Sophie Lund Rasmussen i Troels Pank Arboll prvi su se put poljubili jedne proljetne večeri 2008., tjedan dana nakon što su se upoznali u pubu u blizini Sveučilišta u Kopenhagenu.
Dr. Rasmussen, koja je u to doba bila na preddiplomskom studiju, jednom je prilikom svoga rođaka upitala poznaje li kakve drage, slobodne dečke s dugom kosom i dugom bradom te dobila potvrdan odgovor, dok je dr. Arboll, tada također student, bio u potrazi za partnericom koja dijeli njegov interes za asirologiju, znanstvenu disciplinu koja se bavi proučavanjem orijentalnih kultura koje su koristile klinasto pismo.
"Rijetko tko zna što stručnjak za asirologiju zapravo radi", rekao je dr. Arboll. "Ja znam", odgovorila mu je dr. Rasmussen. Kada je to čuo, dr. Arboll, koji danas predaje asirologiju na fakultetu, znao je da je dr. Rasmussen, koja danas radi kao ekologinja na fakultetu, ona prava. Tri godine kasnije par se vjenčao.
Jedne večeri prije dvije godine ovaj je par znanstvenika tijekom večere raspravljao o novoj genetičkoj studiji koja je povezala moderne varijante herpesa s poljupcima u usta iz doba brončanog doba - od 3300 do 1200 godina prije Krista. U dodatnim materijalima izložena je kratka povijest ljubljenja koja se referirala na prvi zapisani poljubac iz 1500. godine prije Krista, piše New York Times.
Prema istraživačici sa Sveučilišta u Cambridgeu, koja kao preteče ljubljenja spominje trljanje i dodirivanje nosova, ljubljenje se do 300. godine prije Krista, otprilike u doba kada se pojavila indijska Kama sutra, s povratkom trupa Aleksandra Velikog iz sjeverne Indije proširilo Mediteranom.
No, par je vjerovao da su počeci još drevniji.
"Rekao sam Sophie da znam za još starije zapise na sumerskom i akadskom jeziku", objašnjava dr. Arboll.
"Pa smo nakon večere odlučili provjeriti", nadovezuje se dr. Rasmussen.
U potrazi za jasnim primjerima intimnog ljubljenja proučavali su glinene pločice ispisane tekstovima klinastim pismom iz Mezopotamije i Egipta, a njihovo istraživanje rezultiralo je nedavno objavljenim člankom u časopisu Science. Njihova otkrića su najranije dokumentiranje ljubljenja pogurala 1000 godina unatrag.
Prema ovim danskim supružnicima, ljubljenje je na Srednjem istoku rašireni i ustaljeni dio romanse još od kasnog trećeg tisućljeća prije Krista.
"Ljubljenje nije običaj koji se odjednom pojavio na samo jednome mjestu. Čini se da je bilo uobičajeno u raznim kulturama", smatra dr. Arboll.
Ovi znanstvenici sugeriraju da je najraniji zapis o ljubljenju ugraviran u Bartonov cilindar, zaobljenu glinenu pločicu koja datira oko 2400. prije Krista. Predmet je to koji je iskopan 1899. godine u drevnom sumerskom gradu Nippuru te nazvan prema Georgeu Bartonu, profesoru semitskih jezika (Bryn Mawr College) koji je zaslužan i za njegov prijevod.
Gonzalo Rubio, stručnjak za asirologiju (Penn State University) skreće pak pozornost na sljedeću zanimljivost:
"U prikazima čina ljubljenja u sumerskoj književnosti subjekti prvo imaju spolni odnos, a zatim se ljube. Poljubac dolazi nakon spolnog čina, a ne kao predigra", otkriva te dodaje da su dr. Arboll i dr. Rasmussen "zapravo ponovno ispisali povijest ljubljenja".
"Cilj im je bio razjasniti stvar. Ispravili su takav redukcionistički pristup ljudskom ponašanju", komentirao je.
U ranijim zapisima ljubljenje se opisivalo u odnosu na erotske činove, s usnama u fokusu, rekao je dr. Arboll. Na akadskom, semitskom jeziku povezanim s današnjim hebrejskim i arapskim, spominju se prema dr. Arboll i dr. Rasmussen dvije kategorije ljubljenja: "prijateljsko-roditeljsko" i "romantično-seksualno".
Prva je izraz obiteljske privrženosti, poštovanja i pokorenja, na primjer kada subjekt ljubi stopala vladara, dok se druga pojavljuje u vezi sa seksualnim činom ili u ljubavnom odnosu, objasnio je dr. Arboll, koji kaže da ta varijanta ljubljenja nije kulturološki univerzalna.
"Ljubljenje u usta promatra se i kod čimpanza, naših najbližih rođaka", kaže dr. Rasmussen, koja smatra da "način ljubljenja tih primata ukazuju na nešto bazično što potječe iz daleke ljudske povijesti".
Znanstvenica vjeruje i da je ljubljenje evoluiralo kao način procjene potencijalnih partnera pomoću njihova mirisa.
"Kako za ljude tako i za ježeve, najbitnije je pronaći najsnažnijeg, najzdravijeg partnera za parenje kako bi se dobilo najsnažnije, najzdravije potomstvo. Tako da se pomoću znakova poput zadaha (koji može ukazivati na loše zube, a time i loše gene) na podsvjesnoj razini procjenjuje koliko je osoba prikladna", zaključuje dr. Rasmussen, koja se specijalizirala upravo za ježeve.