JAPANSKI FOTOGRAF U GALERIJI GRETA

Zašto sam snimio samoubojstvo supruge? Da se suočim s realnošću

Ponekad mi se čini da sve što snimam nestaje. Moja supruga, granice, Istočni Berlin... Zato sina rijetko fotografiram

U stvari sam već zaboravio na zagrebačke fotografije koje sam snimio sredinom devedesetih, njihovo mi je otkriće bilo poput novog svijeta. Nakon što je prošlo 18 godina, osjećam da je riječ o dokumentima jednog vremena i to je ona priča o fotografiji koja me zanima, fotografija kao povijesni dokument, priča Seiichi Furuya čija je izložba otvorena u galeriji Greta u Ilici.

Kada je ovaj japanski fotograf posljednji put bio u Zagrebu, 1995., uokolo je još trajao rat, no iz motiva koje je tada bilježio to se teško naslućuje; snima prolaznike u gradu, dječaka u navijačkom dresu nogometne reprezentacije, gospođe na Dolcu...

Sjedimo u Kroli, s nama je i zagrebački fotograf Petar Dabac, nećak velikog Toše, Furuyin dobar prijatelj. Relativno je rano jutro, no tamo su mnogi ravnatelji muzeja, umjetnici, fotografi... svakodnevica kafića u Radićevoj.

Furuyi ne smatra da se Zagreb mnogo promijenio od njegova posljednjeg posjeta: “Ne vidim, barem ne u centru grada, nove, renovirane fasade. Mnogi su dućani zatvoreni, prolaznici su u sivom, ne djeluju baš sretno”, kaže.

On živi u Grazu. Ne čini li mu se njegov grad jednako siv? “Ne, ima više boja”.

Tragedija u Berlinu

U Austriju je stigao sedamdesetih godina iz Japana gdje je studirao arhitekturu. Odlučio je, naprosto, živjeti u Beču: “Sjećam se samo da je bilo rano jutro, kad sam napokon izašao iz aviona. Nisam stigao kao turist, ja zapravo mrzim putovanja. Došao sam živjeti”.

U Beču upoznaje ljubav svog života i zajedno odlaze živjeti u Graz: “Suprugu sam upoznao točno prije četrdeset godina na današnji datum.”

Sa suprugom Christine je dobio i sina, rodio se 1981. No, dvije godine nakon sinova rođenja započela je i životna tragedija ove obitelji; njegovoj supruzi je dijagnosticirana teška mentalna bolest. Furuya, koji je započeo ciklus fotografija svakodnevice, ne bježi od toga da je portretira i u bolnicama.

Radi dodatnog liječenja, odlaze živjeti u tadašnji Istočni Berlin. Furuya fotografira svakodnevicu tog grada prije pada Zida, i njegova izložba posvećena ovoj temi uskoro se priprema upravo u Berlinu. No, tamo se dogodila i tragedija; iako je par sati ranije napisala pismo doktoru u kojemu tvrdi da je napokon spremna prihvatiti liječenje kojemu se opirala jer se jako loše osjeća, njegova je supruga skočila s visokog kata zgrade u kojemu je živjela. I tu je ona neobična strana ove priče.

Fotografske knjige

Neposredno nakon pada, Furuya uzima fotoaparat i snima njezino tijelo kako leži na pločniku. Čini se dosta neobičnom reakcijom? “Da, ova je tema izazvala oprečne reakcije i u Japanu, izaziva ih posvuda. Zašto sam ju fotografirao? Morao sam nešto učiniti, i u tom trenutku mi se činilo da je ovo jedini način da se suočim s realnošću. To je bolno za mene, no to je stvarnost. Moja stvarnost. Želio sam dokumentirati situaciju, želio sam da kasnije sa sinom mogu dijeliti sve, pa i ovaj trenutak.”

To je sve zapravo prekrasna ljubavna priča, ona je ljubav vašeg života? “Ako mislite da je to ljubavna priča, ako ju vi tako vidite, u redu, no to je moj život.”

Do sada je izdao deset fotografskih knjiga; “Izložbe su kod mene uvijek u drugom planu, ako se i dogovorim za izložbu, moj je uvjet da točno kontroliram prostor, odredim što i gdje stoji u postavu. A ove su mi knjige najvažnije, važna su mi sjećanja.”

U tim se knjigama isprepliću povijest i sadašnjost, od posljednjeg putovanja u Veneciju još kada su bili tročlana obitelj, do svakodnevnice u Grazu.

Težak život

“Te su mi knjige bitne i kao moja umjetnost, ali i kao moja osobna priča. Čini se da će i moj sin mnoge stvari lakše shvatiti o meni, ono što mu ne mogu objasniti riječima, ako lista ove knjige. Ovakvom fotografijom najpreciznije izražavam emocije. Uvijek radim čitavu knjigu, nemam nikad jedan važan snimak, uvijek je to više snimaka, važna je atmosfera. Pri tom me ne zanima komedija”, kaže.

U jednom je ciklusu snimao i pejsaž granica Austrije: “Bilo mi je zanimljivo fotografirati granice kakvih nema u Japanu, jer tamo je uokolo samo more. Tih granica u stvari više nema. Ponekad mi se čini da sve što fotografiram, nestaje, moja supruga, granice, Istočni Berlin. Ponekad sam zbog toga praznovjeran, pa svojeg sina rijetko fotografiram.”

Je li sin krenuo vašim stopama? “Ne, on je inženjer, i to mi je u stvari i drago. Težak je život u umjetnosti.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:29