Naš paviljon se nije uklopio u prosječnost Venecijanskog bijenala

Hrvatski arhitekti krenuli su na svoj nastup na Venecijansko bijenale arhitekture sa svjesnim rizikom. Znali su da nemaju dovoljno novca za dodatnu konstrukciju koja bi podržala njihovu instalaciju, no odlučili su se ipak otisnuti. Stvorili su sjajan paviljon i željeli su ga pokazati svima. Nije bilo teško za pretpostaviti koliko će taj paviljon odgovarati senzibilitetu izbornice bijenala, Japanke Kazuyo Sejima, po mnogima najbolje arhitektice svijeta. Upravo su joj njezini minimalistički, a opet precizni i inovativni radovi, poput Novog Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, građevine sačinjene od sedam nejednakih kutija koje su poslagane jedna na drugu, donijeli najvažniju nagradu na svijetu Pritzker.

Prkosili svima

Tko voli ovakve donkihotovske priče, mogao je iz početka sa simpatijama pratiti odluku, arhitekti jedne male zemlje odlučili su pokazati svoj protest ponukani činjenicom da Hrvatska već godinama nema paviljon za nastup, i jednostavno ga usidriti na obali, iskoristivši pritom da smo s druge strane istog mora. Treba se složiti s izbornikom Modrčinom da je ideja izgledala sasvim logično, i čudno da se zapravo nitko nije prije sjetio.

Najveći rezultati postižu se upravo ovakvim odlukama, inače sve ionako utone u prosječnost. Bila bi jednako velika šteta po našu kulturu da se paviljon uklopio u takvu prosječnost, kakva je “krasila” većinu nacionalnih nastupa na ovogodišnjem bijenalu, koji se, očito, nisu udostojili saslušati što želi Sejima: pokazati kako arhitekti mogu napraviti da se ljudi osjećaju što bolje u arhitekturi budućnosti, i kako se ljudi osjećaju danas. O našem nastupu na prošlom, likovnom bijenalu, tako, primjerice, nitko nije pričao, ili se bar trudio da ne priča.

Arhitekti su, dakle, sve dobro zamislili: pokazati konkretan paviljon umjesto nacrta, kako je bilo izvorno zamišljeno, što je puno bolja ideja. Nije se mogao čuti niti jedan negativan komentar od onih koji su brod vidjeli, dok je stajao usidren u Rijeci, i, po svoj prilici, prijedlog da paviljon ostane tamo trajno usidren, možda i kao dio umjetničke instalacije u sklopu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, rado bi prihvatila većina. Tradicionalno suzdržani, arhitekti nisu sakrivali euforiju kad su govorili o paviljonu, a riječ je o mahom najjačim hrvatskim snagama, s međunarodnom reputacijom, poput 3LHD-a, Randića i Turata, do Helene Paver Njirić, koja upravo izlaže u rimskom MAXXI-ju, do najmlađih, studija UP, koji su osvojili, pak, najprestižniju europsku nagradu: Mies van der Rohe za najveće mlade nade europske arhitekture.

Međutim, nakon toga nastaju problemi, a uzročnik treba naći u neodlučnosti izbornika Lea Modrčina, koji isključivo vlastitim odabirom, a ne nepovoljnim okolnostima, od potencijalnog heroja i nositelja prvog Zlatnog lava, novonastalu situaciju nije uspio preokrenuti u svoju korist, iako je imao preduvjete da to učini. Paviljon koji je doplovio oštećen, mogao se i takav izložiti, o čemu je i sam, kako je priznao, dvoumio. Manje je poznato da je i poetska instalacija od konca koja je ove godine Zlatnog lava za najbolji pojedinačni nastup na Venecijanskom bijenalu donijela japanskom arhitektu Junya Ishigamiju (Zlatnog lava za najbolji nacionalni nastup je dobio Bahrainu), također danima stajala strgana, pa i onda dok su prvi novinari i kritičari obilazili bijenale.

Upozoreni na opasnost

Dalje, ako su već statičari upozoravali na opasnost, a ministarstvo kulture nije imalo novca, nije li se mogao naći novi financijer, za ovu potrebnu dodatnu opremu. U tom trenutku, naime, već svi pričaju o teglenici.

Informacije koje su u početku krenule upravo od Modrčina, jednostavno nisu bile točne: nije bilo nemirno more, bila je bonaca. Od tog se trenutka cijelo vrijeme sve oko paviljona pokušavalo zataškati, umjesto da se pretvori u koncept, pa da javnost može pratiti apsolutno sve, od dolaska u venecijansku luku, do odlaska u luku Marghera, gdje je, nadomak Venecije, paviljon nekoliko dana čekao da dođe do Kraljevice. Jedino o čemu je Modrčin želio govoriti jest koliko posjeta paviljon ima na youtubeu. Da, ima ih puno, paviljon živi intrigantan život u virtualnom prostoru, ali nije to sve što nas zanima.

Napad struke

Nakon toga, izbornik Modrčin se u potpunosti isključio od javnosti, koja, naravno, s pravom smatra kako je dužna saznati gdje je otišlo milijun kuna, i koji će biti epilog cijele priče. Nije tu stvar u novinarskom senzacionalizmu, već pravu na informaciju. U isto vrijeme, dok izbjegava hrvatske novinare, Modrčin daje izjavu web portalu poznatog talijanskog časopisa Domus, a u pozadini se još vidi i pomalo nakrivljena teglenica, koju po svojoj prilici u tom trentku odvoze. Stigla je 200-tinjak metara nadomak rive Sedam mučenika, u koju se trebala usidriti.

U trentuku kada je izgledalo da će se cijela buka oko broda stišati, u novinske redakcije stiže pismo koje potpisuju predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske Hrvoje Hrabak i predsjednik Hrvatske komore arhitekata Tomislav Ćurković. Odlučili su svojim kolegama zadati udarac ispod pojasa i u svojem su istupu bili dosta oštri, što, također, nije tipično za arhitektonsku struku, koja ovakav rječnik nije upotrebljavala i u puno većim polemikama: paviljon nazivaju promašajem koji će naštetiti ni više ni manje već ugledu naše zemlje kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. U isto vrijeme, dok iz UHA-e i HKAIG-a nižu riječi kao što su krive odluke, neposlušnost, lakomislenost i ignorancija, paviljon se vraća u Kraljevicu, spljošten i potonuo.

Ne bih nikada zadala dodatan udarac kolegama u ovom trenutku, kao što su to našoj 15-orici arhitekata učinili predstavnici UHA-e i HKAIG-a, no to je njihova odluka i njihov obraz.

Obrušili se na kolege

Također, u pismu nema niti riječi o onome što bi ih također trebalo interesirati, a to je estetski aspekt cijele priče, ne spominje se niti međunarodna reputacija njihovih kolega. Bez ikakve su se zadrške obrušili na svoje kolege, naprosto podilazeći dijelu javnosti.

Da li, poput feniksa, brod može uskrsnuti, kako se nadaju svi oni poput nas, koji smo se u njega zaljubili na prvi pogled? Nadajmo se.