Bilo bi možda i danas zanimljivo vidjeti kako bi to izgledalo (ne zagovaramo nestanak građanskih sloboda, naravno), no u doba starog Rima, na području današnje Hrvatske, na one koji su poželjeli nositi previše nakita nije se gledalo blagonaklono, pokušalo ih se kontrolirati zakonima. Za to je sve postojao i takozvani Zakonik dvanaest ploča, koji datira 450. godinu pr. Krista. Količina nakita nije se određivala tek za života, već i za smrti. Naime, bilo je propisano i s koliko se nakita osoba može - pokopati. Prstenje se nosilo i na rukama i na nogama. Vjenčano se stavljalo na prstenjak jer se vjerovalo da do njega vodi vena izravno povezana sa srcem.
Na početku Rimskog Carstva zlatno je prstenje bilo oznaka patricija, iako su ga uz carsku dozvolu mogle nositi i osobe nižeg ranga. Za cara Tiberija pravo nošenja zlatnog prstena imali su samo muški nasljednici, kojima su i otac i djed bili patriciji, i koji su uz to morali posjedovati imovinu u vrijednosti najmanje 400.000 sestercija, što je današnji pandan više srednje klase, otprilike. A s privilegijom da nose zlatni prsten, bila je i ona da sjede u prvih četrnaest redova u kazalištu.
Zlatni prsten političari su nosili javno, a privatno željezni, kao i bogato udane žene u to doba. Imali su i prilično razvijene metode za razlikovanje dragog kamenja od njegovih jeftinijih imitacija, o čemu je pisao Plinije Stariji. Neke od tih njihovih metoda i danas su primjenjive. Za prstenje se, također, vjerovalo da posjeduje magične moći, odnosno da štiti one koji ih nose od vanjskih opasnosti i kod raznih tegoba, od zdravstvenih pa do ljubavnih.
U pravilu, nešto je više od polovica prstenja s gemama bilo od stakla, a ostatak od dragog kamenja, među kojima su ametist, jaspis i oniks. Jedna od gema, a koja se može vidjeti u Zagrebu, izrađena je od prirodnog vulkanskog stakla.
Na izložbi "Rimsko zlatno prstenje" u Arheološkom muzeju u Zagrebu predstavljeno je 65 primjeraka rimskog zlatnog prstenja, a koje čini dio zbirke rimskog srebrnog i zlatnog nakita. Kustosica izložba je Nikoleta Perok. Najviše je prstenja s područja današnjeg Siska. Dvadesetak prstenova iz zbirke bilo je obrađeno i izloženo početkom devedesetih godina na izložbama u Arezzu, Torinu i Zagrebu, a ostatak dosad nismo imali prilike vidjeti.
O svemu razgovaramo s kustosicom. Objašnjava da oblici variraju "od jednostavnih izrađenih samo od zlatne žice pa do bogato ukrašenih raznim zlatarskim tehnikama i s umetnutim gemama izrađenim od dragog kamenja ili stakla. Vrijednost je ovisila o materijalu od kojeg je prsten bio napravljen, ali i vrsti dragog kamena te o tehnici izrade".
Naša sugovornica objašnjava tko je sve imao pravo nositi zlatni prsten te je li se kažnjavalo one koji ga nose, a na to nemaju pravo. "Za vrijeme republike u upotrebi je bilo željezno prstenje, dok se zlatni prsten, kao oznaka dostojanstva, vezao uz određenu funkciju, odnosno nosile su ga samo određene grupe ljudi poput senatora i sudaca, u posebnim prilikama. Pravo nošenja zlatnog prstena bilo je određeno posebnim zakonom. Antički izvori spominju da su i udane žene također nosile zlatni prsten. Rimljanke su dobile dva vjenčana prstena, jedan od željeza koji se nosio kod kuće, a drugi od zlata koji se nosio javnosti. Na freski iz vile misterija u Pompejima prikazana je matrona Domina koji nosi zlatni prsten s velikim crvenim kamenom."
U to doba prstenje se nosilo na različitim prstima, pa i o tome razgovaramo s našom sugovornicom, kustosicom Nikoletom Petak. "Rimljani su nosili prsten najčešće na prstenjaku, zatim na kažiprstu i na malom prstu. Neki su oblici prstena bili iznimno veliki i masivni, sa širokim ramenima i teški za nošenje, pa Marcijal kaže da je neko prstenje toliko masivno da je valjda namijenjeno nošenju na - nozi. Uz sve veću ljubav prema luksuzu i razonodi, nosili su ih i na više prstiju. U našem se muzeju čuvaju dvije nadgrobne stele iz Vinkovaca i Osijeka s prikazima prstena na malom prstu lijeve ruke muškaraca, datirane iz drugog stoljeća. Na izložbi je izložen i reljef bračnog para iz Varaždinskih Toplica, muškarac također ima prsten na malom prstu lijeve ruke", govori. Paralelno citira što je pisao Plinije Stariji u Naturalis Historia: "...u početku je bio običaj da se prstenje nosi samo na jednom prstu, onom pored malog prsta… kasnije je postalo uobičajeno stavljati prstenje na prst pored palca, čak i na kipovima bogova, ali još uvijek je u modi nositi ih i na malom prstu. Govori se da se među Galima i Britancima srednji prst koristi u tu svrhu, ali danas je to kod nas jedini prst koji je izuzet jer su svi ostali krcati prstenjem, manji prstenovi su čak posebno prilagođeni za manje zglobove prstiju."
Kustosica nam objašnjava i tko je tijekom zaruka darovao prstenje, muškarci ili žene: "Tijekom zaruka muškarac daruje ženi prsten od pozlaćenog željeza ili čistog zlata. Rimljani su svoje zaručničko prstenje nosili na prstenjaku lijeve ruke. To je zato što su vjerovali da do ovog prsta vodi posebna vena (vena amoris ili vena ljubavi) koja je izravno povezana sa srcem."
Motivi zaručničkog prstenja prepoznali bi se po rukovanju muškarca i žene, no je li bilo drugog motiva. odgovara Nikoleta Petak. "Prikaz motiva rukovanja na gemama i prstenju povezuje se uz posebnu vrstu prstenja koji su se smatrali zaručničkim. Na prstenu su mogli biti prikazani muškarac i žena, koji predstavljaju zaručnički par, ili dvije ruke koje se rukuju. Uz motiv rukovanja prikazani su ponekad i drugi simboli poput klasja pšenice, makova, polumjeseca ili su imali urezane i natpise. Prstenje jednostavnog oblika s ukrasnom zlatnom pločicom, koja je imala urezani motiv poprsja muškarca ili žene, a ponekad i oba poprsja koji su licem okrenuti jedno prema drugome, može se također pripisati ovoj skupini. Prikazi muških ili ženskih likova bili su shematski pa se može pretpostaviti serijska proizvodnja ovog prstenja, a uz likove su bila urezana osobna imena koja su mogla biti dodana i kasnije i natpis ili dio natpisa "vivas in deo".
Već je Plinije Stariji pisao o jednostavnim metodama za razlikovanje dragog kamenja od njegovih jeftinijih imitacija. Koje su to metode i jesu li danas primjenjive? "On spominje nekoliko relativno jednostavnih metoda za razlikovanje dragog kamenja od njegovih jeftinijih imitacija kao što su testovi tvrdoće, identifikacija na temelju prisutnosti ili odsutnosti inkluzija u materijalu, ispitivanja gustoće i reakcije na toplinu i sl. Od metoda koje Plinije spominje, danas bi se za razlikovanje dragog kamenja od stakla primjerice mogla koristiti identifikacija na temelju prisutnosti ili odsutnosti inkluzija ili mjehurića u materijalu, ta metoda se, naime, i danas ponekad koristi za preliminarnu determinaciju. Mogli bi se koristiti i testovi tvrdoće koji funkcioniraju na principu da tvrđi kamen može zagrepsti odnosno urezati mekši, za što su potrebni alati izrađeni od poznatog dragog kamenja (npr. samo dijamantni alat može zagrepsti rubin ili safir). Budući da većina dragog kamenja dobro provodi toplinu, za razliku od primjerice stakla, i danas se mogu provoditi testovi na dodir (dragi kamen je na dodir osjetno hladniji od stakla). Naravno, niti jedan od ovih rimskih testova nije u potpunosti pouzdan, zbog čega se danas za preciznu determinaciju i koriste razni suvremeni instrumenti i metode.
Prstenje je imalo simboličko i magijsko značenje. "Magija je bila popularna u rimsko vrijeme i prakticirana je u obredima i proricanjima. Geme koje su bile umetnute u prstenje mogle su se koristiti i u magijske svrhe, a već se za određeno drago kamenje smatralo da imaju magijska svojstva. Na prstenju su prikazani razni motivi, a uz prikaze određenog božanstva, životinja ili simbola, urezivan je i magijski tekst koji se mogao sastojati od kratkih zamolbi, rečenica ili nerazumljivih riječi i znakova. Za takvo prstenje vjerovalo se da posjeduju magične moći, odnosno da štite one koji ih nose od vanjskih opasnosti i kod raznih tegoba, od zdravstvenih pa do ljubavnih", objašnjava kustosica.
Vlasnik je mogao tražiti i da se pečatnjak uništi nakon njegove smrti jer su se mogli zlorabiti ako bi dospjeli u pogrešne ruke. Zloupotreba pečatnjaka smatrana je kažnjivim djelom. Gubitak pečatnjaka, njegovo oštećenje, napredovanje u službi ili pristupanje nekom kultu bili su razlogom nabave novih. Kako su se pečatnjaci mogli zlorabiti? "Pečatno prstenje prvenstveno je korišteno za pečaćenje poslovnih dokumenata, a moglo se oporučno ostaviti nasljednicima ili uništiti da ne bi došlo u pogrešne ruke. Tako Plinije Stariji navodi da se često prsten s pečatom uzima s vlasnikova prsta dok je svladan snom ili leži na samrtnoj postelji", objašnjava.
Zašto se nošenje nakita pokušavalo kontrolirati zakonima i je li to uspijevalo, koje su bile kazne? "Tradicionalno je rimski nakit odražavao skromnost i jednostavnost, ali s vremenom se razvija sve veća sklonost luksuznom ukrašavanju i nošenju nakita. Pretjerano kićenje osuđuju i antički pisci, a nošenje nakita pokušalo se kontrolirati zakonima kojima se ograničavala upotreba plemenitih metala i određivala se količina koja se smjela nositi. Tako se prema zakonu iz 215. godine pr. Kr. ženama ograničavalo nošenje zlata teže od pola unce. Zakoni o raskoši također su zabranjivali nižim klasama nošenje zlatnog prstenja, iako je zakone bilo teško provoditi. Prema Pliniju, čak su i robovi znali oblagati svoje željezno prstenje zlatom."
Koji je primjer kustosici najzanimljiviji? "Iako je dosta zanimljivih primjeraka i skupina tipova prstenja u zbirci, izdvojila bi prsten ključ. U fundusu AMZ-a nalazi se mnogo ovih prstena ključeva izrađenih od bronce i željeza, a većina ih potječe iz Siska. Samo jedan prsten ovog tipa izrađen je od zlata, onaj iz Novih Banovaca, a dospio je u Muzej 1908. godine. Nijedan od sisačkih primjeraka nema ovakav tip ključa povezan s prstenom, a dodatno je ukrašen urezivanjem. Iako se ovo prstenje koristilo prvenstveno za osobnu upotrebu, kao pravi ključevi, i u tom smislu ne predstavlja klasičan nakit, može simbolizirati i kontrolu nad ključevima, a time i nad dragocjenostima kućanstva", objašnjava kustosica.