VELIKA BITKA UKRAJINSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ZA SAMOSTALNOST Nova ratna fronta između Kijeva i Moskve: Kako su vjernici postali taoci državnih politika

U prošli četvrtak završeno je zasjedanje Svetoga arhijerejskog sinoda (u pravoslavlju izvršnog organa mjesne pravoslavne crkve, izabranoga među arhijerejima, tj. episkopima) Ekumenske patrijaršije na carigradskome (tj. istanbulskome) Fanaru. Specifična tema zasjedanja bio je zahtjev Ukrajinske pravoslavne crkve da joj Ekumenski patrijarh dodijeli autokefalnost (doslovno: svojeglavost, ali to u grčkoj terminologiji pravoslavnih crkava znači samostalnost). Autokefalnom pravoslavnom crkvom upravlja arhiepiskop (nadbiskup) i to je najviši arhijerejski čin (patrijarh je još viši u časti, ali je posrijedi počasni naziv; nitko nije patrijarh ako nije arhiepiskop, pa tako arhiepiskop pećki nosi naslov patrijarha srpskoga, arhiepiskop konstantinopolski ekumenskog patrijarha itd.).

Dakle, to je drukčije nego u Katoličkoj crkvi, gdje je nadbiskup uglavnom poglavar neke crkvene pokrajine, pa je u tom pogledu njen metropolit. U pravoslavlju, uglavnom, poglavar crkvene pokrajine jest mitropolit, ali on nije automatski i arhiepiskop, odnosno samo jedan mitropolit je istodobno i arhiepiskop (u Srpskoj pravoslavnoj crkvi tu funkciju objedinjuje mitropolit beogradsko-karlovački, kao arhiepiskop pećki i time, rekosmo, patrijarh). Grčka pravoslavna crkva nije etnički objedinjena, poput na primjer Srpske, nego podijeljena na nekoliko autokefalnih crkava. Svaku od njih vodi jedan arhiepiskop, a samo onaj u Istanbulu ima i naslov patrijarha, ekumenskoga. U Grčkoj pravoslavnoj crkvi autokefalna je (samostalna spram Fanara) i Grčka crkva na čelu s arhiepiskopom atenskim, i Ciparska crkva na čelu s arhiepiskopom ciparskim, a autonomna je Kretska na čelu s arhiepiskopom iraklionskim (ta dva arhiepiskopa imenuje ekumenski patrijarh, na prijedlog grčkog ministra obrazovanja i vjere).

Formalno gledano, autokefalnost neke crkve obično mora udijeliti, ili naknadno priznati, poglavar matične crkve.

Pravoslavlje je u Ukrajini ne od jučer, nego dulje – a posve razvidno nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja Ukrajine 1991 - rascjepkano na više crkava koje se međusobno ne vole, a kamoli da “sve budu jedno”.

– Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC-MP), autonomna u sklopu Ruske pravoslavne crkve i pod vrhovništvom Patrijaršije moskovske i sveruske, okuplja oko 17-21 posto ukupnog broja raznih vjernika u Ukrajini, njezin je poglavar mitropolit Onufrij a vrhovni poglavar patrijarh Kirill u Moskvi.

– Ukrajinska pravoslavna crkva – Kijevski patrijarhat (UPC-KP) sebe smatra autokefalnom, ali joj autokefalnost (pa čak ni kanonsku pravovaljanost) zasad ne priznaju mnoge ine pravoslavne crkve. Ona ipak okuplja oko 44 posto svih vjernika u Ukrajini te je najsnažnija pravoslavna crkva u toj državi. Njezin je poglavar od 1995 patrijarh Filaret, koji je 1962-1992 bio episkop Ruske pravoslavne crkve. Ona ga je raspopila 1995 a izopćila 1997. UPC-KP ima upola manje parohija nego proruska UPC-MP, ali ima dvostruko-trostruko više vjernika.

– Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva (UAPC), konstituirana je kao obnovljena 1921, pa ponovo 1991 uz priznanje sa strane državnih vlasti, koje su joj predale na uporabu Sabornu crkvu sv. Andrije prvozvanoga (nju je u XVIII stoljeću projektirao Bartolomeo Rastrelli, a u sovjetskom periodu je bila državni muzej). Ta Crkva okuplja oko 10 posto vjernika u Ukrajini, te je znatno brojnija na zapadu zemlje (gdje joj je konkurencija, zapravo, Ukrajinska grkokatolička crkva, u uniji s Rimom).

Te dvije posljednje crkve, dakle, okupljaju apsolutnu većinu i kršćana i vjernika uopće u Ukrajini. One su se, međutim – iz sličnih razloga kao i Makedonska pravoslavna crkva (MPC-OP) – našle blokiranima time što im njihova matična Ruska pravoslavna crkva (RPC) ne želi priznati autonomiju. Razlozi, izvana gledano, nimalo nisu vjerski, teško da su i eklesiološki, nego su prije svega politički: potreba ruskog pravoslavlja, snažno spregnutoga s režimom Vladimira V. Putina, da obdrži kontrolu nad nekadašnjim dijelovima Ruskog Carstva odnosno Sovjetskog Saveza koji su se oteli moskovskoj državnoj kontroli.

UPC-KP i UAPC su odlučile oružje matičnosti okrenuti protiv Moskve.

Naime, one se pozivaju na to da je tadašnja Rus’ pokrštena u Kijevu, masovnim krštenjem u Dnjepru 988 po naređenju sv. Vladimira, kneza Kijevske Rus’i, koga pravoslavne crkve smatraju ravnoapostolom. Polije raskola 1054 ta je Crkva pristala uz Carigrad i time uz pravoslavlje. Poslije mongolske invazije sijelo metropolita preneseno je u Vladimir, a nedugo zatim u Moskvu, slijedeći baricentar državne vlasti. Za novac koji je Boris Godunov platio tadašnjem ekumenskom patrijarhu, moskovski mitropolit Job dobio je 1589 pravo na naslov patrijarha moskovskoga, ali je tadašnji mitropolit kijevski i sveruski ostao pod jurisdikcijom ekumenskog patrijarha sve do 1686, kada ga je ekumenski patrijarh Dionýsios IV (iz carske loze Komnena) predao u jurisdikciju moskovskog patrijarha Joakima (od tada i sveruskoga), a pod utjecajem mladog cara Petra Velikoga. Time je patrijarh u Moskvi, u ime “crkvene ekonomije”, stekao pravo imenovanja kijevskog mitropolita.

Budući da se Ruska pravoslavna crkva ne dâ razlogu, UOC-KP i UAPC su zahtijevale da ekumenski patrijarh, a to je sada Vartholomaíos I, povuče odluku svog prethodnika Dionýsiosa i vrati područje nekadašnje mitropolije kijevske pod jurisdikciju Ekumenske patrijaršije. Naravno, s idejom da kasnije odobri njezinu autokefalnost, kao što su fanarski carigradski ekumenski patrijarsi već i ranije odobravali mjesnim pravoslavnim crkvama u samostalnim ili osamostaljenim državama: Bugarskoj u X stoljeću (prije velike shizme), Srpskoj u XIII stoljeću i kasnije ponovo, Ruskoj u XVI, Grčkoj i Rumunjskoj u pretprošlom, a Poljskoj, Albanskoj, te Čeho-Slovačkoj u prošlom stoljeću.

Oko toga su potkraj kolovoza raspravljali u Istanbulu patrijarsi Vartholomaíos i Kirill. Činilo se da je Kirill pristao na kompromisno rješenje: koegzistenciju proruske UPC (MP) s nacionalnim ukrajinskim crkvama, otprilike kao što u Crnoj Gori faktički koegzistiraju probeogradska Srpska pravoslavna crkva i domaća Crnogorska pravoslavna crkva, ali u bitno drukčijim okolnostima. Čini se, međutim, da je tikva pukla oko vlasništva nad bogomoljama i inim nekretninama (vraćanje Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi hramova koje je Stalin 1946 dao Ruskoj pravoslavnoj crkvi jedan je od glavnih kamenova smutnje između Patrijaršije moskovske i Svete Stolice u Vatikanu).

Sinod na Fanaru je razmotrio izvijesti dvojice vladika koje je patrijarh Vartholomaíos poslao kao egzarhe u Ukrajinu. Na temelju toga je opozvao dokument iz 1686 i ponovo uspostavio stavropigiju (izravnu podložnost patrijarhu, u ovom slučaju ekumenskome) pravoslavne crkve u Ukrajini, te je uzeo u obzir zahtjeve Filareta i Makarija za dodjelu autokefalnosti. Ona još nije dodijeljena. Pitanje je hoće li biti dodijeljena i jednoj i drugoj, ili će Fanar prvo iznuditi da se bar one (ponovo) ujedine, što bi im pojačalo legitimnost. Sinod je apelirao na sve ondje da ne zaposjedaju crkvu, da se klone nasilja, da potraže zajednički jezik u ime Kristove ljubavi i mira.

U Carigradu podsjećaju da je još prvotno kršćanstvo smatralo da svaka nacija mora imati svoju kršćansku crkvu sa svojim poglavarom u jedinstvu Duha svetoga, pa su zato već prva tri ekumenska koncila potvrdila pet patrijarhata (u Rimu, Carigradu, Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu – svaki od njih imao je svoju patrijarhalnu baziliku u Rimu, tek ih je Benedikt XVI preimenovao u papinske a sa sebe skinuo naslov patrijarha Zapada)

Ekumenska patrijaršija je unaprijed odbacila prigovor da postupa mimo dogovora i da sebi samovoljno uzima prava. Podsjeća da su se sve pravoslavne crkve dogovorile održati 2016 Svepravoslavni sinod na Kreti i ondje sinodalno raspraviti sva otvorena pitanja, ali je Ruska pravoslavna crkva u zadnji čas odbila doći, a povukla se i Antiohijska patrijaršija navodeći kao razlog spor s Jeruzalemskom patrijaršijom oko parohije sa stotinjak vjernika u Kataru. U kolovozu je Kirill – kažu: na vlastitu inicijativu – odlučio doći na Fanar i razgovarati. S druge strane mitropolit Emmánuel (Adamákis), poglavar carigradske crkve u Francuskoj, rekao je tada da je Kirillu obznanjeno da će Ekumenska patrijaršija priznati autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, ali datum nije naveden.

Fanar daje razumjeti da se zbog stotinjak hramova, a kamoli zbog stotinjak vjernika, ne smiju ostaviti u limbu deseci milijuna pravoslavnih vjernika u Ukrajini koji sebe ne vide u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Bojazan je, ne dobiju li pravo na jednako dostojanstvo kao i Rusi, da bi se mogli okrenuti drugim religijama. Da treba, dakle, spašavati vjeru pred nacionalističkom politikom.

Vartholomaíos je ukinuo izopćenja i anateme kojima je Filareta i Makarija izvrgnuo Kirill. Egzarsi imaju još vremena za traganje za što širim, vjerojatno barem u neku ruku kompromisnim rješenjem.

Patrijaršija moskovska digla je vapaje do neba, njezina saveznička Anglikanska crkva je preko svojih vjernika novinara raspalila žalopojke kako je to raskol gori od onoga 1054 (koji je u nas poslužio kao povod za toliko pokolja da bi onima u Londonu bilo pametnije ne baljezgati koješta: dok ova svađa ne proizvede, ne dao Bog, barem jedan Jasenovac, bolje da smire doživljaj). “Ukrajinsko pitanje je teško ali nije tragično”, kaže čuveni grčki katolički kanonist i egzarh Grčke bizantinske katoličke crkve Dimítrios Saláchas.

Moskovska patrijaršija je (opet) suspendirala kanonsko jedinstvo sa carigradskom Ekumenskom. Prvi put se to dogodilo kad je autokefalnost proglasila Estonska pravoslavna crkva, što Moskva ne priznaje, a Fanar priznaje.

Još je veću paniku digla Ruska Federacija. Putin je sazvao svoj Sovjet sigurnosti (nazočili su premijer Dmitrij Medvedev, predsjednici oba parlamentarna doma Vičeslav Volodin i Valentina Matvienko, šefovi obiju špijunaža Aleksandr Bortnikov i Sergej Nariškin, te ministri vanjskih i unutrašnjih poslova odnosno obrane Vladimir Kolokolcev, Sergej Lavrov te Sergej Šojgu. Taman kao da je objavljen rat. Za odluku iz Carigrada Lavrov je javno optužio Washington, prenijela su francuska glasila, a Reuters prenosi riječi glasonoše ruske vlade Dmitrija Peskova da će Kreml’ “braniti Ruse u Ukrajini” – priznajući praktički da vjernike UPC(MP) vidi kao svoje građane (a njene crkve kao svoje građevine).

Ruska pravoslavna crkva imala je do dolaska na vlast Mihaila Gorbačëva 76 eparhija (dijeceza), 6900 parohija (župa) i 22 manastira (samostana), a sada broji 293 eparhije, 35.000 parohija i 900 manastira. Imala je 1988 74 episkopa (biskupa) i 6700 svećenika, a sada ima 384 episkopa i 35.000 svećenika.

Ona broji više od 100 milijuna vjernika od 143 milijuna stanovnika Rusije, a ukupan broj njezinih vjernika, zajedno s onima izvan ruskih granica, kreće se između 150 i 180 milijuna, po nekima i 200.

Njezin je poglavar patrijarh moskovski i sveruski - doslovce: sve Rus’i, korištenje toga povijesnog termina kazuje da se ona ne ograničava etnički na Ruse, nego želi obuhvatiti i Bjeloruse, i Maloruse (Ukrajince), uključujući i Rusine. S tog naslova ona smatra da ima jurisdikciju nad 14 zemalja koje definira kao svoj “kanonski teritorij”.

Unutar nje postoje pravoslavne crkve s autonomnom upravom: Estonska (koja je proglasila autokefalnost ali joj je Moskva ne priznaje), Latvijska, Bjeloruska (konstituirana kao egzarhat), Ukrajinska (uz koju postoje i spomenute bitno brojnije konkurencije), Moldavska, Kineska, Japanska itd. Ruska pravoslavna crkva ima i dvadesetak eparhija u trećim zemljama.

Zabrinutost zbog eventualnog priznanja ukrajinske autokefalnosti izrazio je nedavno srpski patrijarh Irinej. Naime, ako Ruska pravoslavna crkva pristane na autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, te na suživot s njome, to bi moglo otupiti argumente Srpske pravoslavne crkve, koja je sadašnjoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi – Ohridskoj arhiepiskopiji priznala autonomiju 1959, ali je odbila priznati autokefalnost 1967 i sljedećih pola stoljeća.

Ako bi Beograd pristao na sličan aranžman, u Skopju bi i crkva i država morale pristati na paralelno djelovanje Srpske pravoslavne crkve na istom teritoriju. SPC je dotadašnjeg makedonskoga mitropolita veleškoga Jovana (Vraniškovskoga) promovirala u srpskoga (paralelnoga) arhiepiskopa ohridskoga i mitropolita skopskoga. Sada su, dakle, dvojica s istim naslovima. U Katoličkoj crkvi to nije čudo (ima više patrijarha jeruzalemskih odnosno antiohijskih, ovisno o obredu), možda može biti i u pravoslavnima. Zasad je država Jovana triput osudila na zatvor.

Otvoreno je i pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, koja djeluje paralelno s mitropolijom crnogorsko-primorskom Srpske pravoslavne crkve - a ona je svojedobno nastala na istom teritoriju paralelno s dotad jedinom Nadbiskupijom barskom. Tu je praksu udvajanja različitih crkava na istim teritorijima prvi u povijesti započeo naime srpski arhiepiskop sv. Sava (Nemanjić).

I Ohridska patrijaršija ima povijesnih argumenata, više nego čak i ukrajinske crkve, zahtijevati ponovnu stavropigiju Ekumenske patrijaršije (nisu više vremena kada su Turci, da udovolje fanariotima, u tamnici zatukli makedonske prosvjetitelje braću Miladinovce).

Srpska pravoslavna crkva s jedne se strane drži Rusa, s druge pamti da je posljednja obnova Patrijaršije srpske uslijedila 1920 baš odlukom Ekumenske patrijaršije kojoj je tadašnji regent Aleksandar u tu svrhu isplatio “pomoć” od milijun i pô francuskih franaka u zlatu – enormnu svotu, pogotovu za zemlju tada razorenu ratom.

Tako se današnja Makedonska pravoslavna crkva poslije prvoga svjetskog rata našla u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (ona nije htjela promijeniti naziv u Pravoslavna crkva Jugoslavije – insistirajući tako i formalno i suštinski na etničkom srpskom karakteru pravoslavlja).

I to svjedoči da je samostalnost crkava (i) državno pitanje. Što je Fanar dao, može i uzeti. Naravno, teško da bi danas mogao ići mimo volje naroda. Ali narod u Makedoniji odnosno Ukrajini nije isti kao narod u Srbiji odnosno Rusiji…

Osnovno pitanje je trebaju li i smiju li vjernici biti taoci državnih politika odnosno, gledano s druge strane, treba li crkvena organizacija biti odraz državne organizacije?

Za sam kraj nekoliko terminoloških primjedaba. Hrvatska je zemlja s visokim postotkom vjerničkog puka i s visokim postotkom etničkih Hrvata, pa se u tome statističkom obilju ni vjernici, uljuljkani u sigurnost svoje pripadnosti, ne pate pretjeranim učenjem ni postavki ni nauka a kamoli pojmovlja svoje vjere, niti se etnički Hrvati trse ovladati standardnim hrvatskim jezikom, osobito ako su ovladali s onih desetak riječi nacionalnoga novgovora, čijom će uporabom objelodaniti da nisu, ne daj Bože, Slovenci (koji pišu: Evropa), da ne spomenem što strašnije.

Čitatelji su eventualno primijetili da se u našim izdanjima miješaju nazivi – i Vaseljenska i Ekumenska patrijaršija za istu kršćansku pravoslavnu ustanovu, a zatim i Bartolomej, Varfolomej, Vartolomej i Vartholomaíos za istu osobu, tj. patrijarha kome je to monaško ime.

Patrijaršiji sa sjedištem u Istanbulu službeni je jezik grčki. Na tom se jeziku, transliterirano, ona zove: Oikoumenikón Patriarkhíon Konstantinoupóleos. Taj pridjev – oikoumenikón, č. ikumenikon, latinski: oecumenicus – prevodimo na hrvatski pridjevom “ekumenski”, pa govorimo o ekumenskim koncilima, o ekumenizmu u kršćanstvu itd. Ekumena (naseljeni svijet) se u crkvenoslavenskom jeziku prevodila kao v selena (doslovno: useljena, u smislu: naseljena). Odatle je, preko slavjanoserbskoga, u srpski standardni jezik unišao prijevod “Vaseljenska patrijaršija”. Dok smo bili u istoj federaciji sa Srbijom mogli smo za pravoslavne realnosti koristiti srpske termine (Glas Koncila je i tada pisao o Ekumenskoj patrijaršiji i ekumenskom patrijarhu), s obzirom na pretežnost Srpske pravoslavne crkve u jugoslavenskom pravoslavlju. Razdruživši državnu, a u biti i labavu kulturalnu, zajednicu sa Srbijom (i Slovenijom itd.) prestala je kurtoazna potreba korištenja njihove terminologije, a kamoli pravopisa. Nema potrebe Genèvu i Warszawu pisati “po Vuku” Ženevom i Varšavom, jer smo valjda kadri čitati i inu latinicu, nema potrebu austrijski Klagenfurt ili talijansko Udine (srednji rod, kao Celje) zvati više Celovcem odnosno Videmom (ali opstaju povijesni nazivi Čedadskog evangelistara, Mletačke Republike, dakako i Carigrada, svakako bez Stambola).

Još bi jednostavnije moralo biti s osobnim imenima. Ako su u nekadašnjim vremenima na području Dalmacije (ali i Italije, Francuske, Njemačke) korišteni različiti oblici za isu osobu, ovisno o jeziku u kojemu se spominjala (pa je isti pisac mogao biti i Petre Hektorović, no nipošto Petar, i Petrus Hectoreus, i Pietro Ettoreo), danas je već neumjesno kada nedavne svece, poput Giovannija Bosca, navodimo kao Ivana Bosca. Zvuči koliko bahato, toliko i primitivno, kao i oblik Luigi Stepinac u svojedobnome Papinskom godišnjaku.

Po današnjim i ne baš nedavnim standardima kroatiziranje imena vrijedi samo za antičke jezike te za hrvatske vladare, svjetovne u prošlosti (do bl. Karla I 1916-1918 i, nadajmo se, nikada više) i duhovne poglavare, dakle za pape. Kome je carigradski patrijarh duhovni poglavar neka ga zove i Bartolomej, i Vartolomej, i Bartul, i Baro, i Bariša (od svih tih oblika izvođena su zasvjedočena prezimena), kako hoće – ali za tu razinu intimnosti ne bi smjelo biti mjesta u standardnom jeziku na koji su pozvana glasila u općemu obavijesnom prostoru. Još manje ima mjesta za oblik Varfolomej, jer on je izrazito izveden iz ruskoga gdje se grčko “th” (theta) pretvara u “f” (fita), dok je još davno u srednjemu grčkome “b” (beta) postalo “v” (vita), pa biblijski apostol Bartolomej biva “Varfolomej” – ali sadašnji ekumenski patrijarh nije biblijski lik u prijevodu koji prethodi čak i davnome srpskom prosvjetitelju Vuku Karadžiću. Ako bismo htjeli baciti na politiku, mogli bismo reći da nismo ni Rusi, ni “Srbi svi i svuda” – ali uistinu nije posrijedi politika, ni konfesija, ni etnik, nego terminologija i onomastika u gabaritima hrvatskoga standardnog jezika (ni potpisanu čakavcu nije kongenijalan, ali standard je i norma i konvencija, zatekosmo ga, pa ga moramo primjenjivati ako želimo osigurati komunikacijski kontinuum u ovoj državici).

Patrijarhovo monaško grčko ime možemo transliterirati u Vartholomaíos, možemo ga transkribirati u Vartholomeos (preferiram transliteraciju pred “vukovskom” transkripcijom), ali prevoditi ga ne treba, a zapravo ni ne valja.

To su, dakle, razlozi za odabir načina pisanja u ovome članku.