Ili će Velesajam ići u Beograd ili ti ideš na Goli otok, zaprijetio je Aleksandar Ranković, nekoć svemoćni šef policije u bivšoj Jugoslaviji, najmlađem Titovu generalu, Većeslavu Holjevcu.
Niti je Velesajam otišao u Beograd, niti Holjevac na Goli otok, a priča o karizmatskom zagrebačkom gradonačelniku intrigantna je i danas. Pedeset godina nakon njegove smrti, u Muzeju suvremene umjetnosti priprema se velika izložba o Veci Holjevcu, narodnom heroju i hrvatskom disidentu, čovjeku koji je Zagreb “prenio” preko Save, ali puna istina o njemu ni danas nije do kraja poznata.
Za Nedjeljni Jutarnji o zagrebačkoj legendi govore njegova kći Tatjana Holjevac, koja se jedno vrijeme i sama bila uključila u politiku, te autori izložbe, arhitekt Ivan Mlinar i povjesničar Hrvoje Klasić, koji kaže da je Holjevac imao profesionalnu karijeru u nekoliko faza, od kojih je svaka zanimljivija od druge. “Zanimljivo je i to da je on jedan od najpoznatijih zagrebačkih gradonačelnika, međutim, zapravo nikad nije bio gradonačelnik i nije nosio tu titulu, nego je bio predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba. No, po stilu i načinu obnašanja te dužnosti, mislim da ga s pravom možemo zvati gradonačelnikom”, kaže prof. Klasić.
Na tu dužnost, za vrijeme koje će potaknuti neviđen razvoj Zagreba, Većeslav Holjevac došao je gotovo slučajno, ne svojom voljom. “U trenutku kada je u Jugoslaviji došlo do preustroja broja ministarstava u republičkim vladama, Holjevac je bio ministar prometa i kako je njegovo ministarstvo u tom preustroju ukinuto, ostao je bez resora i posla. Rečeno je da te ljude treba poslati u velike gradove, Rijeku, Zagreb i Split, kako bi pomogli u njihovu razvoju. O Holjevčevu se imenu raspravljalo za čelno mjesto Zagreba a da ga to nitko nije pitao. Čak je bilo i prigovora da netko tko nije Zagrepčanin ne bi trebao biti na čelu Zagrebu, ali su se na kraju svi složili da to ipak bude on”, kaže Klasić.
Europski grad
I tako je Karlovčanin Holjevac, u ratu ranjen, a nakon rata proglašen narodnim herojem, došao na čelo Zagreba. “Sve osnove grada Zagreba kao velegrada napravljene su u vrijeme dok je moj otac bio gradonačelnik, od 1952. do 1963. godine. Nije to bilo lako jer se u Beogradu nikako nije gledalo sa simpatijom na to da Zagreb postane velegrad. Industrijski grad mogao je postati, ali velegrad ne”, tvrdi Tatjana Holjevac.
Holjevčeva koncepcija upravljanja gradom bila je da se utvrdi koji su elementi velegrada i tako je on cijeli svoj vijek, odnosno dva mandata, radio tako da se u gradu sagradi i napravi sve što imaju veliki europski gradovi. U tome mu je puno pomogao arhitekt Zdenko Kolacio, kojeg je doveo iz Rijeke. Holjevac i njegovi suradnici obilazili su svjetske metropole i gledali što se sve tamo događa i tako su sagrađeni Most slobode, Novi Zagreb, Velesajam. “Uz to, gradili su se industrijski pogoni jer je trebalo zaposliti mnoge ljude. Kasnije je sve to postalo je državno vlasništvo, poput Toplane i Radiotelevizije. Današnje generacije o tome znaju malo ili ne znaju ništa i moja je želja građane informirati o tome na koje je sve probleme nailazio moj otac u nastojanju da od Zagreba stvori velegrad”, kaže gospođa Holjevac.
Ni partizanu koji je imao velike zasluge u organizaciji ustanka u Hrvatskoj nije bilo lako u poslijeratnoj Jugoslaviji. Kada je Holjevac želio preseliti Velesajam sa Savske na lokaciju preko Save, uslijedile su prijetnje iz Beograda i obitelj je mjesecima mjeseca bila pod pritiskom Udbe, prislušnih aparata i stalne kontrole. Nije, međutim, podlegao ni Rankovićevim prijetnjama, a pomogli su mu i njegovi prijatelji iz rata.
“General Gošnjak, koji je putovao na Brijune, rekao je mom ocu da će Tito biti tamo i da će mu osigurati pola sata da razgovara s njim. Razgovarali su četiri sata i nakon što mu je moj otac izložio što sve Velesajam znači za Jugoslaviju i Zagreb i koliko se državu time otvara svijetu, Tito je rekao: ‘Ja dolazim na otvorenje’. Tada su stali svi pritisci i Broz je u rujnu 1956. godine otvorio Velesajam. Radio Zagreb te je godine dobio televiziju, a otvorenje Velesajma bio je prvi televizijski prijenos. Slabo je poznato i da se moj otac zauzimao za to da se na Radio Zagrebu u ponoć svira hrvatska himna”, kaže Tatjana Holjevac.
Rekonstrukcija Trnja
Velesajam je sagrađen za godinu dana kao i svi paviljoni tako što je Holjevac omogućio stranim zemljama da ih naprave vlastitim novcem, što je, kako ističu naši sugovornici, bilo prilično neuobičajeno u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. “Nevjerojatno je što je sve bilo sagrađeno ili započeto u njegovu mandatu. Doista me fascinira širina, od Jugotona i zatvorenih bazena na Mladosti do Filozofskog fakulteta, Otvorenog učilišta ‘Moša Pijade’, Nebodera na Trgu. Holjevca se doživljavalo kroz biznis i trgovinu, no jako je držao i do kulture. Voditeljica kulture u gradu je bila Milka Planinc i jednom je prilikom rekao svojem ministru financija da sve može, ali da ne dira Milku i kulturu. Nije dolazio iz tog miljea, ali je itekako imao razumijevanja za kulturu”, objašnjava Klasić.
I arhitekt Ivan Mlinar napominje da je kultura bila Holjevcu posebno važna i zato je za njegova mandata 1958. proveden natječaj i građena je Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”.
“Kulturne ustanove smještale su se 50-ih i u prenamijenjene zgrade, pa je tako Tehnički muzej smješten u bivši paviljon Zagrebačkog velesajma. Osnovan je i niz kulturnih ustanova, od kazališta Trešnja do MSU-a”, kaže. Mlinar ističe da doseg Holjevčeve vizije Zagreba i njegovu sposobnost, dosljednost i upornost u njezinoj provedbi najbolje opisuje Novi Zagreb. “Nažalost, centar Novog Zagreba još čeka svoju realizaciju istočno od Velesajma, gdje je jedini primjereni sadržaj MSU. Holjevac je pretpostavljao da će tijekom ili nakon gradnje Novog Zagreba uslijediti i rekonstrukcija Trnja, koja je do danas isključivo fragmentarna, a Trnje, kao i Novi Zagreb, još čeka ostvarenje Holjevčeve vizije”, napominje.
Holjevac je pomogao da Zagreb dobije i civilni aerodrom, a ne samo vojni, kako je bilo u planu, koji je u to vrijeme bio veličine münchenskog. Često je govorio, prisjeća se njegova kći, da se “mora graditi tamo gdje ne prolaze rukovodioci. Jer ako vide, naći će način da sve zaustave.” Ipak, nitko nije mogao zaustaviti gradnju žičare, najduže u to vrijeme u Europi. Zagreb je prvi u Jugoslaviji imao zimski bazen, a metro je ostao neostvareni Holjevčev san. A onda se u sve uvukla nesretna politika. Čovjek koji se suprotstavio snagama u Beogradu, koje su silom željele spriječiti da Zagreb postane velegrad, dobio je neprijatelje koji su samo čekali njegov kraj.
“Ti njegovi uspjesi izazvali su veliku popularnost, a time, naravno, i ljubomoru i nezadovoljstvo mnogih političara koji su ga optuživali da je nacionalist i tražili razloge da ga smijene. Kada je dodijelio nagradu Božidara Adžije praksisovcima Milanu Kangrgi i Gaji Petroviću, Holjevac je izbačen iz Centralnog komiteta SKH. Tada je rekao poznatu rečenicu: ‘Mene ne razumiju jer imam osjećaj pravde, etničke pripadnosti i nacionalnog ponosa’”, govori Tatjana Holjevac te naglašava da njezin otac nikada nije bio nacionalist.
Gospodarska banka
Na čelu Zagreba Holjevca zamjenjuje Pero Pirker, a on postaje predsjednik Matice iseljenika Hrvatske i zagovara povratak Hrvata u domovinu. Najveća mu je želja bila napraviti gospodarsku banku koju bi vodili iseljenici. Tako je Holjevac, partizan koji je 1941. godine s dvadesetak suboraca preodjevenih u domobrane ušao u Karlovac i iz bolnice oslobodio sekretara mjesne partijske organizacije, preko noći postao disident. Tvrdilo se da je Matica gnijezdo nacionalista.
“Ono što je vidljivo kroz cijeli njegov život, posebno u zadnjoj fazi, današnjim generacijama zbog društva i atmosfere u kojoj živimo nije jasno, a to je da je itekako bilo moguće biti i komunist i nacionalno osviješten. Holjevac je cijelo vrijeme bio hrvatski komunist, osviješten nacionalno, ali uvjeren i u ideju socijalno ravnopravnog društva”, kaže Klasić.
Problemi su počeli kada je postavio pitanja koja tadašnji partijski i državni vrh nije želio čuti, a iz kojih se vidjela neravnopravnost Hrvata u Jugoslaviji. I pitanje po pitanje, problemi za Holjevca postali su sve veći.
Na ono glavno pitanje, koji je razlog njegove prerane smrti, kada je imao samo 53 godine, nema do kraja odgovora ni danas. “Prve teorije o ubojstvu i trovanju pojavile su se u emigrantskim novinama i tvrdilo se da iza toga stoje kojekakve službe. Mislim da se ipak radi o teorijama zavjere, jer ne vidim zašto bi netko želio smrt Holjevca koji je politički umirovljen 1970. godine. Mislim da se radilo o prirodnoj smrti, a razvoj događaja pokazuje da njegova smrt nije ništa zaustavila, pa ni Hrvatsko proljeće”, govori Klasić.
Tatjana Holjevac kaže, pak, da je njezin otac umro od boli što ga je sve snašlo. “Vjerujem da je umro zbog velikog razočaranja. Jer sve je radio s velikom željom i voljom da pomogne svojem narodu i gradu kojem je bio na čelu. Bilo mu je važno da Most slobode bude malo izdignut, pa kada se dolazi s juga da se vidi panorama cijeloga grada. A ‘sloboda’ u nazivu potječe od ideje da preko Save imamo slobodu gradnje i da ne uguravamo interpolacije i ne uništavamo postojeći grad. Tijekom te cijele gradnje napravljena je Vukovarska po uzoru na svjetske metropole i ona je, prema mišljenju mnogih arhitekata, naš muzej arhitekture na otvorenom”, tvrdi Tatjana Holjevac.
Čistili ribarske mreže
Današnje generacije, naravno, malo znaju o Holjevcu, usprkos tome što postoje njegov spomenik te avenija i škola koje nose njegovo ime. I dok se o zaslugama koje je imao za Zagreb zna, o Holjevcu privatno gotovo se ništa ne zna. Njegova kći kaže da je bio strastveni zaljubljenik u prirodu.
“Mi smo ljetovali u šatorima, nikad u hotelu, morali smo se znati snaći u prirodi i šumi. Na moru smo morali čistiti mreže i bili smo užasno ljuti što smo to morali raditi u četiri ujutro. Naučio nas je da se u životu sami snalazimo. Nikad ništa od njega nismo dobili, u smislu materijalne ostavštine, osim poštenog prezimena i velikog ugleda”, kaže Tatjana Holjevac, koja ima još sestru i brata te polusestru s obzirom na to da se Holjevac godinu dana prije smrti još jednom oženio.
Kako priča Tatjana Holjevac, kada su bile svečanosti i prijemi kod gradonačelnika, djeca se nisu smjela pojavljivati, bila su uz konobare i vozače.
“Dobili bismo možda koji minjon i to je sve. No, strašno je volio djecu i nije mu bilo teško ustati za vrijeme večere i otići po nas na tečaj njemačkog. Dolazio je kući negdje oko četiri popodne, odmorio bi se kojih sat vremena i onda opet sjeo u auto, u koji bi i nas potrpao pa bismo onda gledali što se sve napravilo i što još treba napraviti. Živio je s tom gradnjom cijelo vrijeme. Rasprave s Kolaciom i njegovim ljudima o tome što i kako koncipirati, kako grad postaviti, trajale bi do ranih jutarnjih sati, ali kad se jednom nešto zacrtalo, toga se držalo i nije bilo odstupanja.” Tatjana Holjevac kaže da je mnogo puta čula oca kako govori da se ne može graditi bilo gdje, kako nekome padne na pamet.
Kada je Veco Holjevac 1970. godine umro, Titov ured sastavio je telegram sućuti, koji je Klasić pronašao u arhivi. No, Tito nije bio zadovoljan tekstom napisanim po špranci te je dodao nekoliko rečenica koje su pokazale intiman odnos i sve poštovanje koje je gajio prema Holjevcu.
“Sprovod mu je bio impresivan, tisuće ljudi bile su na njemu. To je jedan od najvećih sprovoda u povijesti Zagreba. Dolazili su ljudi sa svih strana, Zagrepčani, Karlovčani, ali i ljudi iz Banije, Korduna, mjesta gdje je ratovao. Sudeći po govorima političara, stječe se dojam da je nizao samo uspjehe i da mu se karijera razvijala glatko, međutim, od samih je početaka bila trnovita i puna podmetanja”, zaključuje Klasić.