Jerolim Miše piše: “Sve je to slikano u jednom dahu, u žudnji da se pošto poto sačuva prva impresija. Ma što slikao, bilo kočijaše ili Jasminu, špediterske konje ili vrt, sve je to preneseno u bijele prostore; u muziku svjetla i idilu. Boja i crta slobodni od svega igraju menuet”.
Pomalo se zaljubljivao
U tom je razdoblju Motika bio i na stipendiji u Parizu, gdje je, kako je zapisao u spomenutim dnevničkim zapisima, slikao aktove na ulici i upijao atmosferu. Šeće po Parizu, doživljava pejsaž po Cézanneu, bilježi emocije... Prije Pariza u osnovi je njegovih slika tamna boja, a poslije Pariza sliku preuzima svijetla boja. No, stipendija u Parizu kratko traje, i on mora otići u Mostar, u državnu službu kao mlađi profesor na gimnaziji, a radi financijske sigurnosti. Iako je iz današnje perspektive jasno koliko se zaljubio u taj grad, gdje su, uostalom, nastala neka od njegovih najjačih djela, na samom početku nije bio previše oduševljen:
- Bio je nesretan, sjeo je u vlak i stisnuo se u kut s koferom punih kataloga. Kad je tamo stigao, bila je zima. Nosača kofera je pitao gdje je najbliže jeftino prenoćište. Odveo ga je u krčmu. Nije to bila ljubav na prvi pogled - prepričava Branka Motika. No, malo pomalo, zaljubio se u Mostar, u Neretvu. Zavolio je “suri hercegovački kamen, brzu Neretvu, bašte prepune mirisnog behara, mostarske đake...”, kako je sam zapisao.
U Mostaru nastaje većina slika s izložbe, bilo da je riječ o slici Kavana, prizoru prepune kavane u kojoj brzim potezima bilježi one koji se prepuštaju čistom užitku u životu, ili Plavom interijeru, slici na kojoj bilježi motive po kojima ga dobro poznajemo: vazu sa cvijećem na stolu, uz koju stoji i načeta boca rakije te kava koja se hladi. Intimistički motivi, reći će oni koji su ga poznavali, bili su rezultatom umjetnikove introvertne osobnosti koja se dodatno pojačala radom u isprva nepoznatoj okolini.
U to doba nastaju prikazi interijera, soba, kabineta, mosta u Mostaru, rascvjetanog proljeća, krovova, fijakera, učenica s kojima je bio okružen svaki dan, pa zatim i erotski motivi...
Velika ostavština
Bio je plodan autor, iza njega je velika ostavština. Iako je prvo počeo studirati kiparstvo, brzo se prebacio na pravac koji mu je bolje ležao, diplomirao je kod Ljube Babića. Slikarstvo je medij kojemu je ostao vjeran cijeli svoj život (tu i tamo je objavljivao karikature kojima je zarađivao, a koje je potpisivao sa pseudonimom Lopata).
Dio je ostavštine slika i crteža, nešto više od 1300 djela, obitelj Motika poklonila Puli, slikarovom rodnom gradu (rodio se 30. siječnja 1902).
“Oduševljeni smo kako Pula vodi računa o donaciji koja je živa i aktivna”, kažu Motikine nasljednice.
Eksperimentalni kolaži
Muzeju suvremene umjetnosti su, pak, donirani crteži iz njegove kasnije faze, koju nećemo gledati na ovoj izložbi, posve drukčiji, i jednako kvalitetni, eksperimentalni kolaži iz 60-ih, koji su donedavno bili nepoznati. U MSU za sljedeću godinu pripremaju izložbu tih kolaža. Ti su radovi, avangardni eksperimenti, u svoje doba bili potpuno zamemareni zbog nerazumijevanja kritike: prvenstveno Grge Gamulina (branili su ga Vjenceslav Richter i Kosta Angeli Radovani, koji je bio jedan od njegovih velikih prijatelja).
No, prije tih kolaža valja se prepustiti njegovim intimističkim motivima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....