RUSKO-KINESKI PAKT PROTIV ZAPADA Rađa se novi svjetski ekonomski poredak, mijenja se karta globalne moći

Čovjek koji želi pomaknuti planinu počinje prenositi malo kamenje – rekao je mudri Konfucije prije dvije i pol tisuće godina. Onaj tko u 21. stoljeću želi sagraditi novi svjetski poredak počinje pak od male cigle. Tako bismo nekako mogli sažeti ono što se već 14 godina događa oko skupine rastućih gospodarskih sila, čiji je akronim spretno složen u aluziju na graditeljsko strpljenje.

Radi se, dakako, o BRICS-u, neformalnom bloku čije su članice Brazil, Rusija, Indija i Kina sve otkako je on definiran 2001., najprije bez ovoga “S”, te potom još i Južna Afrika, otkad je 2010. i ta zemlja pristupila novome klubu, proširujući njegovu simboliku i na crni kontinent.

Jim O’Neill, bivši predsjednik Goldman Sachsa, u jednom je eseju krstio novi gospodarski blok, procijenivši da će upravo ove zemlje u razvoju ubuduće predstavljati “cigle” (bricks) novog i boljeg ekonomskog poretka. Od tada se neprestano traga za “malterom” koji bi ih povezao, ostavljajući po strani sve – zapravo ogromne – razlike među njima te naglašavajući njihov zajednički interes i kompatibilnost.

No, što bi taj “malter” mogao biti, pitanje je na koje se odgovor tražio iz samita u samit, i svaki put se petero lidera na svojim godišnjim susretima, koje su redovito počeli održavati prije sedam godina, potpuno moglo složiti jedino citirajući parolu koju su antiglobalizacijski demonstranti svojedobno uzvikivali ispred prozora G-8: “Drugi svijet je moguć!”

Kakav bi taj “drugi” i drukčiji svijet konkretno bio, nisu oni mogli precizno odrediti, jer svaka je od pet članica za “stari” svjetski poredak bila vezana na ovaj ili onaj način i nijednoj od njih nije, zapravo, stalo da mu podriva temelje. Sve što se zajednički mogle nastojati “zlatne cigle” (“jin-zhuang”) kako BRICS nazivaju Kinezi, bilo je to da ih razvijeni tretiraju kao ravnopravne graditelje globalne gospodarske strukture koji, dapače, svojom razvojnom dinamikom i svježom energijom “juga” unose toliko potreban optimizam među deprimirane lidere razvijenog, ali idejno istrošenog “sjevera”.

Je li to dovoljno za stvaranje bloka? Doista nije, i premda je u igri velikih brojeva uvijek glasno zvonilo to što zemlje BRICS-a obuhvaćaju 40 posto svjetskog stanovništva i tvore 20 posto globalnog društvenog proizvoda, strepnja nekih od pokušaja stvaranja prve transkontinentalne alternative zapadnom konceptu tržišne globalizacije polako je blijedjela kad se ispostavilo da statistika robne razmjene i ulaganja pokazuje daleko manju uzajamnu privlačnost između članica novog bloka nego što bi se moglo zaključiti po izjavama njihovih lidera.

Postupno se ipak kristalizirala osovina nove skupine ispletena oko Kine i Rusije.

I između te dvije sile razlike su ogromne. Kina je druga po snazi ekonomija na svijetu, s više od 11 tisuća milijardi dolara BDP-a, što je više od sve četiri ostale ekonomije sabrane zajedno. Rusija – istina s deset puta manje stanovnika – ostvaruje šest puta manji društveni proizvod. Kina je sakupila već 4 tisuće milijardi deviznih rezervi, dok Rusija ima 362 milijarde. Kina usporava gospodarski uzlet, te će se ove godine u najboljem slučaju morati zadovoljiti sa “samo” 7 posto rasta, dok je za Rusiju odlično kada uspori pad, pa kada, namjesto kontrakcije ekonomije od 3,4 posto, koliko je prognozirao Međunarodni monetarni fond (MMF), sklizne za “samo” 2,5 posto, koliko najavljuje vlada u Moskvi.

Po mnogo čemu može se reći da je Kina zemlja u usponu, a Rusija sila u opadanju, no kada se iziđe iz okvira statistike i napusti arena velikih brojeva, Moskva je u odnosu na Peking uvijek nekoliko koraka naprijed kada govorimo o nametanju tona u multilateralnim forumima, i dalek0 ispred nje kad se radi o formuliranju strategije globalnog nastupa, sa svim detaljima političke manipulacije i diplomatske trgovine koji trebaju voditi unaprijed zadanom cilju.

Pokazalo se to i kad je Rusija prošloga mjeseca iskoristila svoj red na predsjedanje BRICS-om i Šangajskom organizacijom za suradnju (SCO) ne bi li u gradu Ufi spojila dva samita, te tako BRICS-u dodala sigurnosnu, a SCO-u gospodarsku komponentu. Naglasila je pritom najvažniju zajedničku crtu između sebe i Kine: to da su upravo ove dvije sile zajednički nazivnik koji povezuje ne samo BRICS i SCO nego i UN-ovo Vijeće sigurnosti, gdje obje imaju pravo veta. U grupi rastućih ekonomija G-20 obje se zemlje predstavljaju kao lideri trećeg svijeta, a isto tako u APEC-u (forum Azijsko-pacifičke ekonomske kooperacije) u kojem su Rusija i Kina važne članice.

Okupili su se u Ufi, tako, šefovi država i vlada BRICS-a na svojem sedmom, te SCO-a na 14. samitu, te kako su se dva zasjedanja nadovezala jedno na drugo upravo u trenutku povišene napetosti u odnosima između Kine i SAD-a povodom situacije u Južnom kineskom moru, te u trenutku neriješne ukrajinske krize, tako je i kinesko-ruska “osovina interesa” dobila novu dimenziju.

Na dvostrukom samitu u glavnom gradu Republike Baškortostan, sagrađenom koncem 16. stoljeća po naredbi Ivana Groznog, dogodila su se dva povijesna pomaka. Na prvome je, naime, lansirana Nova razvojna banka ili, kako je mnogi pojednostavljeno zovu, BRICS banka, dok je na drugome započeo proces proširenja SCO-a, kojim bi se Indiji i Pakistanu dosadašnji status promatrača promaknuo u punopravno članstvo u toj organizaciji. Na taj će način, primijetio je jedan analitičar, SCO postati novi G-8, i to otvoren za nove članove. Kad mu se u sljedećoj fazi širenja pridruži i Iran, čiji je predsjednik Hassan Rouhani ovaj put u Ufu doputovao s posebnim entuzijazmom za multilateralna partnerstva omogućena svježim sporazumom o nuklearnom programu, postat će to G-9.

Značenje je obaju ovih poteza veliko.

Ulaskom dvaju nuklearnih suparnika, Indije i Pakistana, u SCO, da počnemo od drugoga, ova organizacija, koja je dosad obuhvaćala Kinu, Rusiju, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, mogla bi sazreti kao sigurnosni mehanizam ne samo središnje, nego i južne Azije, time odškrinuti vrata za dalje regionalno širenje, te tako ponuditi stabilan okvir za rješavanje bilateralnih konflikta i za povezivanje dvaju koncepata euroazijske integracije – Euroazijske ekonomske unije (EEU), u kojoj je ruski predsjednik Vladimir Putin već okupio Kazahstan, Kirgistan, Bjelorusiju i Armeniju, te “svilenog puta i gospodarskog pojasa”, na koji kineski partijski i državni šef Xi Jinping oslanja svoju strategiju usmjerene globalizacije.

Zanimljivo je ovdje podsjetiti kako je Kina odavno shvatila da će posthladnoratno 21. stoljeće nametnuti potrebu za novim, regionalnim i interesnim integracijama, te je dugo proučavala motive stvaranja, pravce razvoja i zamke u sazrijevanju Europske unije. Azijskoj sili već je dugo jasno da, ma kako bila velika, ona ne može ostati usamljeni igrač u areni, u kojoj svi ostali natjecatelji neprestano šire svoj dio globalnog tržišta sklapanjem multilateralnih slobodno-trgovinskih sporazuma i rađanjem novih gospodarskih blokova.

Dugo je Kina promatrala kako se okuplja Europa, i u jednom je razdoblju čak tragala za putovima istočnoazijske integracije, računajući na civilizacijske poveznice s Japanom i Južnom Korejom koji su joj pritom veliki trgovinski partneri.

No, što je više uspoređivala istočnu Aziju s Europom i što se više trudila odrediti tko bi u slučaju istočnoazijske integracije imao ulogu Njemačke, a tko Francuske, to je Kina više shvaćala da ta regija još nije zrela za evoluciju u tom smjeru, i da joj strateški prioritet treba biti usmjeren ka zapadu.

Na samitu SCO-a održanom u kazahstanskom glavnom gradu Astani u ljeto 2005. šefovi država članica su u zajedničkoj izjavi zahtijevali jasan rok povlačenja stranih trupa iz Afganistana te zatvaranja zapadnih vojnih baza u svim zemljama koje pripadaju ovoj organizaciji. Deset godina kasnije odlazak NATO-ovih trupa se među svim članicama SCO-a vidi kao sigurnosni, pa i gospodarski izazov, koji će se gotovo izravno nadovezivati s bliskoistočnim rebusom. Kina, kao najveći uvoznik energije, i kao sve češća meta napada islamskih ekstremista, naprosto ne može ne biti dio rješenja te složene pitalice. Azijska sila u tome neće sudjelovati vojno. Njezin način borbe za regionalnu sigurnost uvijek je povezan s trgovinom, ulaganjima i gospodarskim projektima.

“Sve ovo o čemu se sada govori u Kini, taj ‘gospodarski pojas’ i taj ‘svileni put’, konceptualno govoreći je povezivanje”, rekao mi je u nedavnom razgovoru Wang Hui, jedan od najpoznatijih kineskih filozofa i teoretiračara. “Sve su to pojmovi koji govore o fleksibilnoj intergraciji koja podrazumijeva različite lokalne kulture i različite strukture.”

I kako se upravo u trenutku kada su se lideri BRICS-a i SCO-a sastajali u Ufi stupovi EU klimali zbog nagađanja oko “grexita” i kolebanja oko temeljnih načela rješavanja grčke krize, novi vid fleksibilnije integracije bez političkih, vrijednosnih i ideoloških uvjeta činio se još potrebnijim nego dosad.

Iako se po mnogo čemu i dalje ne mogu potpuno složiti (Kina i Rusija, recimo, nikada nisu postigle suglasje u pitanju Ukrajine i Krima, a Peking i New Delhi ne samo što i dalje imaju neriješeni teritorijalni spor nego se nikada neće složiti oko toga kako reformirati UN-ovo Vijeće sigurnosti i treba li Indiji dati stalno članstvo u njemu), zemlje BRICS-a i SCO-a upravo su na primjeru Grčke shvatile koliko im je bitno stvoriti novi, možda ne protuzapadni, ali, zasigurno, nezapadni blok.

Upravo je grčka kriza bila prvi test prirode tog bloka u stvaranju, jer dok su se lideri BRICS-a spremali okupiti u Ufi, medijima se pronosilo kako je Moskva već pozvala Atenu da pristupi novoj banci, iz koje bi onda, navodno, bez gubitka nacionalnog digniteta i financijskog suvereniteta mogla povući kredite bez uvredljivog uvjetovanja, uz kakvo ih je Grcima nudio MMF.

Pisalo se u grčkome tisku, naprimjer, kako je premijer Aleksis Cipras od Putina tražio posudbu od 10 milijardi dolara, kako bi s tom rezervom u zaleđu mogao izvesti svoju zemlju iz eurozone i oživiti drahmu. Bio bi to složen i rizičan potez, koji bi zahtijevao financijsku i gospodarsku podršku velikih zemalja, i nije bilo posve nelogično pomisliti da bi to mogle biti upravo Rusija i Kina.

Ruski je zamjenik ministra financija Sergej Storčak u telefonskom razgovoru s Ciprasom ponudio Grčkoj da postane šesti član Nove razvojne banke, i grčki je premijer izrazio veliko zanimanje za to.

No, kad su se lideri BRICS-a sastali u Ufi, grčko pristupanje novoj banci nije bilo na dnevnom redu. Banka je tek u povojima, rečeno je, prve će kredite izdati tek u travnju iduće godine, i sada se svi moraju koncentrirati na proceduru koju još treba dovršiti prije njezina početka rada. Izvori kažu, pak, da je za nuđenje pomoći Ciprasu za izlazak iz eurozone bila nužna kineska suglasnost, a Peking ne da nije bio sretan s takvom manifestacijom antieuropske pozicije, nego je eksplicite bio na stajalištu da Grčka treba ostati tamo gdje jest, te da “članice eurozone mogu biti dovoljno mudre”, kako je rekla glasnogovornica vanjskog ministarstva Hua Chunying, “da adekvatno riješe problem njezina duga”.

Čak i ako se stvara novi gospodarsko-sigurnosni blok u Aziji, činjenica da su Rusija i Kina njegovi noseći stupovi zapravo je garancija da on neće biti protuzapadni.

Ni Vladimir Putin, a još manje Xi Jinping, nisu neracionalni diktatori koji po svaku cijenu žele podmetnuti bombu pod postojeći svjetski poredak. Obojica ga žele korigirati kako bi za svoje imperije osigurali ravnopravno mjesto u njemu i dovoljno prostora za njihov daljnji rast. Pa kada se opet vratimo statistici, vidjet ćemo da su EU i SAD dva najveća trgovinska partnera Kine, s kojima je azijska sila lani razmijenila roba u vrijednosti od 615 odnosno 555 milijardi dolara.

Rusija je na listi kineskih partnera tek na devetom mjestu s 95 milijardi, a Brazil na desetom s 87 milijardi dolara.

Indija je još niže s nepunom 71 milijardom, a Južna Afrika se tek bori dostići razinu od 25 milijardi. Toliko o novom trgovinskom bloku.

Ipak, kad je 21. srpnja u Šangaju svečano otvorena Nova razvojna banka (NDB), u povijest je upisana nova stranica, jer time je začeta ustanova alternativna Svjetskoj banci i MMF-u koja od Svjetske banke i MMF-a dobiva pomoć u kadrovima i infrastrukturi. Ako je NDB perjanica novoga bloka, pa time i onog “drugoga svijeta”, onda se po svemu čini da u srži njegova nastajanja ne leži negiranje postojećega, nego samo dopuna.

Predsjednik NDB-a Kundapur Vaman Kamath je u intervjuu Reutersu potvrdio da “cilj nije izazivati postojeći sustav takav kakav jest, nego njegovo poboljšanje i dopuna na naš vlastiti način”.

NDB će imati inicijalni kapital od 50 milijardi dolara koje će priložiti sve članice ravnopravno, tako da će sve one imati podjednaka glasačka prava. U idućih nekoliko godina to će biti uvećano na 100 milijardi. Pored toga su se članice NDB-a suglasile o osnovanju fonda od 100 milijardi, od kojih će 41 priložiti Kina, Brazil, Indija i Rusija po 18, a Južna Afrika 5. Ta će sredstva biti korištena u izvanrednim okolnostima, kako bi se u slučaju da neka od zemalja zapadne u poteškoće izbjegla potreba za intervencijom MMF-a.

Ne treba ni govoriti da sve što se događa u okvirima BRICS-a i SCO-a nosi niz nepoznanica ne samo za zapadne promatrače nego i za same članice novoga bloka. Po mnogočemu je logično to što se iz oba foruma kristalizira trokutna baza novoga poretka, koju čine Kina, Rusija i Indija.

Sve tri zemlje trenutno imaju razloga za nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari. Rusija je pod sankcijama i još pokušava pronaći izlaz iz financijskih nevolja u kojima se našla zbog zapadnog pritiska proizišlog iz ukrajinske krize. Indija i Kina bezuspješno pokušavaju povećati svoja glasačka prava u Svjetskoj banci i MMF-u, kao i u Azijskoj razvojnoj banci, i ma koliko se New Delhi približio Washingtonu kad se radi o strateškom odupiranju kineskoj regionalnoj dominaciji, još s Pekingom dijeli bliska stajališta kada se radi o zahtjevu za reformom postojećeg globalnog financijskog poretka.

Stvaranje novog, alternativnog, ili makar dopunskog poretka više je nego logični razvoj događaja u svijetu koji je već postao multipolaran.

Osnivanju BRICS-ove banke prethodilo je lansiranje Azijske banke za ulaganja u infrastrukturu (AIIB), koja je koncem lipnja s puno pompe inicirana u Pekingu, gdje će biti njezina centrala. Već sama činjenica da je ovoj instituciji pristupilo 50 zemalja u statusu osnivačkih članica, među kojima 14 članica EU, dovoljno govori o široj, ne samo kineskoj, ruskoj ili indijskoj potrebi za novim krvotokom kapitala.

Hoće li nakon lansiranja NDB-a uslijediti formiranje još jedne, SCO-ove razvojne banke, pokazat će vrijeme. To je, naime, Kina predložila još 2009., u trenutku kad se svjetska financijska kriza počela nadvijati kao bauk nad financijskom sigurnošću Rusije, pa i ostalih članica ove organizacije. Moskva je, međutim, donedavno bila skeptična prema toj ideji, strahujući da bi kineska financijska dominacija pretvorila SCO u Šangajsku organizaciju za konkurenciju prije nego za suradnju.

No, ono što je Rusija htjela izbjeći blokiranjem prijedloga o osnivanju SCO-ove banke – širenje kineskih investicija po središnjoj Aziji – u međuvremenu se ipak dogodilo, pa kada se čak i Moskva pod pritiskom niskih cijena nafte okrenula Pekingu tražeći pomoć, nekim od ruskih razvojnih stratega najednom se učinilo da bi bilo bolje imati banku kao sigurni mehanizam za povlačenje kredita nego se za svaku porciju financijske potpore upuštati u bilateralne pregovore s kineskim kreditorima koji uglavnom nisu baš nježni prema prijatelju u nevolji, posebno kad je taj prijatelj jednom – i to ne tako davno – bio neprijatelj.

U vrijeme kad je BRIC (tada još bez Južne Afrike) definiran kao neformalni blok, ukupni bruto nacionalni proizvod svih četiriju zemalja nije bio ni pola američkoga. Danas je skoro jednak sa ekonomijom SAD-a. To, istina, samo po sebi ne znači da je veza između petorke osmišljeno jaka, ali posve je očito da se rastuće ekonomije okreću jedna drugoj u trenucima kada im velika pozornica uzdrmane eurozone i ponovno dominantnog dolara izmiče ispod nogu garancije za održivost njihova rasta.

U Ufi se razgovaralo o planovima za BRICS 2025., i kako kaže ruski politolog Mihail Korostikov, zasada se samo zna da bi akronim trebalo malo pretresti, pa ga složiti u CRIBS. Tako bi se i grafički prikazao odnos snaga, u kojemu su Kina i Rusija na lijevoj strani, kao protuzapadna osovina, a Brazil i Južna Afrika na desnoj, kao zagovornici onakvoga svijeta kakav propisuju zapadne institucije. Indija pod Narenrom Modijem je u sredini, spremna na savez na svima. Spremna biti čak i dio kineskog stoljeća na ruski način, i još ne napustiti Ameriku kao partnera za unutrašnje regionalno balansiranje snaga, onoliko koliko nova osovina još ostavi prostora svjetskoj velesili na svojem tlu.

Pa ako je to novi blok sagrađen od “cigala” nastalih u procesu posthladnoratovske globalizacije, onda ga treba pozdraviti. Raste on, naime, kao konstruktivna dopuna staroga poretka, ali i kao izvor kreativnih pitanja postavljenih svima koji u njemu sudjeluju. Koliko će vremena biti potrebno da se tako, kamen po kamen, uklone planine koje su se digle na putu ka globalnom razvoju, ovisit će podjednako o istočnim tvorcima alternativnog poretka i o zapadnim autorima prošloga doba. Prvi trebaju utvrditi jasna i transparentna pravila igre, te ih se pridržavati. Drugi samo ne trebaju kočiti prelazak multipolarnog svijeta s jednih tračnica na druge.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: