Ruska agresija u Donbasu, industrijskom bazenu koji obuhvaća dvije ukrajinske oblasti, Doneck i Luhansk, jača. Nije riječ o umješnom ratnom potezu koji je doveo do promjene stanja na bojišnici, nego o primjeni grube sile, neselektivnim topničkim napadima koji traju neprekidno. Pogled na zemljovid pokazuje da se stvaraju preduvjeti da ruska agresija čak i odsiječe dio ukrajinskih snaga. To je i očekivani ishod preusmjeravanja napada na taj prostor zbog ruske premoći u vatrenoj sili nakon što je pokušaj osvajanja Kijeva spektakularno propao.
Sažeta je to klinička slika stanja na bojištu nakon tri mjeseca ruske agresije koja je izazvala niz dubinskih promjena uz nove na obzoru. Zbog očekivano negativnog razvoja događaja, što je karakteristika ratova, ne prestaje diplomatska aktivnost s ciljem uspostave barem primirja. Prepreka tom časnom cilju pozicije su zemalja uključenih u rješavanje krize. Primjerice, Ujedinjena Kraljevina pretvorila se u najglasnijeg ratnog huškača koji zaziva poraz Rusije. Na što u Washingtonu ne gledaju blagonaklono jer London nema vojnih kapaciteta kojima bi omogućio Ukrajini tehničku nadmoć na bojnom polju.
Kijev je i dalje u teškoj poziciji jer rat bjesni. Neosporno je da je Ukrajina postigla obrambene uspjehe kakve nitko nije očekivao, ali jednako je tako neosporno da je Rusija ostvarila vojni cilj, kopneni most od Donbasa do Krima te osvojila dio teritorija sjeverno od Krima koji joj omogućuje normalnu opskrbu vodom i određenu stratešku dubinu. Dinamiku sukoba u Donbasu diktira Moskva jer je riječ o teritoriju koji je idealan za njezinu komparativnu prednost, vatrenu moć. I tu se mogu očekivati novi ruski uspjesi. Što dovodi Kijev u tešku situaciju jer u sadašnjim okolnostima teško da će imati snage vratiti osvojena područja koja se naslanjaju na Rusku Federaciju, što ih čini logistički lako branjivima.
”Ukrajina će uzeti sve natrag. To je imperativno. Samo je pitanje vremena. Svakim danom vrijeme do oslobođenja postaje sve kraće. Sve što radimo je upravo za to”, rekao je u jednom od nastupa ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji za to ima podršku više od 80 posto stanovništva. Realnost je ipak drukčija.
Većina EU želi da rat što prije prestane, ali Poljska i baltičke zemlje bi da se porazi Rusija. Pariz, Berlin i Rim, racionalno, smatraju da rat treba što prije privesti kraju, makar i zamrznutom. Odakle izvire novi raskol koji potvrđuje da je Unija još daleko od pozicije globalnog aktera, sile. SAD je prošli tjedan podsjetio svijet da je i dalje velika sila koja, s jedne strane, podržava Ukrajinu, ali s druge istodobno gradi sigurnosnu i ekonomsku mrežu oko Beijinga (Peking), i to s Indijom, Japanom, ali i Indonezijom. Jer, kako sam pisao više puta, Ukrajina nije američki strateški interes. NATO jest i zato je američki strategem na svaki način izbjeći sukob Saveza i Rusije koji bi zaprijetio prerastanjem u nuklearni. Vidljivo je da tako razmišlja i Moskva. Potvrđeno je to u vijesti Reutersa da je SAD dao do znanja Ukrajini da ne dolazi u obzir širenje napada duboko u unutrašnjost Rusije.
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena kao mehanizam političkog djelovanja uvela je oštre, neočekivane izjave koje se kasnije pokažu ispravnima. David Ignatius, kolumnist The Washington Posta, dobio je povjerljive informacije o diplomatskoj akciji kreiranja savezništva koje je iznenadilo Rusiju brzinom i snagom sankcija. “Činilo se katkad da se Biden zaletio s kojom izjavom, ali se pokazalo da ima jasnu sliku strateškog razvoja”, piše Ignatius.
Tako je i prošlog tjedna Biden rekao da će SAD braniti Republiku Kinu na Tajvanu, pa su svi skočili da je riječ o promjeni politike. Iako je Biden precizno rekao da ne odustaje od politike “jedne Kine”, nego od narušavanja stanja koje postoji u Istočnom kineskom moru. U tom kontekstu treba gledati i izjavu američkog ministra obrane, o kojoj sam pisao prije četiri tjedna, da je cilj SAD-a “oslabiti Rusiju”.
The Financial Times ovog vikenda donosi važan detalj: “Prema nedavno izrađenim internim točkama razgovora američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost (u koje je The Financial Times imao uvid), Washington ‘traži demokratsku, suverenu i neovisnu Ukrajinu’ i ima za cilj osigurati da ruski napori dominacije Ukrajinom ‘završe strateškim neuspjehom’. Usredotočeni smo na to da Ukrajini pomognemo što je jače moguće na bojnom polju kako bismo osigurali da ima što više utjecaja za pregovaračkim stolom.”
Dakle, svi su pogledi ipak uprti prema pregovaračkom stolu i nekom obliku mira, primirja ili samo prestanka govora oružja. Mnogo je još nepoznanica na tom putu, ali je neupitno da nastavak sukoba predstavlja neslućenu globalnu ugrozu. Ukrajinsko vodstvo bjesni kad čuje da bi trebalo odustati od dijela teritorija – s pravom jer je riječ o agresiji – ali ostavlja dozu dvosmislenosti kad predsjednik Zelenski kaže da je preduvjet za pregovore povlačenje ruskih snaga na pozicije prije napada 24. veljače. Ostaje li Krim tada u ruskim rukama? Ili će se na stol vratiti pregovarački dobro postavljena teza o zamrzavanju statusa Krima i novim pregovorima za 15 godina.
Lako je iz sobe u kojoj ne odzvanjaju granate tumačiti, ali realna analiza uvijek se pokazuje ključnom i The Economist ima pravo: koju god razinu vojne nesposobnosti Rusija pokazala, o njoj će velikim dijelom ovisiti kad će rat završiti. SAD ima dobre podatke o razmišljanjima u Kremlju. I zato se može očekivati da, možda i u relativno skoro vrijeme, iz Washingtona stigne zahtjev Kijevu da pristupi pregovorima.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.