SPORTSKI STROJ ĐOKOVIĆ: Talentiran. Ali bez dovoljno snage. Tako je bilo u početku. A onda se pojavio novi Đoković

Kad je Novak Đoković osvojio Australian Open 2008. godine, činilo se da će njegova slava biti prolazna, jer nekoliko godina nakon toga nije uspio osvojiti niti jedan od Grand Slam turnira. Znamo da u rock glazbi mnoge grupe naprave po jednu dobru pjesmu koja postane veliki hit i nakon toga vrlo uspješno žive, a da nikada više ne uspiju postići taj raniji uspjeh. Čini se kao da to njima i ne treba. S naših balkanskih prostora imamo nekoliko takvih primjera. Iva Majoli i Ana Ivanović – obadvije su po jednom osvojile Roland Garros i nikada više niti jedna od njih nije ponovila takav uspjeh. Goran Ivanišević je jednom osvojio Wimbledon i to je bilo to. A moramo se zapitati i što će biti s Čilićem, tenisačem kojega sada Ivanišević vodi, hoće li se on zadovoljiti osvojiti samo jednim osvojenim Grand Slam turnirom, kao što je to bio slučaj i s njegovim prijateljem Juan Martinom Del Potrom. Čilića u zadnje vrijeme kao da nema, no nikad se ne zna. Možda se uspije domisliti kako da mu to uspije još koji put. Andy Murray je bio u istoj takvoj situaciji, pa je u konačnici osvojio ukupno tri Grand Slama. Konačno, i Ivanišević je osvojio Wimbledon kad to više nije nitko očekivao, nakon što je i u Londonu protiv Agassija i na drugim Grand Slamovima propustio velike šanse. Ivanišević je imao nesreću što je igrao u isto vrijeme kad je Sampras bio u svom zenitu, a Sampras je jedan od najvećih igrača svih vremena. No, kako to izgleda doći na turnir na kojemu igraju dva od pet najboljih igrača svih vremena, Nadal i Federer? To izgleda prilično beznadno za ostale, pa i za Đokovića, pogotovo što se činilo da i on ima tipično balkanski loše živce, da baca rekete i, štoviše, da ostaje bez snage u petom setu, kad mu odjednom ustreba puno stanki za liječničku pomoć. Talentiran, ali nedovoljno stabilan, nedovoljno izdržljiv. Tako je to izgledalo na početku, rečeno sasvim sažeto. No, onda se 2011. godine pojavio novi Đoković, ovaj puta bez glutena, deset kilograma mršaviji, brži i ubojitiji. Pojavio se igrač koji je bio u stanju na terenu napraviti špagu, koji je postao ne samo brz kao Nadal, nego je pokazao da je i izdržljiviji od njega.

Činilo se, prije svega, da je razvio smisao za humor. Oponašao je Nadala kako se češe po stražnjici prije servisa ili Mariju Šarapovu kako popravlja frizuru. Uz to, Đoković je izgledao kao da se ponovno rodio. Prestao je jesti pšenicu i mliječne proizvode, čak se odrekao i rajčica. Dosta čudno za mladića čiji je otac bio vlasnik lanca pizzerija, odrasloga na tijestu, siru i kečapu. Međutim, uz pomoć nutricionista Igora Četojevića, Novak je shvatio da mu tijelo ne podnosi gluten i laktozu. Mislio sam da su Amerikanci jedini alergičari, pogotovo kad se radi o pšenici i mlijeku. Sada su, recimo, to vrlo moderne alergije. Pola holivudskih glumica se ovaj čas hrani bez laktoze i glutena. U svakom slučaju, Đoković nije postao vegan, iako je veganska prehrana baza onoga čime se on prehranjuje. On jede i malo bijelog mesa i ribe, kao što je losos, no potpuno izbjegava crveno meso i jede vrlo malo masnoće. Njegova ishrana obiluje avokadom, bananama i narančama i grahom. Kad je na turneji, voli sam sebi kuhati, kako bi bio siguran da će jesti baš ono što zna da je za njega dobro. Veliki dio dana vježba, ide u teretanu da stekne izdržljivost, kao i radi istezanja, dvaput dnevno ide na masaže i vrlo često na akupunkturu. Uz to i meditira. Prije jela izgovara molitvu, jer svaki obrok smatra izuzetno važnim. Postao je savršeno uravnotežen, aerodinamični, sportski stroj, Ferrari među BMW-ima, ako bismo igrače usporedili s vrhunskim automobilima.

Prije nekoliko tjedana Đoković je u Montrealu igrao na Rogers Cupu koji se održava vrlo blizu kvarta u kojoj stanujem. Naravno da sam ga želio vidjeti uživo. Uspio sam od nekog preprodavača nabaviti kartu za 120 dolara u prvom redu. Moja zubarica kojoj sam otišao nekoliko dana kasnije, na čišćenje zubi, vidjela me u televizijskom prijenosu, odmah iza Đokovića. “Koliko ste platili kartu?” upitala me. Rekao sam joj koliko sam platio, no ona je bila sumnjičava. “Moj muž tražio je karte preko interneta i nije bilo jeftinije od 450 dolara.” O, bože, pomislio sam. Za taj novac mogao sam kod zubar u Hrvatskoj napraviti dvije nove krune. Nije važno, inače takvo što sebi ne mogu priuštiti, no, pomislio sam, nisam mogao propustiti igrača kojega pratim od samoga početka njegove karijere.

Prvi je na zagrijavanje izišao Gulbis, a onda Đoković. Pokreti su im bili vrlo laki i uglađeni. Pogotovo mi se svidio stil tog Latvijca, Ernestsa Gulbisa, izgledao mi je poput neke srdite balerine. Palo mi je na pamet da bi ovaj mogao danas pobijediti, ali da se to ipak neće dogoditi. Kad je nakon prvog gejma Đoković došao na moju stranu, pomislio sam hoću li mu uspjeti uhvatiti pogled, kao što mi se to svojedobno dogodilo s Vladom Divcem u Londonu, kad sam naletio na njega. Nismo izmijenili ni riječ, no njegov pogled bio je vrlo intenzivan. Međutim, ne, tijekom cijelog meča nisam ni jednom uspio uhvatiti Đokovićev pogled, no mislim da to nije uspjelo nikome, osim televizijskoj kameri koja je visila iznad terena i snimala na sve strane. Zapravo, dosta je to bilo logično. Čovjek je bio koncentriran. Štoviše, nisam bio siguran ni koliko mu je bio stalo do tog montrealskog turnira. Tko zna, možda mu je bolje odgovaralo da ranije ispadne, pa da nastavi sa svojim jogama, znanstvenofanstastičnim fitnesima i jelima bez glutena prije US Opena. Jer, on zaista jest SF igrač, s time da ono “F” kod njega ne stoji samo za fantastičan i dosjetljiv nego i “fit”.

U pauzi između drugog i trećeg seta, dok je Gulbis bio u svlačionici, Nole je skinuo majicu i istrljao se ručnikom, pri čemu je podigao nogu iznad glave. Time je pokaza u koliko je dobroj formi, ali je pokazao i ljepotu svog atletskog torza. U tom času je neka djevojka nekoliko redova dalje od mene vrisnula i meni se činilo da bi i ona mogla skinuti majicu. To se pojavilo na velikim ekranima, na samom igralištu, tako da je postalo jasno da je predstavu izvodila za ekrane, možda kao i Nole. To nije bilo ono što se uistinu dogodilo. Realnost se u tren pretvorila u virtualnu realnost, odnosno stvarno je postalo samo ono što se pojavilo na ekranu. Čak je i Jutarnji list objavio kako Nole dovodi do ludila djevojke u gledalištu. Mogu dodati samo da to nije bilo između gejmova, nego setova, i da se nije radilo o više djevojaka, nego samo jednoj. I da je to bilo izvedeno, očito, samo za ekran na igralištu. Jasno kako žuti tisak lako izvlači poene iz ovakvih situacija, ali zapravo cijeli taj prizor i nije bio toliko impresivan. Dobro, možda, na neki način i jest. Bilo je impresivno kako je cijeli stadion pristao na tu virtualnu realnost, koliko je zapravo svima bilo važno samo što će se vidjeti na televiziji. Djevojka je vikala kao da je neka groupie, no kad se pojavila na tim velikim ekranima na samom stadionu, bilo je jasno da više gleda u te ekrane nego u Noleta, da zapravo puno više voli samu sebe i svoju sliku na televiziji. Bilo je očito da je samo željela privući pozornost. A to joj je i uspjelo. Tako sam ja to vidio. Naravno, moguće je i da sam bio u krivu. Ali u pravu sam u vezi s nečim drugim. A to je da su se svi ljudi na tribinama, na cijelom stadionu, pretvarali u glumce kad bi ih ulovile kamere i prenijele na velike ekrane postavljene po kutovima igrališta. Ti ljudi počeli bi vrištati, dizati ruke u zrak, grliti se, plaziti jezike, vikati: “Gle, snimaju nas!”

Došao sam na teniski meč vidjeti kako sve to izgleda uživo, a zapravo sam vidio da je sve to tu samo da bi se se prenijelo i predstavilo na televiziji. Iako se i u stvarnosti doista nešto događalo. Nole je paradirao i pokazivao svoje tijelo koje nije kao u bildera, nego sasvim asketsko. On nije napuhan, nego nabijen, sasvim čvrst. Ne izgleda on kao Christiano Ronaldo, ali je u izvanrednom tjelesnom stanju i također izgleda izvrsno. Da, žene bi mogle za njim ludovati, no on je sjajan otac i besprijekorno vjeran suprug.

U publici sam primijetio nekoliko srpskih zastava kojima su ljudi mahali, no bilo je vrlo mirno. Ne kao što se dogodilo u onom meču kad je Australac Nick Kyrgios uspješno isprovocirao svog švicarskog suparnika Stanislasa Wawrinku kad mu je dobacio da mu je neki njegov prijatelj spavao s djevojkom. Švicarac nije uspio doći k sebi nakon te uvrede i izgubio je meč od objektivno slabijeg igrača. Kad sam to čuo, odmah sam se sjetio nogometaša Zidanea – ta zar ne znate kako to biva s uvredama za vrijeme utakmica? Zar nije važnije pobijediti suparnika, a brbljanja ostaviti onima koji ne znaju što će sa sobom? No, ovdje je sve bilo mirno i pristojno. U Montrealu ima više Srba nego Hrvata, uostalom kao i posvuda u svijetu, osim u Hrvatskoj. Baš kao i Nadal, Novak je vrhunski inteligentan i kako meč odmiče, on sve bolje upoznaje protivnika i počinje protiv njega igrati sve bolje i bolje. Gulbis je pak bio načet, postajao je sve nervozniji, pogotovo nakon što je propustio nekoliko dobrih prilika. Imao je dvije meč lopte na Đokovićev servis, od kojih je jednu vratio pola centimetra izvan terena. Sudac je viknuo: “Out”, on je tražio provjeru i kad ga je tehnologija uvjerila u istinu, posve se izgubio. Tako je taj drugi set otišao u pripetavanje. U jednom se trenu Đoković prije Gulbisova servisa obratio publici i zamolio da ne slikaju s bljeskalicama. Iznenadilo me kako mu je glas bio uravnotežen i blag. Bila je to zaista pristojna molba. Zazvučao je gotovo slabašno, no nakon toga je slomio Gulbisa. (Nisam siguran je li to možda bio i neki psihološki trik.) Pored mene su sjedili neki bogati ljudi sa svojom djecom.

“Mrzim tog Đokovića”, rekao je tada jedan od tih dječaka, neki 15-godišnjak. “Baš će mi biti drago da izgubi.” Đoković je u tom trenutku već izgubio prvi set i u pripetavanju je gubio 0:3. No, baš je u tom trenutku uzeo loptu za servu i ja sam na njegovu licu ugledao smiješak.

Kad postigne to raspoloženje, kad se na njegovu licu pojavi baš taj pomalo cinični osmijeh, možete slobodno reći da on taj meč dobiva. Vidio sam to na njegovu licu u meču protiv Federera, kad je Federer servirao, na US Openu 2011. godine. Tada je spasio dvije meč lopte i na kraju slomio Federera. Bio sam tada zaista impresioniran i bilo mi je jako drago. Isto to se dogodilo s Nadalom, nekoliko puta... Svaki put bio je u zaostatku, no nakon što bi se na njegovu licu pojavio osmijeh i ta iskra u oku, slijedio je preokret.

“Gledaj što će se sada dogoditi”, rekoh onom dječaku do sebe. Slijedilo je nekoliko tijesnih loptu tik uz crtu, radilo se o milimetrima, no Đoković je u pripetavanju dobio. “Pazi”, rekoh tada dječaku. “U trećem setu će Đoković dobiti 6:1.”

“Nadam se da će Đoković izgubiti”, bio je ustrajan dječak.

“Vjeruj mi, ovo će se brzo završiti”, rekoh. Tako je i bilo. Gulbis je bio sve nervozniji, a Đoković sve opušteniji i vedriji. Njemu je sve polazilo za rukom, a Gulbisu više ništa.

Nakon ovog meča na teren je došao Nadal. Odmah sam uočio da je građen kao neka velika pantera. Vrlo mišićav i vrlo krupan. A Đoković mi se učinio baš jako mršav, kao da je nekako izdužen. I glava i tijelo. Na televiziji mi nije tako izgledao, ali uživo jest. A Nadal mi je izgledao i krupnije i mišićavije. Čak muževnije. Činilo mi se da je i Nadalova karizma jača od Noletove, ali na terenu mu to nije pomoglo protiv Japanca Keija Nishikorija. Nishikori ga je zgazio. Svi oni Nadalovi sjajni topspinovi nisu igrali ulogu. Nishikori ih je hvatao još pri zemlji, vrlo rano, a to je naučio od Đokovića. Tako je, naime, Đoković prvi put pročitao i svladao Nadala. Bili su to oštri i precizni udarci. Nakon što sam vidio prvi set, učinilo mi se sve to vrlo otužno, gledati možda najvećeg igrača svih vremena u takvom izdanju. (Svakako mislim da je veći igrač od Federera – u njihovim međusobnim ogledima Nadal je dobio dvostruko više mečeva, tako da mi se zaista ne čini važno da je Federer pobijedio 17 Grand Slamova, a Nadal samo 14...) Tko zna, da Đoković nije pronašao način kako da svojim snajperskim stilom stane na kraj visokim Nadalovim topspinovima, Nadal bi vjerojatno, statistički gledano, bio najveći igrač svih vremena.

Sada sam, međutim, morao gledati Nadala koji si je sve češće češkao stražnjicu, kako bi valjda još malo odgodio servis, prije nego što dolete Nishikorijeve lopte koje su bile brze poput tanadi. Prvi set je završio 6:2 za Nishikorija, a meni je Nadala baš bilo žao, žao mi je bilo tog legendarnog igrača. Jedini tužniji trenuci koje pamtim u tenisu bio je povratak Borga, kad se ponovo pojavio devedesetih godina i u nizu mečeva, sa svojim drvenim reketom protiv novih igrača i njihovih sintetičkih reketa, nije uspio dobiti niti jedan jedini set. Sada sam, pak imao dojam da je cijeli stadion bio tužan radi Nadala, tog još malo pa milijardera s Mallorce, pa sam odlučio izaći, nešto popiti i otići na drugo igralište, pogledati parove. Naručio sam si Coronu, kao osvježenje i s pivom otići na tribine.

Pogodite tko je tamo igrao? Ponovo sam naletio na Đokovića, ali sada u paru s još jednim Srbinom, Jankom Tipsarevićem. Igrali su protiv Jamesa Murraya (Andyjeva brata) i još nekog Britanca. Uživao sam i u tom meču, pogotovo gledajući elegantne poteze Đokovića, ali i vrlo jake Tipsarevićeve udarce. To je bilo već polu-finale. Bilo je jasno da Đokoviću to nije bio važan meč i da mu je igranje parova bilo više kao trening. Isto je to tako radio svojevremeno i John McEnroe, najbolji igrač svih vremena na mreži. Vidjelo se koliko Đoković uživa u tenisu. Eksperimentirao je, slao loptu pod neobičnim kutovima, rezao, spinao, pucao lobove... Izgledao je poput zaigranog djeteta. Nikad nisam primijetio tu stranu tenisa u ovako ozbiljnim mečevima, ali sad je to bilo jasno vidljivo. To kako taj momak voli igrati i kako stalno traži nešto novo, kako svoju igru stalno dorađuje.

Da se na trenutak vratim još na kraj meča Gulbisa i Đokovića. Đoković se, kad su bili gotovi, obratio publici na sjajnom francuskom. I rekao je upravo ono što je meni palo na pamet na početku njihove igre.

“Moram reći da je Gulbis danas bio bolji od mene, no ja sam imao više sreće i pobijedio. Uspio sam se na kraju bolje koncentrirati i samo zato sam dobio.”

Da, to je bila istina. To se moglo i vidjeti i osjetiti na terenu. On za sebe kaže da se bavi meditacijom, no, evo, uspio se koncentrirati baš kad i koliko mu je trebalo.

Đoković se za vrijeme meča s Gulbisom nije žalio na ozljedu ruke, no u jednom trenutku je, nakon sprinta, nezgodno pao na ruku koju je poslije nekoliko puta nehajno protresao. To je možda u finalu bilo odlučujuće. Njegovi servisi nisu bili brzi kao Murrayevi, a udarci sa zadnje crte bili su više nalik Nadalovima. Nije tukao ravne i brze lopte, nego visoke spinove. A Murray je protiv njega igrao onako kako je Đoković obično igrao protiv Nadala, vrlo agresivno i na kraju je pobijedio. U tom finalnom meču nisam na Đokoviću vidio onaj osmijeh i pretpostavio sam da će izgubiti. Slušao sam ga poslije što je govorio novinarima. Priznao je da se nije uspio postaviti pozitivno, da se nije uspio riješiti nedoumica, nego da je pokušao dobiti tu svoju mentalnu bitku sa samim sobom tako da prizove pozitivnije misli i pozitivniji pristup igri. Čini mi se da on sebe dovodi u nekom trenutku u tu svoju zonu – zonu istinske radosti u igri i da je to trenutak kad se na njegovu licu javlja osmijeh.

Kad su se dijelile nagrade, on se ponovo publici obratio na francuskom i čestitao Murrayju što je bio tog dana bolji i da ga je zasluženo pobijedio.

“Hvala ti, Novak”, rekao mu je Murray. “No čini mi se da si u očima publike ipak sada faca ispao ti, a ne ja koji sam pobijedio. Ja, naime ne znam ni riječi francuskog, a tvoje me lingvističke vještine impresioniraju jednako kao i tvoja teniska igra. Hoću reći, u Šangaju si čak nekoliko rečenica izgovorio i na kineskom!”

Doista, Đokovićev talent za jezike je nedvojben. Sjajno govori engleski, tečno govori njemački, talijanski i ponešto ruski. A ne zaboravimo da govori i srpski!

Dodajmo još nešto. Vrlo brzo misli i vrlo je duhovit. Možda čak i unaprijed priprema štoseve, onako kao što to čine profesionalni zabavljači. Za vrijeme polufinala u Montrealu se požalio sucu. “Možete li molim vas reći publici da prestanu pušiti travu? Vrti mi se u glavi već i od samog mirisa.” Doista, po Montrealu je gotovo pa normalno da se marihuana puši posvuda. Osjetio sam taj miris i kod sebe na svom fakultetu, Concordiji i to vrlo često. Ta je primjedba bila zato sasvim primjerena i publika se stvarno grohotom nasmijala.

Drugom prilikom je, nakon osvajanja Wimbledona, umjesto da poljubi pehar, pojeo malo trave s igrališta. “Pa, vegani jedu travu, zar niste znali?” rekao je kasnije novinarima.

Zanimljivo je da je Đoković postao poznat i kao vodeći svjetski trgovac posebnim sirom od magarećeg mlijeka, pulom, koji navodno otkupljuje po Srbiji i Hrvatskoj. Iako se to čini prilično smiješno, da čovjek koji je iz svoje prehrane izbacio laktozu, uspješno trguje sirom (sjetimo se najduhovitije rečenice iz filma “Brianov život” Monty Pythona – “Blaženi su trgovci sirom”), žuti je tisak Đokovića predstavio i kao čovjeka sjajnog poslovnog duha, iako je sam Đoković to demantirao.

Možda je daleko iritantniji aspekt Nole fenomena uvijek prisutni nacionalizam. U publici na mečevima često mnogi mašu srpskim zastavama. Sjetimo se da je tenis postao mafijaški sport političke elite u Srbiji, za vrijeme rata, baš kao i u Hrvatskoj. Konačno i Tuđman je igrao tenis i čak ga je i Ivanišević rado posjećivao. Jednako tako i mnogi su Hrvati mahali zastavama kad je on igrao. Kao što je na neki način Ilije Nastase bio prethodnika Gorana Ivaniševića, tako je Ivanišević na neki način utro put za Đokovića. Ivanišević je pokazao da je moguće da se i onaj tko potječe iz ovih naših balkanskih, nervoznih naroda može probiti na sam vrh. Mnogi će reći da je za Šveđane puno normalnije da imaju čelične živce, da ni ne zatrepću, niti ima ruka može zadrhtati za vrijeme najvažnijih poena, ali tko bi tako što mogao reći za Balkance? Novaka se često predstavlja kao junaka koji je uspio iako potječe iz ratom razorene zemlje Srbije. Novine u svijetu nemaju potrebu pobliže zagledati te naše balkanske zemlje. Tako su i Ivica i Janica Kostelić bili predstavljeni kao sportaši iz ratom opustošene Hrvatske. I Ibrahimovićevi korijeni su iz ratom opustošene Bosne. Đoković nikada nije imao potrebu naglasiti da ipak postoje razlike među spomenutim krajevima i da su neke zemlje stradale bitno više od drugih. On je u Srbiji slavljen kao nacionalni brend i nikad ga nisam čuo da je išta rekao protiv nacionalizma. Kad su ga pitali što misli o Srebrenici, gdje je ubijeno 8000 muškaraca i dječaka, on se povukao i zamolio da mu ne postavljaju takva pitanja. Zašto mu je bilo tako teško reći da je to što se dogodilo u Srebrenici bilo strašno i da bi ljude koji su za te zločine bili odgovorni trebalo kazniti? Ta postoje neke stvari koje moramo osuditi, oko kojih nema mjesta diplomatskoj eskivaži. Usprkos tome, mislim da ni on, ni njegova obitelj ne spadaju u nacionaliste ili šoviniste, već da su oni naprosto Srbi, s jakim patriotskim osjećajem. Konačno, zar Novaku nije u formativnim godinama, između 12 i 16 godine, i to u Njemačkoj, trener bio nekadašnji hrvatski teniski as Nikola Pilić?

Đoković je tijekom svoje karijere imao puno trenera i to iz raznih zemalja. Tako mu je fitnes trener, recimo, bio Izraelac. Možda mu je upravo on najviše uspio podići razinu igre. No, imao je redovito po nekoliko trenera istovremeno, jednog za fitnes, drugog za servise, trećeg za igru s crte i konačno, Slovaka Wajdu koji mu je bio glavni trener, ono što mu je danas Nijemac Boris Becker. To je bila novost koju je Đoković uveo, rad s više trenera, a ne samo s jednim. Kao što je Nadal imao svog strica, Tonija.

Rekli smo da Đoković nikako nije nacionalist, no on se jako puno bavi i humanitarnim radom. Tako je predvodio i neke humanitarne misije, za žrtve poplava u Srbiji, ali i u Bosni i u Hrvatskoj. Majka mu je rođena Vukovarčanka. Vjerojatno je mudra bila njegova odluka da se ne petlja oko nedavnih ratova na Balkanu i da nastoji oko sebe širiti samo pozitivan utjecaj. Osnovao je i svoju fondaciju koja pomaže djeci, pogotovo za onu koja imaju posebne potrebe u učenju. Tako je proglašen i UNICEF-ovim poslanikom dobre volje za djecu. Njegovi glavni moto je da bi svako dijete trebalo imati priliku da mirno sanja i da pokuša te svoje snove ostvariti... da bi svako dijete trebalo imati dovoljno hrabrosti da slijedi svoje snove i postane ono o čemu je sanjalo. Ta je poruka sasvim duhovne naravi, a ja vjerujem da mu i njegova imaginacija, i te molitve prije jela, i meditacije, sve to učvršćuje um i pomaže da savladava mnoge prepreke tijekom svakog meča.

Rafael Nadal Do sada je Đoković osvojio 9 Grand Slam turnira. Nadal ih je osvojio 14, a Federer 17. Sada su se sva trojica našli na ovogodišnjem US Openu. Nadal je u zadnje vrijeme popustio, no on spada u one tipove koji se lako vraćaju u punu formu. Bio je tako izvan forme već nekoliko puta i svaki put su svi mislili da je s njime gotovo. Možda i jest. Vidjet ćemo. Na njegovim je plećima puno veći teret nego na Đokoviću. Čak i u smislu čiste fizike. Puno je, naime, teži od Đokovića, tako da su čak i pri istoj brzini njegova koljena i drugi zglobovi, kao i mišići, izloženi većem naprezanju. Mogućnost ozljede je kod njega znatno veća. Nadal je samo godinu dana stariji od Đokovića, no izgleda kao da pripada nekoj drugoj generaciji. Možda i zato što je Đoković zablistao u zrelijim godinama (možda radi one dugogodišnje, bespoštedne dominacije Nadala i Federera). No i tih 9 osvojenih Grand Slamova je više nego što je to uspjelo igračima kao što su bili Connors, McEnroe, Lendl i Agassi. Ako Đoković osvoji još dva, izjednačit će se Borgom. U trenutku dok ovo pišem, US Open je u toku i ne želim predviđati tko bi mogao pobijediti.

Federer je izgledao opasno i savršeno je igrao u Cincinnatiju. Tamo je napravio Đokoviću ono što je Đoković radio Nadalu. Napadao ga je, žurio je na lopte, pucao oštro u kuteve igrališta i natjerao ga da puno trči. Federer je istrčao na mrežu iznenađujuće puno puta. A Đoković je ostajao na zadnjoj crti puno više nego što je trebalo, kao Nadal ili nekada Lendl. Bude li htio dobiti ovogodišnji US Open, morat će ponovo zaigrati agresivnije. Onako kako je njega napao Murray na Roger’s Cupu u Torontu, ili kasnije Federer, na što nije znao naći odgovor. Đoković se odlučivao za lakše, visoke lopte s puno spina i jako rezane lopte, sve u nadi da će njegov protivnik sam napraviti pogrešku. Tako se neće suprotstaviti Nadalu. No, kako je on izuzetno inteligentan igrač, iz tih je susreta sigurno puno naučio. Zato je njega sada puno teže pobijediti u pet setova, nego u tri. U pet setova on ima dovoljno vremena i za analizu protivnikove igre i da pronađe odgovarajuću taktiku kojom će mu se prilagoditi i suprotstaviti. Jednom je tako gubio 0:2 od Federera u setovima i na kraju pobijedio u petom setu. Izgleda da je u prva dva seta vrlo dobro proučio Federerovu igru. To je i Nadalova prednost u dugim mečevima. On je vrlo domišljat i inteligentan i lako se prilagođava.

Ipak, čini se da Đoković ima više oružja na raspolaganju. Sampras je 2011. godine, kad je Đoković blistao, izjavio da je ovo bila najbolja teniska sezona nekog igrača koju je on ikada vidio. Nadal je također bio blagonaklon i rekao da nije vidio nikoga da igra na tako visokoj razini, da je Đoković cijelu sezonu igrao zaista vrhunski tenis. Nick Bollettieri, čuveni američki trener, za Đokovića je tada rekao da nikad nije vidio kompletnijeg igrača, da u njegovoj igri nema niti jedne mane. Složio bih se s time, osim da bi morao više igrati na mreži. Ako ne bude više istrčavao na mrežu nego što je to činio zadnjih tjedana, ne vjerujem da će pobijediti na US Openu.

No, tko sam ja da o tome sudim? Ja nisam Novak Đoković, nego samo Novaković. Ako izvadite ono “Đok”, što bi na na engleskom - joke - značilo “šala”, dobit ćete moje prezime. Jako se veselim predstojećim mečevima na ovogodišnjem US Openu. Statistika govori Đokoviću u prilog, a stručnjaci su izračunali da su njegove šanse 83,333 posto da će dobiti turnir. Ako bude dovoljno agresivan, možda taj postotak i naraste.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: