‘Željeli smo u Veneciji ili idealan paviljon ili ništa’

Arhitekt Leo Modrčin probudio se u Veneciji u subotu u četiri ujutro i krenuo na Punta della Doganu, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi kolekcija Francoisa Pinaulta, kako bi bio na primopredaji našeg broda-paviljona za hrvatski nastup na Bijenalu. Sve je bilo pod kontrolom, dapače i više nego što se očekivalo: dan ranije jahta Romana Abramoviča isplovila je upravo s tog veza na kojemu je trebala biti zavezana naša teglenica.

Veliko razočaranje

Bilo je zanimljivo zamisliti ga, taj paviljon od čeličnih šipki, smješten u kontekst svih velikih jahti: izgledala bi poput moćnog umjetnika u društvu s poslovnim ljudima u sličnom odijelu.

Očekivanja su bila velika, a na rivi se prije devet ujutro okupio mnogo znatiželjnika, onih koji su se probudili kako bi uživo vidjeli dolazak teglenice. Govorili su se svi jezici i čekao naš brod o kojemu se pričalo. No, teglenica nije stigla na rivu Sedam mučenika, a kratko su je mogli vidjeti samo oni koji su bili smješteni u blizini Punta della Dogane. Modrčina je, naime, u venecijansko praskozorje dočekalo veliko razočaranje.

- Pilot koji je prihvatio teglenicu rekao mi je da je ona ozbiljno oštećena. U početku sam se zajedno s još nekoliko kolega i premišljao da li da je izložimo tako oštećenu, no ubrzo smo odustali. Željeli smo, naime, pokazati ili idealan paviljon ili ništa - rekao nam je riječki arhitekt Modrčin dok smo razgovarali neposredno prije otvaranja izložbe o teglenici, u hrvatskom paviljonu u sklopu Arsenala, gdje se mogla pogledati utješna nagrada: dokumentacija o nastanku broda, šest plakata koji su se mogli pretvoriti u knjigu.

‘I ovako je dobro’

Petnaestero arhitekata koji su radili na projektu, mnogi od njih dobitnici važnih međunarodnih nagrada, vidljivo su bili potišteni, uostalom, govorilo se o Zlatnom lavu, očekivanja su bila velika i naša se ekipa trebala vratiti kući junački, a svi su u Veneciji s euforijom govorili o paviljonu koji je unaprijed postao veliki hit.

Ipak, Modrčin se držao dobro i dosta je veselo, barem naizgled, čavrljao s uzvanicima.

- Ionako je na samom početku projekt i bio zamišljen isključivo teorijski i smatram da je naš nastup itekako vrijedan pažnje i intrigantan za posjetitelje Bijenala. Mnogi su nacionalni nastupi na Bijenalu, uostalom, više teorijske prirode. Popravit ćemo teglenicu, pa ćemo je onda vrlo vjerojatno vratiti u Veneciju ili je izložiti u nekoj hrvatskoj luci, u svakom ćemo slučaju razmisliti što i kako dalje. Uostalom, paviljon ima svoj život i u virtualnom prostoru, gdje je veliki hit - rekao je riječki arhitekt.

U rizik su, naime, svi svjesno ušli s obzirom na to da su ih svi stručnjaci unaprijed upozorili kako nije sigurno da teglenica putuje nezaštićena. Znali su u što se upuštaju.

Budući da je na otvaranju bio Emil Tedeschi, koji je zajedno s autorima paviljona kasnije obilazio i izložbeni prostor Giardina, pročulo se da će on pomoći u financiranju nastupa. Iako su se svi arhitekti odrekli honorara, trošak je nastupa oko milijun kuna, pa država jednostavno nema više novca.

35 tona željeza

Leo Modrčin inače je najpoznatiji po kazalištu 59e59 na Broadwayu, staklenoj zavjesi smještenoj u centru New Yorka. Ondje i ima svoj biro, u čijem je nazivu hrvatsko-engleska igra riječi: uRED. Dugo je živio u New Yorku, a sada živi na relaciji New York - Rijeka. Rodom je iz Kraljevice, gdje je napravio i nagrađivanu zgradu POS-a. Upravo mu se u njegovu rodnom gradu pojavila ideja o paviljonu.

- Rješenje se nametnulo samo po sebi. Hrvatska nema svoj paviljon za nastup. U neposrednom morskom susjedstvu Venecije, kao zemlja ljudi s mora Hrvatska je dobro pozicionirana i mogla je uspostaviti direktnu vezu s gradom - naveo je Modrčin.

Najbolje opisuje i prvi osjećaj kada ulazite u paviljon, a koji su za sada mogli doživjeti samo stanovnici Rijeke: - Imate osjećaj da ste ušli u crtež, koji je napravljen od žice. Unatoč 35 tona željeza, konstrukcija djeluje krhko.

Modrčin se, kako je rekao, čvrsto držao uputa selektorice Bijenala Kazuyo Sejima, koja ove godine želi pokazati isključivo kako se ljudi osjećaju u arhitekturi, a ne građevine koje se natječu u senzacionalnosti.

Kaos 14 arhitekata

Iako je Modrčinova ideja bila nastupiti samo s teorijskom idejom paviljona, gdje bi svatko od pozvanih arhitekata priredio svoju ideju plovećeg broda za buduće nastupe, arhitekti su željeli nastupiti s konkretnim brodom, smatrajući da ovako ideja ne bi bila dovoljno efektna i Modrčin je njihove želje poslušao.

- Kada radite u timu, ništa se ne može mjeriti s kaosom kada 14 arhitekata donosi odluku - slikovito je opisao Modrčin.