KRALJEVIĆ I NASLJEDNICI Uzelac, Gecan, Trepše - od 4. ožujka u Budimpešti

Várkert Bazár, u prijevodu Palača straže, naziv je izložbenog prostora u Budimpešti u kojemu će se 4. ožujka otvoriti izložba “Miroslav Kraljević, hrvatski modernist i tri najistaknutija sljedbenika Kraljevićeva naslijeđa u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća, Uzelac - Gecan - Trepše”.

Autor je izložbe Zvonko Maković, kustosica je Biserka Rauter Plančić, donedavna ravnateljica Moderne galerije. Povod je predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije, riječ je o jednom od glavnih izložbenih programa u sklopu tog predsjedanja.

Prijelomni radovi

Među Kraljevićevim radovima namijenjenim budimpeštanskoj publici su “Djevojka u modrim čarapama” iz 1912. godine, “U pariškom baru” iz iste godine, u postavu će se također moći gledati Kraljevićev “Autoportret sa psom” iz 1910., uz Uzelčev karizmatični “Autoportret pred barom” iz 1923., ali i “Cinik” Vilka Gecana. Riječ je, uglavnom, o radovima koji se smatraju prijelomnima za hrvatsku modernu, sveukupno će se izložiti šezdeset i dvije slike.

Zvonko Maković istražio je vezu Kraljevića i njegovih sljedbenika, među ostalim bilježi kako je pod starije dane slikar Milivoj Uzelac pričao o Kraljevićevoj izložbi u Salonu Ullrich održanoj u kasnu jesen 1912. godine, kao o ključnom događaju koji mu se trajno urezao u pamćenje: “Bila je to čudesna atmosfera, govorio je Uzelac. Na prstima se hodalo kroz tu izložbu, iz poštovanja. (...) Dao je Kraljević već tada pečat čitavoj generaciji. (...) Šutjelo se i gledalo. Bio je to moj prvi najdublji utisak”.

O toj izložbi, kao i onoj drugoj, posthumnoj, održanoj samo godinu poslije, govore svi ključni protagonisti slikarske scene koji se formiraju tijekom drugoga desetljeća, kao o događajima koji su bili prijelomni u modernome hrvatskome slikarstvu.

Mit novoga i originalnoga

I Kraljević, koji je studirao vani, bio je svjestan koliko je izložba drukčija za lokalnu scenu, pa je tako, ostalo je zabilježeno, svojem nešto mlađem kolegi Ljubi Babiću rekao: “Dužnost je nas mlađih doći u Hrvatsku i u svom vlastitom domu mučiti se i raditi”, i nastavio:

“Evo, ja polazim u Hrvatsku, u Zagreb, i izlažem, ja sve znam kako je tamo i što me čeka, ali ja idem”. Izložba, koja će se kroz povijest umjetnosti, s odmakom, pokazati ključnom, izazvala je oprečna stajališta, pa se čak i pisalo da u Parizu svi “polude”. Nakon smrti s tek dvadeset sedam godina proljeća 1913. iz Kraljevića će njegovi mlađi kolege, tumači Maković, stvoriti mit novoga, modernoga, originalnoga.