Željko Perić hrvatski je poslovni čovjek koji je tijekom karijere imao prilike steći dubinski uvid u složene prilike na nekim od danas za svijet neuralgičnih točaka. U svoja gotovo četiri aktivna desetljeća našao se na vodećim pozicijama u više hrvatskih ključnih kompanija. Karijeru je započeo u INGRI, u najboljim vremenima tvrtke, kada je imala predstavništva u 22 države na tri kontinenta – u Europi, Aziji i Africi. Radio je na projektima u Iranu, Nigeriji i Maleziji. Bio je financijski direktor i član Uprave Plive, predsjednik Uprave Lure, član nadzornih odbora Nexe grupe, Zagrebačke banke, Ine i Zagrebačke burze. S grupom partnera 2005. osniva konzultantsku tvrtku Caper, specijaliziranu za spajanja i akvizicije.
U tjedniku “Globus” 3. lipnja objavljen je članak: “Priznanje palestinske države duboko je pogrešno, reći ću vam što će uslijediti poslije”, autora Borisa Havela.
Nažalost, članak je napisan u stilu jednostranog propagandnog pamfleta, koji čitatelje ne informira o genezi problema, niti nudi objektivne činjenice.
Pa, pođimo redom.
1. Na početku autor kaže da nikada nije postojala palestinska nacija, zastava, vlada, jezik, kultura, književnost..., već da su, citiram: “sve to tek nakon Prvoga svjetskog rata počele osmišljavati kolonijalne sile predvođene Velikom Britanijom.” Završen citat.
Istina je međutim bitno drugačija:
Članak 22. Povelje Lige naroda (LN), osnovane nakon 1. svjetskog rata, kaže da će se svim narodima koji su bili pod Otomanskim carstvom priznati pravo na samoopredjeljenje, što će dovesti do državnosti tih naroda postupno, shodno stupnju dosegnutog razvoja. LN je provela analizu na terenu i rangirala narode-kandidate u 3 razreda, prema stupnju njihove spremnosti. Zbog visokog stupnja pismenosti, razvijenog sustava školstva, zdravstva, poreznog sustava, zemljišnih knjiga i ostalih kriterija, Palestina je bila rangirana u prvu skupinu – A.
Dakle, suprotno tvrdnji autora Havela, palestinski narod jest postojao i bio, 20-ih godina prošlog stoljeća, među razvijenijima u regiji. Starateljski mandat (koji je ishodio UK) trebao je osigurati podizanje postojećega na još više standarde, do konačne predaje upravljanja domicilnom narodu. No, o tome kako je UK odradio svoj mandat malo kasnije.
2. Dalje u tekstu autor navodi, citiram: “Potkraj prve polovice prošlog stoljeća razmjerno se jasno profilirala ideja stvaranja jedne arapske i jedne židovske države u Palestini.”
Kao što znamo, u politici se ništa samo od sebe ne profilira. Nakon prvoga Cionističkog kongresa 1897. g., vođe Cionističkog pokreta odlučili su osnovati židovsku državu u Palestini i započeli su paralelno s naseljavanjem i lobiranjem.
• 1917. g. židovski bankar Lord W. Rothschild, vođa Cionističkog udruženja UK i Irske, tražio je i dobio od UK ministra A. Balfoura obećanje za podršku ideji formiranja “doma židovskog naroda” u Palestini. Iako su Palestinci tada činili čak 83% populacije Palestine, Balfour mu je to potvrdio pismom 2. 11. 1917. (vidi: “Balfourova deklaracija”).
• Kako je ova vijest uznemirila Palestince, ususret Pariškoj mirovnoj konferenciji (PMK) 1919., velike sile formiraju “King-Crane Commission” (KCC), s ciljem da napravi analizu i predloži najbolje rješenje.
• Izvještaj KCC-a naglasio je da bi bila ogromna greška da se brojno lokalno palestinsko stanovništvo podčini židovskim imigrantima. Objavu izvještaja Britanci su uspjeli spriječiti pune tri godine, sve dok od Lige naroda (1922. godine) nisu osigurali mandat za privremeno upravljanje Palestinom u koji su ugradili “Balfourovu deklaraciju”.
• Kako bi onemogućili da Palestinci spriječe provedbu Balfourove deklaracije, Britanci već na prvom koraku gaze ono što im je bila zadaća izgraditi - demokratsko načelo adekvatne zastupljenosti. Oni u privremenom parlamentu Mandatne Palestine od 27 članova, Palestincima daju samo 11 mjesta, iako je njihov udjel u populaciji bio preko 80%.
• Nakon što su Palestinci argumentirano dokazali da je provedba obećanja iz Balfourove deklaracije u suprotnosti s Poveljom LN, britanski ministar za kolonije je odgovorio, citiram: “...pozicija Vlade njezinog Veličanstva je vezana uz obećanje koje je starije od Povelje Lige naroda...”. Pametnome dosta.
• U pregovorima 1928., Palestinci su nastavili zagovarati zajedničku državu i pristali su na britanski prijedlog da u budućoj državi Židovi i Palestinci imaju ravnopravnu zastupljenost, bez obzira na većinski udjel palestinskog stanovništva. No, predstavnici Cionističkog pokreta su to odbili.
3. Autor čitateljima nudi još jedan površan prikaz događaja nakon UN-ove rezolucije o podjeli Palestine, pa ispada da su Palestinci genetski programirani da mrze i ubijaju, citiram:
“... Arapi su tu podjelu odbili, zahtijevajući da im se isporuči sva zemlja između rijeke Jordana i Sredozemnog mora. ..., palestinski i drugi Arapi opredijelili su se za krvoproliće. S nakanom da Židove ‘pobacaju u more’ pokrenuli su protiv Izraela ratove 1948., 1967. i 1973.” Završen citat.
Autor zanemaruje sve što su Palestinci otrpjeli u desetljećima prije donošenja UN-ove Rezolucije 181 o podjeli Palestine (29. 11. 1947.). Oni nisu tražili da im se “isporuči zemlja” na kojoj su stoljećima živjeli, već da im se ne oduzima.
Autor kaže da su se Palestinci opredijelili za krvoproliće, ali preskače prethodne iskaze “miroljubivosti” cionističkih paravojski Haganah (osnovana još 1920. g.) i Irgun, koje su od svojih osnutaka sustavno protjerivale Palestince. Čak i Britanci proglašavaju Irgun terorističkom organizacijom, nakon bombaškog napada na sjedište Britanskog mandata 1946. Ubijena je 91 osoba, a cilj akcije bilo je uništavanje dokumentacije o ranijim zločinima cionističkih paravojski. Za akciju je bio odgovoran vođa Irguna Menachem Begin, koji će kasnije (1977.) postati izraelski premijer.
Autor ne spominje ni nepravde iz plana podjele:
• Židova je tada bilo 32%, a planom podjele su dobili 56% teritorija (naknadno još 5%). Od 16 distrikta Britanskog mandata dobili su ih 9, iako su samo u jednome bili u većini.
• No apetiti cionističkih vođa bili su veći. Puno ranije, izraelski “otac domovine” i prvi premijer, David Ben Gurion, na Cionističkoj skupštini (1937. g.) izjavio je, citiram: “U mnogim dijelovima zemlje nećemo se moći naseliti bez iseljavanja Arapa. Obveznim transferom Arapa dobit ćemo velika prostranstva za naseljavanje.” Završen citat.
• Menachem Begin je nakon izglasavanja podjele, krajem 1947. g., ovako komentirao, citiram: “Podjela Domovine je ilegalna i nikada neće biti priznata. Potpisi institucija i pojedinaca na ugovoru o podjeli su nevažeći i neće obvezivati židovski narod... ...Eretz Izrael će biti obnovljen. Cijeli i zauvijek.” Završen citat.
Autor dalje izbjegava spomenuti, da su od trenutka izglasavanja podjele, ali prije početka rata (15. 5. 1948.), Haganah i Irgun izveli 13 “full scale” napada kojima su protjerali preko 300 tisuća Palestinaca. Jesu li susjedne arapske zemlje tada mogle zatvoriti oči i ostati po strani? Tijekom rata protjerivanje je nastavljeno, pa je broj prognanika premašio 700 tisuća.
Podsjećam na još neke, autoru nebitne, činjenice iz toga vremena:
• Zbog protjerivanja Palestinaca i ratnih grozota, UN je na teren poslao posrednika, švedskog grofa Folkea Bernedottea. On je bio prihvatljiv Izraelu jer je, kao raniji predsjednik švedskog Crvenog križa, spasio veliki broj Židova od progona nacista. Bernedotte je u srpnju 1948. ispregovarao primirje. No, u svome izvještaju predložio je da UN razmotri pravičniju podjelu teritorija i naglasio da se prognanima mora ispoštovati neotuđivo pravo na povratak. Zbog toga su ga židovski radikali ubili u rujnu 1948.
• Nakon toga je GS UN-a izglasala Rezoluciju 194, kojom naglašava neotuđivo pravo svim prognanicima na bezuvjetni povratak.
• Umjesto poštivanja Rezolucije, izraelska Vlada 1950. g. donosi “Zakon o imovini odsutnih”, kojim bez naknade oduzima svu imovinu prognanima i zabranjuje im povratak.
• Donosi i Zakon o izvanrednom stanju kojim vojni zapovjednici dobivaju ovlast da proglase bilo koja područja “zatvorenim”. Ciljano su “zatvarali” područja gdje su Palestinci imali posjede. Kako do “zatvorenih” posjeda više nisu smjeli doći, nisu ih mogli ni obrađivati. Vlasti bi nakon nekog vremena takva imanja, s obzirom da su bila neobrađena, proglašavala “zapuštenim zemljištem” i onda ih zbog “zapuštenosti” oduzimali. Samo između 1948. i 1953. g. od ukupno 370 do tada izgrađenih novih židovskih naselja, njih 350 izgrađeno je na zemlji oduzetoj Palestincima.
Kao što ne spominje događaje prije i tijekom rata 1948., autor izbjegava i gore spomenute grozote između 1948. i 1967., ali i nakon 1967.
Sada malo o događajima od 1967. nadalje:
• Izraelci su izlazak egipatskih snaga na (egipatski!) Sinaj iskoristili kao povod, lažno ih okrivili da su prvi napali, te 5. lipnja 1967., u samo 3 sata uništili 400 egipatskih aviona na stajankama, sve piste i protuzračnu obranu prvo Egipta, a zatim i Jordana.
• Izrael je u 6 dana okupirao teritorij koji je želio, ali je s njime dobio i Palestince (na Zapadnoj obali, istočnom Jeruzalemu i Gazi), koje nije želio.
• U studenom 1967. g., VS UN rezolucijom 242 traži od Izraela da se povuče s okupiranih palestinskih područja (OPT) i opetovano od Izraela traži da se pravično riješi problem prognanika.
• Izrael je do danas ignorirao ukupno 38 rezolucija VS UN, koje su (za razliku od rezolucija GS UN) po tumačenju ICJ, obvezujuće. No, prošao je bez sankcija.
4. Dalje u tekstu autor osuđuje mirovni proces i sporazum iz Osla, citiram: “Prvo izraelsko koketiranje s idejom palestinske države završilo je potpunim fijaskom”, ... “teroriste se ne može odobrovoljiti političkim ustupcima”. Završen citat.
Niže navodim što je autor propustio navesti:
• 1993. godine potpisan je Oslo I kao okvirna “Deklaracija o načelima privremene samouprave”, a 1995. Oslo II kojim su Palestinci dobili ograničenu samoupravu u samo dvije (od 3) zone na Zapadnoj obali. Tijekom 5 godina nakon potpisa Osla II trebalo se pregovarati o palestinskoj državnosti.
• Vlada Yitzaka Rabina, prema obvezama iz Osla I, od 1993. godine obustavlja gradnju novih naselja na OPT. Međutim, židovski doseljenici se bune i nastavljaju gradnju, što dovodi do novih nemira i sukoba.
• Početkom 1994., nakon pokolja Palestinaca tijekom molitve u džamiji u Hebronu, od strane židovskog doseljenika (vidi: “Cave of patriarch massacre”), Palestinci su tražili da izraelska vlada povuče doseljenike iz Hebrona. No Yitzak Rabin je, od 1993. i potpisa “Osla I”, bio pod strašnim pritiskom židovskih radikala i nije se usudio to učiniti.
• Do tada je PLO već bio odustao od oružane borbe, a Hamas se držao svojih internih pravila o zabrani ubijanja civila. No, nakon što je izraelska vlada odbila gornji zahtjev, Hamas je skinuo zabranu i, nažalost, započeo s terorističkim napadima.
• Ipak događaji između 1993. i 1995. nisu prekinuli mirovni proces, pa je 1995. godine potpisan Oslo II.
• Iako je taj sporazum Palestincima dao tek mrvice, izraelski radikali su žestoko protestirali. U protestima se, radikalnom retorikom, isticao, tada mladi, vođa Likuda Benjamin Netanyahu. Početkom studenog 1995. nakon velikog skupa podrške mirovnim sporazumima izraelski radikal (Yigal Amir) je ubio Rabina.
• Sljedeće (1996.) godine na izborima u Izraelu pobjeđuje Likud. Netanyahu postaje premijer, sabotira Oslo II i time sahranjuje mirovni proces.
5. Zbog toga što je Hamas izraelsko povlačenje iz Gaze protumačio kao plod svoje borbe, autor na kraju zaključuje da, citiram: “Ništa iz povijesti, ... i Hamasove političke teorije ne upućuje da plod nagrade za taj terorizam može biti išta drugo osim više terorizma.”
Pa idemo i gornjoj izjavi dodati činjenice i kontekst:
• Iako je Sporazumima iz Osla bilo dogovoreno da će povlačenje s dijelova OPT izraelske vlasti koordinirati s Palestinskom samoupravom (PA), kako ne bi nastao sigurnosni vakuum, Izrael se povukao iz Gaze 2005., bez koordinacije s PA. Hamas je sebi pripisao zasluge za to i na krilima izmišljenog uspjeha, na izborima sljedeće 2006. g., tijesno pobijedio Fatah.
• Kako je Hamas bio izborni autsajder, logično je zaključiti da bi izgubio izbore, da je Izrael svoj izlazak koordinirao s PA. Tada bi narod Gaze spoznao da se mirnim pristupom (Fataha) može doći do slobode. Vrijeme je pokazalo da je cilj izraelskih vlasti bio unijeti razdor među Palestince.
• Primjenu politike “podijeli pa vladaj”, kako prenosi izraelski Haaretz, na sastanku Likuda, u ožujku 2019., potvrdio je Netanyahu rekavši, citiram: “Svi koji se opiru stvaranju palestinske države trebaju podržati jačanje Hamasa ... To je dio naše strategije – izolirati Palestince sa Zapadne obale od Palestinaca iz Gaze jer tako sprečavamo formiranje palestinske države.” Završen citat.
Autor zaključuje da je sila jedino rješenje i citira Netanyahuov slogan: “Mir kroz snagu”. Uputio bih autora na prelijepi roman “Priča o ljubavi i tmini” izraelskog pisca Amosa Oza, koji na jednome mjestu kaže: “U snazi postoji golema opasnost za onoga kome pripada.” Ta mudra rečenica sažima jedan od najvećih uzroka brojnih tragedija iz ljudske povijesti, kao i razlog nerješavanja izraelsko-palestinskog sukoba.
Izrael ima jednu od najjačih vojski na svijetu, a “US News & World report” ga prema snazi političkog utjecaja rangira na 6. mjesto u svijetu. Moćne židovske organizacije u SAD-u osigurale su mu bezuvjetnu zaštitu SAD-a. S takvom silom uz sebe apsurdna je tvrdnja da Izraelu prijeti egzistencijalna ugroženost, pa bi pravičan sporazum s Palestincima donio potpuni mir. No, postizanje pravičnog mira s Palestincima zahtijeva rješavanje dva problema – prava palestinskih prognanika i vraćanje okupiranih teritorija.
Ali Izrael je 2000. godine zakonom zabranio svojim pregovaračima pregovarati o prvome problemu – palestinskim prognanicima.
Drugi problem (židovski doseljenici na OPT) je bilo puno lakše riješiti početkom ‘90-ih nakon što su Palestinci prihvatili dvodržavno rješenje, jer je tada doseljenika bilo oko 200 tisuća. No, upornim kršenjem međunarodnog prava i naseljavanjem, broj se popeo na 750 tisuća. Izrael je takvo rješenje svjesno učinio sebi nemogućim, jer bi se suočio s dilemom: ostaviti te ljude u palestinskoj državi ili ih iseliti u Izrael?
Je li onda rješenje jedna, jednakopravna država, za što su se Palestinci i zalagali do 1988. g.? Izraelu niti to, zbog demografske dinamike, ne odgovara, pa je u dosadašnjim pregovorima uvijek davao ponižavajuće prijedloge i tražio ogromne ustupke od Palestinaca. Palestinci su ih odbijali, a Izrael pojačavao pritisak, kako bi ih silom prisilio na predaju. A ta sila, za čiji nastavak se autor Havel zalaže, kako je lijepo rekao Amos Oz, opasna je za onoga tko je ima. Kontinuirano je proizvodila nepravde, pa je otpor prerastao u teror.
Grozan zločin Hamasa iz listopada se ne može ničim opravdati. A je li moralo biti tako? Odgovor na to pitanje još davno je predvidio slavljeni izraelski ratni ministar obrane Moshe Dayan. On je izraelskom diplomatu Abba Ebanu, nakon okupacije 1967., rekao da će se Palestinci okrenuti terorizmu. Na pitanje zašto, Dayan je rekao: “Jer to je upravo ono što bih ja napravio da sam na njihovom mjestu.”
Dayan je znao da ne možeš ljudima oduzeti dom, živote najmilijih, pa onda i nadu u pravično rješenje i očekivati da nagomilani očaj neće proključati do točke eksplozije.
Frustracija je radikalizirala, nekad mirni Hamas je u svoj Statut upisao: “Nema rješenje za Palestinsko pitanje, osim kroz Jihad. Inicijative, prijedlozi i međunarodne konferencije su gubljenje vremena i uzaludan trud.”
No, u Statutu Likuda, koji je u 50 godina od osnutka na vlasti proveo 40 godina, stoji sljedeća preambula: “Pravo židovskog naroda na zemlju Izrael je vječno i neupitno i povezano je s pravom na sigurnost i mir; prema tome Judea i Samaria (današnja Zapadna obala, op. Ž. P.) neće biti predane nijednom stranom subjektu na upravljanje; između mora i Jordana će biti samo izraelski suverenitet. Plan o predaji dijelova Eretz Izrael umanjuje naše pravo na državu, neizbježno vodi uspostavi ‘Palestinske države’, ugrožava sigurnost židovskog naroda, dovodi u opasnost opstanak države Izrael i umanjuje bilo kakve prilike za mir.” Završen citat.
Ako Hamasov Statut autoru Havelu predstavlja dokaz da neće biti mira dok se silom ne uništi Hamas, zar nas onda ova preambula Likudova Statuta ne navodi na zaključak da mira također neće biti dok postoji Likud?
Zato priznanje Palestine od strane zapadnih država nije nagrada Hamasu, kako tvrdi Havel, već poruka Netanyahuu da se Zapad umorio od vlastitog licemjerja i da više ne može držati oči “širom zatvorene”.