PARTIJSKA NAREDBA: 20 milijardi dolara za spas kineskog sna

Doktor Wu dugo je nagovarao svoju ženu da od ušteđevine kupe dionice. Oboje su dobro zarađivali, a kako se već dugo nije isplatilo novac držati u banci, njemu se činilo da treba izići na burzu, te samo pratiti uzlaznu krivulju. Wuova žena je međutim čvrsto vjerovala da sve treba uložiti u kupnju još jednoga stana u Pekingu. Kad bi njihova rasprava zašla u slijepu ulicu, šalili su se kako bi najpametnije možda bilo sve potrošiti na jedno dulje putovanje oko svijeta.

Samo su se šalili, naravno. U kineskom mentalitetu, ipak, uvijek prevlada instinkt za uvećanje imetka. Samo što je Wu, kirurg u jednoj uglednoj pekinškoj bolnici, redovitije čitao novine, i rast vrijednosti dionica za 150 posto na šangajskoj odnosno za 135 posto na burzi u Shenzenu za samo godinu dana činio mu se kao politički projekt iza kojega stoje najviši autoriteti njegove zemlje.

Partijski glasnik Renmin Ribao (Narodni dnevnik) ohrabrivao je ovoga proljeća “široke mase” da se upuste u kupnju dionica neke od 831 kompanije upisane na burzu u Šangaju, odnosno 1700 njih uvrštenih na burzu u Shenzenu. “Bik” je, tvrdili su uvodnici koje uvijek pišu pouzdani partijski propagandisti, tek krenuo u pobjedonosni pohod kineskim tržištem kapitala.

Kineska je burza još mala u odnosu na hongkonšku, tokijsku, njujoršku ili londonsku, i Wu je bio uvjeren da partijski vrh želi i na tom polju stati u red sa svjetskim divovima. A to znači da rast tek predstoji.

Na koncu su ipak kupili još jedan stan. Mjesec dana nakon što su primili ključeve i ugovorili unutarnje uređenje, šangajski kompozitni indeks (SCI) se početkom srpnja srušio za 32 posto. Gotovo je preko noći mjehur splasnuo za 3,5 tisuća milijardi dolara i mnogi od Wuovih kolega i prijatelja ostali su bez ušteđevine.

Vlada je intervenirala odmah. Dan nakon velikog kolapsa Komisija za reguliranje vrijednosnih papira sazvala je šefove 21 brokerske kuće i sastanak je trajao kratko. Upumpat će, dogovorili su se, 120 milijardi juana (19,4 milijarde dolara) u fond za spašavanje tržišta. S još nekoliko desetaka milijardi dolara posudbe brokerima za kupnju dionica i s pozivom “patriotskim” ulagačima da se suzdrže od prodaje, tržište se malo umirilo. No, 24. kolovoza došao je još jedan “crni ponedjeljak”. SCI je samo u tom danu pao za novih 8,4 posto, sljedeći dan nastavio kliziti još četiri posto naniže, i činilo se da “željezna ruka” Komunističke partije gubi dvoboj s “nevidljivom rukom” Adama Smitha. Vlada je ponovno intervenirala odobrivši mirovinskom fondu da oko trećine svojih sredstava uloži u dionice. Tržište se nakratko stabiliziralo. Posljednjeg dana kolovoza ponovno je krenulo nizbrdo.

I dok najviše rukovodstvo o svemu tome šuti, glasoviti ekonomisti, koji su još i prije svoj akademski renome uložili u obranu “kineskog modela” razvoja, tvrde kako to nije znak gospodarske krize. I doista nije. Usporavanje stope rasta na sedam posto, koliko se očekuje da će biti ostvareno ove godine, zapravo je dobra vijest i solidan temelj takozvane “nove normalnosti”, koja podrazumijeva emancipaciju druge ekonomske sile svijeta od izvoza i investicija.

No burzovna turbulencija svejedno je ostavila duboke ožiljke. Njome je kineska srednja klasa najed­nom gurnuta nekoliko stepenica naniže. Gotovo 100 milijuna ulagača slijedilo je jednaku logiku kao doktor Wu. Gotovo svi su oni na tržište prvi put izišli tijekom protekla dva desetljeća i tek je nekolicina među njima znala što zapravo radi. Ostali su se ponašali kao da su u velikoj državnoj kockarnici. Stiskali su gumb “kupi” ili “prodaj” na mobitelskoj aplikaciji, i “igrali se na tržištu”, kako se to kaže na kolokvijalnom kineskom. I kako je rekao čuveni pisac Yu Hua, slijepa vjera Kineza u burzu pojavila se kao mješavina iracionalnog optimizma, kojim partija nastoji nadomjestiti istrošenu maoističku ideologiju, i urođene kineske strasti za kockanjem. Sada kad je veliki dio brze zarade nestao kao rastjerana magla, svi se osjećaju prevarenima. Tržište kapitala u Kini je već poistovjećeno s Komunističkim partijom.

Da bi se shvatilo zašto je došlo do kraha, potrebno je najprije razumjeti kako je došlo do nagloga porasta vrijednosti kineske burze. Već dugo su kineski ekonomisti upozoravali na prekapacitiranje proizvodnih pogona. Na tisuće tvornica televizora, frižidera, automobilske opreme, da ne govorimo o onima tekstila i obuće, bile bi dovoljne za podmirivanje potreba gotovo cijelog čovječanstva. Nerazvijeni međutim nemaju novca, a razvijeni su postali izbirljivi. Kinezi su sami sebi postali konkurencija. Velika ponuda i slaba potražnja, poskupjela domaća radna snaga, te oslab­ljen izvoz na strana tržišta znatno su suzili prostor za učinkovito ulaganje, pa se bujica sredstava slila na burzu. Tamo se kapital mogao oploditi makar fiktivno, u neprirodno naraslom mjehuru, koji nijednom logikom nije pratio usporavanje gospodarskog rasta, ali za koji su se svi nadali da će biti zaštićen političkom odlukom o poticanju domaće potrošnje putem stjecanja brzog dobitka na burzi.

Kineski vrh još istražuje što je bio okidač za nagli pad vrijednosnih papira, i nakon što su razaslane optužbe na adresu CIA-e, Goldmana Sachsa, pa i Američke centralne banke, pojavila se čak spekulacija da su prodajni stampedo izazvali domaći milijunaši zabrinuti zbog zaoštravanja i proširenja antikorupcijske kampanje. Po svemu je očito da tijekom tradicionalnog “radnog ljetovanja” u odmaralištu Beidaihe na Bohajskom moru nije postignut konsenzus glede daljega smjera nacionalnog razvoja. Za Xija je prioritet čišćenje partije od moralne truleži. Za frakcije okupljene oko njegovih prethodnika bitnije je oživljavanje gospodarskog rasta. A kako su mnogi od najbogatijih Kineza interesno ili obiteljski povezani s bivšim šefovima države i partije, ne može se isključiti “burzovna subverzija” protiv sadašnjeg predsjednika i njegova autoriteta.

Kao i u svakom mjehuru, reakcija na prvi val prodaje dionica bila je panična. Ulagači su često dionice kupovali od novca posuđenog iz raznih izvora, ponekad od banaka, često od prijatelja ili čak iz nelegalnih privatnih fondova. Uglavnom bi se na sumu kojom netko raspolaže uzimalo pet do 10 puta toliko kredita, i pravilo bi bilo da se zarada potom dijeli s kreditorima u unaprijed određenim postocima. Isto tako se od ulagača očekivalo da, kada vrijednost dionica koje je kupio padne za onoliko koliko iznose njegova početna sredstva, sve u što je uložio odmah proda ne bi li se spriječio gubitak za njegove kreditore.

Otuda se na kineskim burzama trguje s margina i na kratki rok, pa čim se dogodi mala turbulencija, nastaje panična prodaja. Mnogi u Kini vjeruju da je pravi uzrok oluje na tržištu udar centralne vlade na takvo marginalno trgovanje posuđenim novcem. Postignut je, istina, cilj da se građane stimulira da povuku velik dio ušteđevine s bankovnih računa i novac aktiviraju na tržištu, no na spekulativnim temeljima nove ulagačke groznice iznikla je virtualna ekonomija koja se gotovo sasvim odvojila od stvarnosti, te je cijena dionica kompanija upisanih na burzu izgubila svaku vezu s njihovom stvarnom vrijednošću.

S obzirom na to da je šangajski indeks svjesno napravljeni “mjehur”, puštanje pre­grijanog zraka iz njega bilo je teško spriječiti. Približavanje realnim vrijednostima bi, štoviše, bio pozitivan trend, kada se time ne bi uništilo ono što je Kini i Xi Jinpingu možda najpotrebnije za ostvarenje “kineskog sna” – povjerenje u Komunističku partiju kao garant uspjeha svakog političkog projekta. Čak i onoga kojim se negiraju zakonitosti tržišta i potiho ismijavaju nemoći Zapada. Najvažniji izvozni proizvod Kine u 21. stoljeću bio je njen hibridni politički sustav autokratskog neoliberalizma, koji su već počele ozbiljno izučavati mnoge zemlje suočene s naizgled nerješivim problemima gospodarske paralize i financijske atrofije.

Na burzi se nije srušilo kinesko gospodarstvo. No, srušio se mit o tome kako će kineska Komunistička partija spasiti globalni kapitalizam. Padom SCI-ja nije uzdrman kineski gospodarski sustav, ali je naprsnuo noseći stup, na kojemu je počivao jedini preostali legitimitet nedemokratski postavljenog partijskog rukovodstva.

Doktor Wu je sada sretan što je poslušao ženu i ušteđevinu uložio u nekretninu. No, i to je mjehur, za koji se ne zna koliko će dugo ostati nedodirnut oštricama stvarnosti. “Ponekad mi se čini da je sve ovo oko nas iluzija”, rekao mi je kad samo se posljednji put vidjeli u Pekingu pokazujući na nebodere i blješteće avenije.

Ključno pitanje je sada što će kineska vlada još poduzeti dok burza i dalje pada. Nakon što je sredinom kolovoza nacionalna valuta renminbi juan devaluirana za gotovo pet posto, svjetski su se monetarci na čelu s Međunarodnim monetarnim fondom poveselili uvjereni da je to potez dubokog klanjanja slobodnom tržištu.

No, Vladinom intervencijom na burzi Partija je preuzela na sebe odgovornost za sve što će se dalje događati u Šangaju i u Shenzhenu. Tako su se svi – od ulagača, pa do samog Xi Jinpinga – našli oko istoga ruleta. Ulog je ogroman. I utoliko je rizik nalik omči svezanoj partijskom rukovodstvu oko vrata. Još jedan kolaps, prijeti sada Wuova žena, i ona će prodati novi stan. Mjehuri, kaže, pucaju u nizu. I možda je najpametnije ipak otići na put oko svijeta.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: