Fotografija napuštene tvornice u Zenici. Ispod piše: “Rekli su da je zagađeno i da ne mogu napolje”. Zatim jedan od mnogih betonskih nebodera u Beogradu, u prenapučenom susjedstvu. Ispod piše: “Živjeli smo na četrnaestom katu, ali sam išao pješice. Susjedi su smeće bacali kroz prozor”. Pa fotografija preminule šestogodišnje djevojčice na odru, u prvom je planu zvijezda petokraka. Ispod ne piše ništa.
To su, nasumce nabrojani, samo neki od kadrova iz života, iz prošlosti i sadašnjosti, fotografa Davora Konjikušića koji je za svoj rad dobio glavnu nagradu u kategoriji umjetnički koncept ovogodišnjih Photodaysa.
Izložba svih radova s natječaja može se pogledati u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. U posebnoj je sobi izložena njegova nagrađena serija “Genogram”.
Davor Konjikušić rođen je 1979. u Zenici, poslije je živio, kako sam kaže, posvuda. Studirao je novinarstvo, a snimio je i nekoliko dokumentarnih filmova. Završio je studij snimanja na ADU u Zagrebu, a trenutno je ondje na magisteriju iz fotografije.
Na slici: beogradski pejzaž, živio je u neboderu, na 14. katu, na koji je išao pješke
‘Moj identitet’
Izložene su fotografije iz obiteljskog života ovog autora zajedno s njegovim novim radovima koje je snimio u zadnjih nekoliko godina. On obilazi mjesta iz svoga djetinjstva u kojima je živio ili u njih povremeno odlazio, mjesta uz koja ga vežu sjećanja, i bilježi ih onakva kakva su danas.
Novije fotografije stoje u jednom redu, linearno, sve su jednakih dimenzija. Starije obiteljske fotografije nalaze se ispod, poredane su poput puzzla, različitih su dimenzija.
Na slici: u zagrljaju s ocem, zbog rata se mnogo selio. Danas živi u Zagrebu, a njegovi roditelji, profesori filozofije i povijesti umjetnosti, u Beogradu
Priča je zapravo bolno osobna. Priča za koju treba imati hrabrosti: “To je priča o mom identitetu. A ako ne kreneš od sebe, ne možeš se baviti velikim temama. U umjetnosti je najvažnije područje iskrenosti i umjetnost se ne bi trebala kontaminirati”, kaže Konjikušić. Spominje i tezu da jednu dobru fotografiju može napraviti svatko, fotografsku seriju baš i ne.
A on je cijelu seriju “Genogram” počeo spontano, na samom početku, ne znajući gdje ga put vodi: “Ispitujem naslijeđena sjećanja i događaje koji su označili moj život i život mojih roditelja. Prije nekoliko godina kroz intenzivnu psihoterapiju postao sam svjestan da su me obilježile dvije neuralgične točke. Prva je smrt moje sestre Aleksandre, koja je umrla sa šest godina, dvije godine prije mog rođenja. Druga je napuštanje Zenice kada mi je bilo 12 godina, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini”.
Ne skriva da je išao na psihoterapiju (najdraža mu je definicija da je riječ o etici primijenjenoj na život), no smatra da i danas u društvu još postoji tabu vezan uz tu temu.
Drugi, ratni dio
I sestrina je smrt, previše bolna za njegove roditelje, razumljivo, dugo bila tabu u njegovoj obitelji. “Njezine su fotografije i priče o njoj bile duboko potisnute, iako je Aleksandra bila prisutna tijekom cijelog mog djetinjstva, ponajviše kroz strah mojih roditelja. Mogu reći da sam to osjećao na neki način”, kaže Konjikušić, koji je tek sa 12 godina doznao za sestrinu smrt. Naime, on se rodio dvije godine nakon njezine smrti.
“Ne znam tko je snimio ni zašto fotografiju moje sestre na odru, koju sam pronašao u skrivenim obiteljskim albumima. No, ne bih želio da se pogrešno shvati. Tu nema ni bijesa ni ljutnje. To je jednostavno jedna životna priča.”
Na slici: Za smrt svoje sestre saznao je tek sa 12 godina. Ona je umrla dvije godine prije njegova rođenja
Otac, profesor filozofije i povijesti, i majka, povjesničarka umjetnosti, žive u Beogradu, gdje je ovaj ciklus već bio izložen, a on je pazio da ih cijelom pričom ne povrijedi: “Važno mi je, također, da ljudi uđu u moj rad, da se identificiraju, ali je priča moja”.
Druga priča je o izbjeglištvu, ratu, gubitku identiteta i novim počecima. O odlasku iz Zenice u Beograd kada je bio u osnovnoj školi, početkom devedesetih: “Vjerovali smo da odlazimo samo privremeno. Malo pomalo iz razreda su odlazili mnogi moji vršnjaci, samo su nestajali, odjednom shvatiš da nedostaje ovaj ili onaj. Nitko danas ne priča o ljudima koji su imali normalne živote i koji su promijenjeni. O tome kako je to kad uzmeš korijen i staviš ga negdje drugdje, o iskorijenjenim identitetima”.
Njegova je osobna uloga u tim događajima, kaže, malena i pasivna jer se sve dogodilo ili prije njega ili dok je bio malen. No, njegov je rad bio suočenje s njegovim dotad neidentificiranim mjestima tuge, potraga za pitanjima koja bi mu mogla dati i osobne odgovore. I naposljetku je osjetio veliko olakšanje. “Uz olakšanje osjećam i osobni napredak nakon što sam se suočio sa svime. Rad postaje self-help i mjesto moje osobne katarze, bilo da sam pronašao odgovore, bilo da ih ne uspijem naći. Ponekad, uostalom, i nema odgovora”.
Na slici: početak ‘genograma’ očeva obitelj 1948. u livanjskom polju
Kronološki, prva fotografija na zidu datira iz 1948. Njegov djed i baka snimljeni su u Čaprazlijama u Livanjskom polju, otac mu je tada bio dječak. Nedavno, snimajući fotografije za ovaj ciklus, otišao je u potragu za njihovom kućom, no ona više ne postoji. Izlaže i nježna pisma koja je njegov otac slao njegovoj sestri kada joj je bilo pet godina; otac pun ljubavi piše svom djetetu uvjeren u ozdravljenje. Izložen je i rukopis te male djevojčice, kao i neke njezine fotografije iz djetinjstva koje je pronašao. U ciklusu je ukupno 68 fotografija. “Važni su mi ljudi, zato je i moja fotografija narativna”, kaže. Ako na novim snimkama nema ljudi, one su sjećanja na ljude. Snimka stare tvornice u Zenici priča o uređaju koji je pokazivao stupanj zagađenosti. Ako bi brojka bila previsoka, djeca nisu smjela izlaziti van. Autobusni kolodvor u Zenici, također, danas je posve napušten. Kao i bivši Olimpijski centar u Ogulinu, gdje je u prvom planu strgani koš, a ispod piše: “Otišli smo na izlet i igrali smo nogomet i košarku. Bio je sretan”. Sretan je bio njegov otac, u Ogulin su odlazili kod djeda i bake po majci, roštiljalo se, veselilo, sve je bilo naizgled bezbrižno. Snima i posve uništeni Hotel Jugoslavija u Beogradu, u čijem su susjedstvu kao podstanari godinama živjeli njegovi roditelji. Ispod piše: “Puhala je košava i sve je bilo zaleđeno”.
Došao zbog ljubavi
Mnogo napuštenih, devastiranih mjesta i mnogo društveno-političkih konotacija: “Budući da sam studirao političke znanosti, na sva zbivanja oko sebe gledam na taj način, to je jednostavno neizbježno”.
U umjetnosti su mu bliske priče onih ljudi koji se također bave svojim intimnim situacijama. Voli čitati “Njujoršku trilogiju” Paula Austera. Mnogo mu je bliža Tracey Emin, koja se ne boji izložiti svoju intimu, od Damiena Hirsta. Od fotografkinja ga posebno privlači rad Sophie Calle koja prikazuje ranjivu stranu ljudskog bića. Cijeni Jermana. Voli fotografe kao što su Richard Mosse i Ren Hang. Slaže se i s Mladenom Stilinovićem da je za umjetnost potrebna doza lijenosti. Hvali svoju mentoricu Sandru Vitaljić, te Aleksandra Ilića s postdiplomskog.
U Zagreb je došao prije devet godina zbog ljubavi, koja nije imala happy end. Sada je važan dio cijele jedne generacije koja oblikuje posve novu fotografsku scenu u nas, no i dalje ponekad nailazi na nerazumijevanje: “Začudim se da se ponekad i danas nađem u situaciji da moram objašnjavati umjetnički koncept fotografije, da slušam najbanalnije primjedbe tipa: to su fotografije iz albuma”.
Zadnja fotografija u nizu je “Otišao sam”. Snimljena je, u rane jutarnje sate, prazna beogradska ulica u kojoj je godinama živio. Priča se nastavlja. Dok izlaže ove, nastale su i nove fotografije. Snimljeni su njegovi roditelji u jednoj novoj životnoj priči.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....