Pozdrav, Mirjana. Petero učenika odsutno je s nastave. Želite li im poslati poruku? - zabljesnulo je s ekrana.
Mirjana ne treba previše razmišljati.
Dvojicu od te petorice ionako je već vidjela kako se pod malim odmorom iz škole iskradaju prema kafiću na kraju ulice, a velika je vjerojatnost da su i preostala trojica umjesto nastave matematike radije odabrala dangubljenje na suncu.
Poruku im može, ali neće slati.
Ne prijave li se preko svojih tableta na nastavu u sljedećih desetak minuta, sustav će ionako o njihovim aktivnostima automatski obavijestiti roditelje, ovi će stići u školu, djeca dobiti neopravdane sate, uslijedit će mukotrpni razgovori s ravnateljem i razrednicom, zabrane izlazaka, dodatna nastava...
Mirjana k tome može biti savršeno mirna da učenici koji nedostaju nisu bolesni.
Jer kad bi bili, ona bi o tome odavno dobila obavijest opet putem svoga tableta, roditelji bi ih već “digitalno ispričali”, sustav od jutra zabilježio, a bolesna djeca, osjete li se za to spremna, nastavu bi mogla pratiti s računala u vlastitim domovima.
Ovo je zapravo sporedna slika 180 milijuna eura vrijednog projekta digitalizacije hrvatskih škola koji je započeo u ožujku 2013. godine i koji bi trebao završiti daleke 2022., kad će 750 hrvatskih osnovnih i srednjih škola dobiti superbrzi internet, tablete i sofisticirane pametne ekrane.
Kažem sporedan – jer će se prava vrijednost digitalizacije škola, umjesto na interaktivnim sučeljima kroz upotrebu društvenih mreža, zapravo očitovati u nečem vizualno manje atraktivnom: naprednoj statistici i analizi svih obrazovnih procesa koji će sustavu biti dostupni u stvarnom vremenu, za svakog pojedinog sudionika, počevši od učenika, preko profesora – pa sve do ministarske fotelje.
Evo kako bi stvari nakon 2022. trebale funkcionirati u stvarnosti.
Profesorica je učenicima 5b razreda jedne imaginarne zagrebačke osnovne škole upravo “pustila” ispit na njihove tablete.
Djeca su ga rješila, sustav ga automatski ispravio, a ravnatelj škole odlučio saznati kakvi su njegovi petaši u odnosu na ostatak hrvatskih petih razreda.
Statistika i podaci dostupni su mu u sustavu: on bilježi prosječne rezultate svih hrvatskih petaša koji su kroz ispit polagali isto gradivo, a naš imaginarni ravnatelj vrlo brzo može saznati jesu li mu učenici bolji od ostalih ili su, ne daj Bože, podbacili.
Ima i dalje.
Istog je ravnatelja zasvrbilo saznati koji njegov profesor dijeli najviše loših ocjena.
I to će moći vidjeti u sustavu koji će mu jednim klikom generirati podatke o prosječnim ocjenama što ih je od početka godine podijelio svaki njegov pojedinačni zaposlenik – pa ga pozvati na razgovor, saznati gdje točno šteka, ima li kakvih problema u nastavi.
Sustav će zatim, opet u stvarnom vremenu, moći pratiti napredak svakog pojedinog učenika logiranog u sustav.
Na primjer – moći će na temelju brzine rješavanja zadataka i problema detektirati natprosječnu, ali i ispodprosječnu djecu pa im dodjeljivati personalizirane zadatke – ovisno o njihovim sposobnostima i afinitetima.
Nema razloga da isti podaci ne budu odmah dostupni pedagozima i logopedima koji će na licu mjesta moći detektirati djecu koja su naglo “popustila”, zakazala, počela gomilati neopravdane sate te loše ocjene iz znanja i zalaganja.
Dobro, dobro, poznavajući hrvatske prilike i spremnost zaposlenika javnih sektora na promjene i prilagodbe, jasno je da malo fantaziramo, ali projekt će uistinu moći iznijeti sve ove – pa i puno kompliciranije zadatke – pokažu li oni koji uče imalo želje da i sami budu podučavani.
I naravno, ne odlože li tehnologiju u školske spremnike pa se vrate kredi i ploči, kao što smo navikli još od vremena naših djedova.
Uostalom, sjećate li se 300-tinjak pametnih ploča koje je Ministarstvo obrazovanja, još dok je njime upravljao HDZ-ovac Dragan Primorac, nabavilo za tristotinjak osnovnih i srednjih škola (jedna je koštala 32 tisuće kuna, a sve skupa 9,6 milijuna kuna)?
A služile su kao ukras na zidu jer su školama nedostajali kabeli da ih spoje?
Ili baš na tom zidu gdje su bile postavljene nije bilo struje?
Nedostajao je stropni nosač?
Škola nije imala novca za softver?
A sjećate li se onih famoznih e-matica?
Nazovi revolucionarnog sustava za pohranu podataka o učenicima?
U koje nastavnici i danas – umjesto odmah – podatke radije unose na kraju godine pa sustav stalno “puca” kad se na njega odjednom spoje iz više od od dvije tisuće osnovnih škola?
Dakle, trebat će puno spremnosti i dobre volje da sustav doista zaživi, ali sudeći prema odazivu koji su u Carnetu zabilježili na natječaju, više od pola hrvatskih škola, profesora i ravnatelja pozdravilo je ovu inovaciju i prijavilo da želi sudjelovati u projektu.
“Istina, mnoge su zemlje napravile pogrešku jer su školama podijelile uređaje koji danas skupljaju prašinu ili se nepravilno koriste, ali upravo iz tog razloga projekt pretpostavlja edukaciju nastavnika koja je već krenula, kako bi oni što spremniji dočekali nove metode rada”, govori za Globus ravnatelj Carneta Zvonimir Stanić.
Njegova institucija projekt digitalizacije škola prijavila je Ministarstvu znanosti još 2013. godine, kad su ga iz Ministarstva pristali financirati, a nakon toga se u priču uključila Europska komisija koja je u dvije faze pristala sufinancirati projekt u iznosu od 85 posto.
U prvoj fazi, koja će trajati do 2018. godine, 150 od ukupno 750 prijavljenih škola u dvije godine svaka će dobiti po dvije digitalno opremljene učionice: jednu s 30 tableta i interaktivnom pločom, a drugu samo s pločom na kojoj će nastavu i sadržaj kreirati nastavnici.
I svaki profesor (u školama koje su ušle u projekt) od rujna ove godine postat će korisnik jednog tableta, laptopa ili hibridnog računala.
Prvi dio krucijalan je u projektu: to je zasad jedina faza za koju je sasvim sigurno da će se dogoditi, “teška” je 40 milijuna eura, završava krajem 2017., a godinu kasnije slijedi njena detaljna evaluacija. Tek ako se ispostavi da su škole dobro provele prvu fazu projekta, digitalizacija se za preostalih 600-tinjak škola nastavlja sve do 2022. godine, ne zamjene li dotad nastavnike kiborzi, a školska zgrada preživi samo kao izložbeni primjerak muzeja arhitekture.
Eh, da – i bude li za drugu fazu uopće novca, a to je, čini se, manja vjerojatnost čak i od mogućnosti da nam profesore zamjene hologrami.
Uostalom, sličan su projekt provodili susjedi Slovenci (riječ je o projektu e-šolstvo), a mediji potom izvještavali kako država više nema novca zbog čega slovenskoj digitalizaciji ostaje prijetnja da će zaustaviti na 80 škola.
Priča je međutim uspješno zaživjela u Dubaiju, koji su nedavno posjetili iz Carneta kako bi se na licu mjesta uvjerili kako digitalizacija izgleda u svakodnevnom životu.
Tamo je većina učenika i nastavnika na korištenje dobila laptope i tablete, a detaljno istraživanje provedeno nakon godine dana provođenja projekta pokazalo im je kako su nastavnici itekako zamijetili napredak u radu.
Na primjer, 85 posto nastavnika prijavilo je kako osjećaju da se nastava poboljšala, 75 posto da uvođenjem tehnologije poslu pristupaju s više entuzijazma, 83 posto njih isto je detektiralo i kod učenika.
Doduše, 92 posto profesora prijavilo je i kako im se uvođenjem digitalnih tehnologija značajno povećao obujam posla, što bi u hrvatskom slučaju za mnoge mogao biti – nepremostiv problem.
Posljedica je to činjenice da će se uvođenjem tableta i internetske mreže od profesora očekivati da umjesto linearnog provođenja nastave – dakle govorancije pred pločom i gomilanjem suhoparnih činjenica i fraza – tehnologiju koriste kako bi učenicima gradivo približili interaktivno – dakle kroz digitalne sadržaje kao što su filmići, ankete, kvizovi, crtići, grafovi...
Dakle, Carnet će im omogućiti da uz pomoć jednostavnih aplikacija u slobodno vrijeme sami kreiraju nastavni sadržaj onako kako zamišljaju da bi ga najbolje bilo prikazati djeci, a potom ga putem svojih računala prezentiraju na pametnoj ploči te spuste na razinu svakog pojedinačnog učeničkog uređaja.
“Nastavnike ćemo educirati kako bi se znali koristiti jednostavnijim programima za kreiranje nastavnih sadržaja jer ih želimo potaknuti da materijal prilogode korisnicima. Istina je da će to za njih biti nešto zahtjevnije nego dosadašnji pristup, ali ideja je potaknuti ih na cjeloživotno učenje. Mislimo da je većina profesora na to ipak spremna”, objasnila je Globusu Branka Vuk, pomoćnica ravnatelja Carneta.
Nastavnicima kojima će novi pristup biti kompliciran, na raspolaganju će biti unaprijed izrađeni digitalni sadržaji koje će Carnet nabaviti putem javnog natječaja, a koje će za njih pripremiti izdavači i tvrtke zainteresirane ukrcati se u digitalizaciju škola.
No, da bi do toga došlo, potrebno je pričekati reformu kurikuluma koja bi trebala biti dovršena u siječnju sljedeće godine, a u čijoj komisiji, između ostalih, sjedi i Branka Vuk iz Carneta.
To nije slučajno – Vuk prati izradu novoga školskog kurikuluma kako bi se na njega neposredno mogla nadovezati digitalizacija škola te kako bi, jednom kad kurikulum bude poznat, Carnet mogao raspisati natječaj za digitalne sadržaje.
Zasad se – a tako će biti i nakon 2022., radi o sadržajima koji će se u tehnološki naprednijem formatu odnositi samo na takozvane STEM predmete – znači, matematiku, fiziku, kemiju i biologiju, a vrijeme će pokazati kada će škole biti dovoljno zrele da te metode primjene i u ostalim područjima.
“Ciljano smo za projekt digitalizacije birali prirodne predmete. Naime, oni su nam u fokusu jer je statistika pokazala kako su naši učenici iz njih dosta slabiji, a nadamo se i da ćemo ih novijim metodama provedbe nastave dodatno motivirati kako bi jednog dana odlučili studirati upravo prirodne znanosti”, nada se ravnatelj Stanić.
Za zagrebačkog poduzetnika i vlasnika tvrtke Inspirium Stjepana Drmića priča je odavno spremna. I to za sve predmete. Sam je razvio privatnu aplikaciju “e-škola” koja podržava sve, a moguće čak i više od onoga što Carnet planira, barem na softverskoj razini.
“Iskreno, ne razumijem zašto naše škole to odavno nisu uvele. Digitalizacija poboljšava nastavni proces na svim razinama, štedi vrijeme i novac, a sustavu natrag daje iznimno vrijedne informacije o njegovim sudionicima”, kaže Drmić Globusu. Njegov sustav e-škola impresivan je.
Softver ima nekoliko razina korištenja: jednu za učenike, jednu za nastavnike, jednu za pomoćno osoblje, jednu za ravnatelja, a Drmić je rješio čak i pitanje upisa iz osnovnih u srednje škole jer aplikacija automatski rangira učenike i predviđa im mogućnosti za nastavak obrazovanja po odabranim institucijama.
Na početku nastave učenik se prijavi na sat, a učitelj mu na tablet šalje digitalne materijale, u svakom trenutku može vidjeti što učenik na svom računalu radi, sustav mu automatski ispravlja ispite i domaće zadaće, a učitelj prije služi kao moderator nego neiscrpan izvor znanja.
I ostalom školskom osoblju posao je jednostavniji – recimo, sustav na temelju zadanih parametara sam izrađuje idealan raspored sati, a on se pak dodatno ručno može mijenjati, kako bi se što bolje prilagodio nastavnicima i učenicima. Prednosti su i za roditelje – oni imaju pristup svim djetetovim ocjenama i izostancima, informacijama o dodatnim aktivnostima, rasporedu izleta i svim ostalim obavijestima koje su im djeca dosad možda prešućivala.
Za mnoge nastavnike sustav je daleko prekompliciran, ali zato ima velik broj onih koji digitalizaciji već neko vrijeme trče širom otvorenih ruku.
Poput učenika i nastavnika Osnovne škole Stjepana Radića iz Brestovca Orehovičkog kod Bedekovčine.
Škola je već opremljena s 30-ak tableta, a wi-fi se pruža 200 metara u krugu zgrade, sve do “zelene učionice” koju su organizirali u šumi, u kojoj, zahvaljujući računalima i internetskoj mreži, uživo stvari iz prirode mogu uspoređivati s onima dostupnima na webu.
Mislili ste da su ovi sa sela manje vični računalima od gradske djece i nastavnika?
Sasvim pogrešna pretpostavka.
Nastavnici iz Hrvatskog zagorja odavno u nastavi koriste Google street view i Youtube, a provjere znanja organiziraju se kroz igru “Milijunaš” koju profesori sami pripremaju uz pomoć posebne aplikacije.
“Već sad osjećamo kako nam je to donijelo napredak. Lani smo prvi put otkako je škola osnovana imali državnog prvaka iz tehničke kulture te županijskog iz programiranja, a tu nam je najviše pomogla digitalizacija”, kaže za Globus ravnatelj Zdenko Kobeščak i dodaje kako će hrvatski nastavnici brzo morati naučiti nadvladati problem generacijskog otpora.
U Brestovcu Orehovičkom napravili su ogroman pomak.
Shvatili su da današnja djeca više ne mogu učiti po klasičnim pedagoškim metodama te kako je umjesto djece puno pametnije mijenjati pristup.
“U jednom trenutku suočili smo se s ozbiljnim disciplinskim problemom u razredima za koje su, u jednom djelu, bile krive i zastarjele metode rada. Činjenica jest da djeca odrasla uz daljinske upravljače i internet imaju kraću koncentraciju na jednu stvar te da kod njih ne pali pristup koji podrazumijeva da 45 minuta samo sjede i slušaju”, objašnjava Kobeščak neke vrijedne zagorske spoznaje.
Nastavnici su zato naučili kako da nastavne materijale prezentiraju na drukčiji način. Jednu lekciju zato će digitalno obraditi na nekoliko načina pazeći pritom da nijedan dio ne traje znatno dulje od desetak minuta (toliko se djeca otprilike mogu koncentrirati).
Gradivo će prvo obraditi, recimo, kroz neku šarenu prezentaciju, potom će se na nju nadovezati kakav isječak s Youtuba, uslijedit će kraći kviz, pa jedna manja anketa...
“Nije nam kompletna nastava digitalna nego je to i dalje kombinacija tehnologije i papira, ali dobra je stvar to što si stvaramo bazu digitalnih sadržaja koje kasnije mogu koristiti i drugi profesori s naše, pa čak i tuđih škola. Važno je kreirati konstruktivnu nastavu, ti su alati naša jedina šansa”, uvjeren je Kobeščak čija škola upravo radi na pripremi strategije sve do 2020. godine.
Paradoksalno, Kobeščak smatra kako tehnologija mora poslužiti da bi učenike približila, a ne udaljila od stvarnosti.
“Želimo da nas tehnologija dovede do toga da u dvorištu škole imamo kokošinjac u kojemu će djeca uzgajati autohotne domaće kokoši, a njihov napredak pratiti uz pomoć aplikacija. Tako da bismo voljeli i da uče uzgajati gljive i koriste tehnologiju u svakodnevnim situacijama. Bit je djecu osposobiti za korištenje uređajima i gadgetima što je po meni jedna od ključnih zadaća škola”, smatra Kobeščak, koji je diplomirao na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike, potom upisao teologiju, a na kraju magistrirao management neprofitnih organizacija.
I Prirodoslovna škola Vladimira Preloga iz Zagreba ušla je među 150 škola koje će proći prvu fazu digitalizacije.
“Kako izgleda škola 2022. godine? Tako da više nemamo papirnatih udžbenika, učenici se na sustav spajaju vlastitim ili školskim računalima, sve domaće zadaće idu preko weba, a uštedjeli smo godišnje pola milijuna listova papira, koliko ih trenutačno trošimo na administraciju”, mašta ravnatelj Zlatko Stić.
I u školi Vladimira Preloga dobar dio digitalnog procesa već se odradio: nastavnici koriste virtualne laboratorije za demonstracijske pokuse. Stić se sjeća i onih vremena kad je profesore bilo teško primorati na upotrebu tehnologije.
“Bilo je profesora koji su pametne ploče koristili na isti način kao i starinske grafoskope. Dakle, na njih bi pustili pisani materijal kako bi ga učenici prepisali, a to nikako nije bio smisao digitalnog pristupa”, prisjeća se Stić samih početaka. Za kraj ostaje i pitanje kratkovječnosti tehnologije.
“Mi smo bili jedna od prvih škola koja je uvela pametne ploče. Tad su koštale 30 tisuća kuna, sada ih možete kupiti već za šest tisuća, a neki moji profesori mogu ih uz pomoć računala i interneta sklepati već za 700 kuna”, slikovito mi objašnjava ovaj ravnatelj.
Stić je dugovječan – školu vodi punih 23 godine. E sad još samo da ga ne pregazi digitalizacija.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
