Autor članka koji je potpisao stanoviti Željko Perić, poslovni čovjek koji je “radio na projektima u Iranu, Nigeriji i Maleziji”, u reakciji na moj članak o priznanju Palestine kao nagradi za Hamasov terorizam, razotkrio je i objelodanio važnu činjenicu vezanu za taj tekst. U njemu, veli, nisam pisao o “genezi problema”. I u pravu je. Također nisam pisao ni o Ivi Andriću, umjetnoj inteligenciji, europskim izborima, nogometnom prvenstvu, klimatskim promjenama ili ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Nije da ne bih imao što reći o svim tim temama, ali nisam. Ali sam na osam kartica teksta objasnio puno onoga što bi čitatelju moglo biti korisno za uvid u nerazboritost irskoga, norveškoga, španjolskoga i slovenskog priznanja države Palestine, koja ne postoji. Objasnio sam tri ključne točke: 1) zašto ta država ne postoji, 2) zašto su prijašnji izraelski pokušaji da se otvori put za njezino postojanje završavali golemim porastom palestinskog terorizma i stradavanjem izraelskih civila, i 3) zašto je priznanje Palestine u ovom trenutku nagrada terorizmu. Ni u jednoj od te tri točke Željko Perić nije opovrgnuo ništa. Iznio je niz kratkih tvrdnji od kojih je većina prikladnija za transparent na kakvu prosvjedu neuke marksističke mladeži ispred Sveučilišta Columbia nego za ozbiljnu raspravu. Ali, da mu trud ne bi bio sasvim uzaludan, osvrnut ću se na neke točke teksta koji je potpisao.
Perić uvodno piše kako je Liga naroda 1918. Palestinu svrstala u skupinu najnaprednijih zemalja preuzetih od Osmanlija i to zbog “visokog stupnja pismenosti, razvijenog sustava školstva, zdravstva, poreznog sustava, zemljišnih knjiga i ostalih kriterija”. Time je naumio dokazati kako je postojala Palestina, k tomu i napredna. Ali jao! Da je postojala Palestina u smislu naziva za područje između Sirije na sjeveru, Egipta na jugu, Arabijske pustinje na istoku i Sredozemnog mora na zapadu, opće je poznat podatak. Postojala je sve od daleke 135. poslije Krista, kad je rimski car Hadrijan židovsku zemlju, onu koja se tisućljeće i pol prije toga zvala Judeja, nazvao Palestinom radi zatiranja njezina židovskog identiteta.
Taj se toponim s vremenom duboko uvriježio pa su ga tijekom daljnje povijesti koristili Rimljani, Bizantinci, Arapi, Mameluci, Turci i Britanci. Prihvatili su ga i europski Židovi čim su se počeli organizirano naseljavati u njoj, te o njoj pisati na engleskom, njemačkom, francuskom ili ruskom jeziku. Na hebrejskom se ta zemlja oduvijek zvala Erec Izrael (zemlja Izraelova), što je njezino biblijsko ime, ali je bilo malo govornika hebrejskoga u to vrijeme, čak i među Židovima. I tako su se na novčanicama, kovanicama i službenim spisima Mandatne Palestine rabila oba natpisa. Palestina o kojoj je tu riječ nije država palestinske nacije, jer nema ni države ni nacije, nego je to bilo područje predviđeno za izgradnju “židovskoga nacionalnog doma” kako je obrazloženo u Balfourovoj deklaraciji.
Židovi u Palestini, kao i Židovi bilo gdje drugdje, bili su narod visokog stupnja pismenosti (je li ikad itko čuo za nepismenog Židova?), razvijenog sustava školstva, zdravstva i administracije. S druge strane, malobrojni Arapi u Palestini koji su se 1917. tek izbavili nakon četverostoljetne turske vlasti, kao i bilo tko drugi tko se tek izbavio nakon četverostoljetne turske vlasti, ne da nisu imali visok stupanj pismenosti, ne da nisu imali razvijen sustav školstva, zdravstva, poreznog sustava i zemljišnih knjiga, nego su bili skoro potpuno nepismeni, a za pronalazak kakve škole ili bolnice valjalo je zaputiti se na opasan put prema Egiptu, Siriji ili Turskoj. Porezni sustav i “zemljišne knjige” prije britanske okupacije uređivali su lokalni moćnici i haračlije, na način koji ni današnji UN, a kamo li tadašnja Liga naroda, ne bi opisali kao sustav “visokog stupnja”. Da je bilo ikakva stupnja uređenog društva, vlasti bi na prizor “poreznika” i katastarskih “službenika” pozvali interventnu policiju da ih pospremi u jedini turski sustav koji je besprijekorno funkcionirao u svako doba i na svakom mjestu: zatvorski.
O intelektualnom, identitetskom i kulturnom stanju među Arapima (nikakvih Palestinaca još nema) pisao je George Antonius u djelu Arapsko buđenje iz 1930-ih, koje se smatra prvim sustavnim manifestom arapskog nacionalizma. Na početku 19. stoljeća, dva naraštaja prije dolaska europskih Židova u Palestinu, u čitavom arapskom svijetu nije bilo tiskare, s iznimkom manjih ručnih kopirnica u kršćanskim samostanima. Tek je 1816. podignuta tiskara u Konstantinopolu, a 1822. u Kairu. Antonius navodi kako je 1838. u Siriji, kojoj se u to vrijeme pripisivala i Palestina, bilo tako malo potražnje za knjigama na arapskom da trgovca koji bi prodavao knjigu nije bilo prije Damaska ili Alepa. Nepismenost Arapa, a posebice palestinskih Arapa o čijoj pismenosti nema skoro nikakvih tragova, može se, u stanovitoj mjeri, smatrati uvodom u “genezu problema”.
Jer kad se među palestinskim Arapima iza sredine 20. stoljeća počela širiti pismenost, za nju su uvelike bili zaslužni učitelji Muslimanskog bratstva. Oni su u suradnji s UNRWA-om otvarali škole u kojima su djecu, uz slova i brojeve, poučavali vjerskom radikalizmu i duhovnim blagodatima ubijanja Židova. Tako obrazovani naraštaji 1980-ih su iznjedrili džihadističke pokrete u Gazi i drugdje. Perićev argument o visokom stupnju razvijenosti “Palestine” na početku 20. stoljeća može se, dakle, odnositi samo na palestinske Židove. Proširivati ga na arapsku populaciju može se samo po logici “nas i Rusa tristo milijuna”.
Sličan anakronizam autor pokazuje i u rečenici “u pregovorima 1928., Palestinci su nastavili zagovarati zajedničku državu i pristali su na britanski prijedlog da u budućoj državi Židovi i Palestinci imaju ravnopravnu zastupljenost...”. O modelu buduće države razgovarali su Židovi i Arapi, a ne Židovi i “Palestinci”, jer Palestinci nisu postojali ni 1928. ni sljedećih četrdeset godina. U nastavku autor piše kako je iz mog teksta iščitao (“ispada”, kako piše) “da su Palestinci genetski programirani da mrze i ubijaju”. To ne “ispada” iz mog teksta.
Ne postoji narod koji je genetski programiran ni na što. Iz teorije i postupanja arapskih nositelja protužidovskog nasilja iščitava se nacionalna, ideološka i vjerska mržnja prema Židovima, koja je kulminirala bestijalnim pokoljem 1200 i otmicom 250 Izraelki i Izraelaca 7. listopada. Takva se bestijalnost ne programira genetski, nego se nauči. I, ne, nije povezana s “okupacijom”. Arapi su počinili pokolje nad Židovima desetljećima prije “okupacije”, 1920., 1921., 1929., te skoro svake godine od 1931. do svibnja 1948., nakon čega su pokrenuli niz ratova protiv međunarodno priznate Države Izrael, kako bi je uništili, a Židove, riječima jednoga od vođa PLO-a, pobacali u more.
No, uporaba riječi “genetski” autoru se nije potkrala. Njome aludira na rasizam, koji je uz komunizam i nacizam najmorbidnija, najletalnija i najopakija ideologija modernog doba. Otvaranje te teme veoma slabi Perićev i općenito propalestinski narativ, jer je rasizam i te kako prisutan u današnjim bliskoistočnim previranjima, ali među nositeljima anticionističke, propalestinske misli isprepletene s ideologijom islamske supremacije. Hamas nije samo džihadistički nego i rasistički antisemitski pokret. Upoznavanje s “genezom” toga rasizma vrlo je korisno za shvaćanje današnjega rata u Gazi i cinizma zagovaranja priznanja palestinske države.
Prvi nositelj kombinirane džihadističke i antisemitske rasističke misli veliki je jeruzalemski muftija hadži Emin el-Huseini (1897. – 1974.), jedan od ideologa Muslimanskog bratstva, čiji je Hamas ogranak. El-Huseini je od 1930-ih bio gorljivi nacist. Najprije je u proljeće 1941. pomogao da se uspostavi kratkotrajna pronacistička vlada u Iraku, a nakon njezina sloma prebjegao je u Berlin. Do kraja rata agitirao je protiv Židova propovijedima, pamfletima, radijskim emisijama i osnivanjem SS brigade u Sarajevu. Taj je teoretičar protužidovske mržnje Židove smatrao genetski inferiornima i izopačenima. Jüdische Untermensch, kako bi rekao Huseinijev berlinski pokrovitelj i prijatelj, Heinrich Himmler.
Huseinijev antisemitski pamflet Islam i židovstvo iz 1943. namijenjen vojnicima Handžar divizije, sadrži niz argumenata na koje se nadovezuje Hamasova povelja iz 1988. Među njima je i vizija posljednjih vremena, eshatološke kulminacije povijesti kako je opisana u kanonskom hadisu, prema kojemu “Dan suda doći će tek onda, kad muslimani židove (sic!) potpuno potuku i kad svako drvo, za kojim bude sakriven židov, bude muslimanu govorilo: ‘Za mnom stoji židov, ubij ga!’” Muftija Huseini ovdje ne govori o cionistima, nego o svim “židovima”, isto kao i Hamas. Tijekom napada 7. listopada Hamasovi džihadisti ubijali su sve Židove na koje su naišli, ne pitajući ih za ideološko, vjersko, svjetonazorsko ili političko mišljenje, uključujući djecu, starce, nemoćne, sve.
Aktualni sukob Izraela s Hamasom, Hezbollahom i drugim džihadističkim skupinama jest nastavak te rasističke mržnje prema židovskom narodu, a ne otpor nekoj političkoj ideji, ideologiji, načelu, židovskim naseljenicima, Netanyahuu ili Likudu. No antisemitizam je nakon Holokausta postalo nezgodno propagirati, pa se u mnogim nearapskim dokumentima, namijenjenima naivnim Zapadnjacima, uglavnom koriste pojmovi anticionizam, antikolonijalizam, okupacija i slično. Ipak su to samo eufemizmi za bacanje Židova u peći ili u more.
Džihadizam je poput nacizma totalitarna ideologija prema kojoj se Židovi shvaćaju kao metafizički neprijatelji čije je zatiranje islamska vjerska dužnost, kao što je za naciste bila rasna. Bliskost palestinskog džihadizma i nacizma zadržala se do danas. To je vidljivo iz Hamasove povelje, brojnih propovijedi palestinskih hodža, popularnosti Hitlerove uspješnice Mein Kampf, kao i toga što je Gaza u potpunosti Judenrein područje. Zagovarati priznanje državnosti nositeljima takve politike kako bi se postigao mir je kao zagovarati obveznu vazektomiju kako bi se pospješila demografija. To je idiotizam epskih razmjera.
Dalje u tekstu Željko Perić je napabirčio svakakve podatke s interneta i pamfleta, od kojih su neki točni, ali nemaju veze s mojim tekstom, neki površni, neki netočni, a neki komični. Površna je, primjerice, tvrdnja kako su Izraelci 1967. egipatsko razmještanje vojske na Sinaj “iskoristili kao povod” za rat. Egipćani su tim razmještanjem prekršili ranije sporazume, protjerali UN-ove mirovne snage i spremali invaziju na Izrael, što čak ni Egipćani nikad nisu opovrgnuli. Zar Perić zna bolje?
Izrael je odmah nakon pobjede u tome ratu ponudio povrat svih osvojenih područja (Sinaj, pojas Gaze, Judeju, Samariju, Golansku visoravan) u zamjenu za mir, na što su Arapi uzvratili s Tri ne: ne miru, ne priznanju i ne pregovorima s Izraelom. Nadalje, površni su podatci o podjeli Palestine, ratu 1948. i arapskim izbjeglicama, premda je broj tih izbjeglica točan. Cjelovita slika uključivala bi i podatak kako su tri četvrtine područja izvorno obećana Židovima za osnutak države odrezana i predana Arapima za izgradnju jordanske države, a na tom prostoru Židovima je zabranjeno kupovati zemlju, do danas.
Potom je i preostala četvrtina podijeljena na dva dijela, jedan za Arape (i dalje ne postoje Palestinci), drugi za Židove: za Arape etnički “čisto”, a za Židove miješano područje. Sve su to Židovi prihvaćali, nadajući se suživotu i miru, a Arapi odbacivali nadajući se krvoproliću i plijenu. Kad je proglašen Izrael, pet arapskih država i postrojbe iz njih još deset napalo je novoosnovanu židovsku državu s manje od milijun stanovnika, i izgubilo rat. Mnogi Arapi koji su tada pobjegli, pobjegli su krvavih ruku, s razlogom (podsjeća li i vas na Oluju?). Naposljetku, iz arapskoga je i islamskog svijeta protjerano ili izbjeglo više Židova nego Arapa iz Izraela. Tko danas išta zna o tim izbjeglicama? Zna li Željko Perić?
Netočna je Perićeva tvrdnja da je Netanyahu dolaskom na vlast 1996. “sabotirao” mirovne sporazume iz Osla i “sahranio mirovni proces”. Sabotirao ih je i sahranio Jaser Arafat, koji ih je potpisao, pa nazvao hudejbijskim mirom. Nakon što je Izrael u skladu s tim sporazumom pripustio u zemlju tisuće naoružanih PLO-ovih militanata, uslijedio je val palestinskog nasilja takvih razmjera da je u dvije godine nakon potpisivanja sporazuma iz Osla ubijeno više od trećine svih izraelskih civila od osnutka države! Netočno je i da gradnja židovskih naselja “dovodi do novih nemira i sukoba”. Do njih dovodi arapsko palestinsko nasilje, džihadizam i radikalizam, a naselja ih djelomice preusmjeravaju. Prije je bilo lakše ubiti Židova u Jeruzalemu ili Haifi, a danas je lakše u Hebronu ili Guš Ecionu.
Komična je tvrdnja kako je “frustracija radikalizirala nekada mirni Hamas”. Treba li je uopće komentirati?
Na kraju članka koji potpisuje, Željko Perić pokušava izjednačiti Hamasovu povelju sa Statutom Likuda, najveće izraelske konzervativne stranke. To je besmislica, poput izjednačavanja Nürnberških zakona s američkim Ustavom. Hamas je u teoriji i praksi kult smrti, koji je ne samo Izraelcima nego i vlastitom društvu donio samo nesreću, stradavanje i razaranje. Likud je stranka koja je poduzela najveći uspješni mirovni iskorak u povijesti arapsko-izraelskih odnosa u vidu Sporazuma iz Camp Davida i mira s Egiptom. Čak je i ideja o izraelskom povlačenju iz pojasa Gaze došla iz Likuda, kao što je iz Likuda potom došlo i razumijevanje da to ipak neće biti pametno, što je danas svakome jasno.
Hamas je zaposjeo vlast na demokratskim izborima u pojasu Gaze 2006. i otad više nije bilo ni izbora, ni oporbe, ni demokracije. Likud se svakih nekoliko godina na demokratskim izborima natječe za vlast, pa je kadgod izgubi, a kadgod osvoji. Kad Likud osvoji parlamentarnu većinu, u državi se ništa sustavno ne mijenja. I dalje funkcionira dioba vlasti, lijeva oporba i dalje vlada medijima, ljevičarski aktivisti i dalje se financiraju iz proračuna, Arapi i dalje imaju 10 posto zastupničkih mjesta u Knesetu, a ekstremno lijevi Merec i dalje se nada da će jednom prijeći izborni prag.
Znanstvenica Arapkinja je nedavno, u vrijeme kad Ministarstvom obrazovanja upravlja Likud, postala rektorica Sveučilišta u Haifi. Sloboda mišljenja, govora i pisanja vrijednosti su koje u Izraelu štiti svaka, pa tako i konzervativna Likudova vlada, pa i onda kad se radi o bizarnim mišljenjima. Netko tko poput Željka Perića ne razumije razliku između teorije terorističkog pokreta i teorije demokratske stranke valjda samo u Hrvatskoj i u Izraelu može dobiti prostor u najuglednijem nacionalnom tjedniku da to napiše.
Željko Perić je moj članak protiv priznanja Palestine nazvao “jednostranim”. Da, moj je stav o tome konkretnom pitanju vrlo jednostran: priznanje Palestine i dalje je nagrada za terorizam. Koja bi to još strana trebala postojati, kad je riječ o tome da se državnošću okruni teroristički kult smrti nakon što je počinio najgori pokolj Židova od Holokausta i koji još uvijek, u času dok pišem ove retke, u zatočeništvu drži 120 (sto dvadeset!) nedužnih ljudi?
Većina drugih tema vezanih za izraelsko-palestinski sukob nisu tako jednostavne, pa jednostranost nije ni poželjna, ni korisna, ni branjiva. Radi se o složenim procesima, s čitavim nizom raznolikih vrela, tumačenja, shvaćanja i objašnjenja. Na taj sam način o njima i pisao. Ali ne na osam kartica teksta u Globusu, nego na osamsto stranica znanstvene monografije i članaka. Željku Periću rado ću poslati primjerak svoje knjige Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje i nekoliko tih članaka.
U njima je podrobno objašnjena većina onoga što je mome tekstu iz Globusa spočitao površno, netočno ili komično, a što se ni na ovih osam kartica ne može pojasniti, kao što se u bocu od pola litre ne može uliti dvjesto litara, ma koliko bilo važno. Pitanje je želi li Željko Perić da ga više ne zbunjujem činjenicama pa da nastavi s površnim aktivizmom, ili će, čemu se nadam, popustiti pred znatiželjom, prihvatiti moju ponudu i primiti se čitanja.