Iva Mihalić, glumica zagrebačkog HNK, nosi jednu od dviju glavnih uloga u novoj predstavi “Genijalna prijateljica” po istoimenom romanu Elene Ferrante o poslijeratnom Napulju, pedesetih godina prošlog stoljeća. Mihalić glumi Elenu, onu “nježniju” prijateljicu koja se na svoj način, tiho i uporno se opirući okolini i preprekama, uspije izvući iz rajona u kojem vlada agresivni mačizam, patrijarhat, nasilje, mafija i gdje su svi osuđeni umrijeti na istom mjestu u društvu u kojem su rođeni, gdje su siromašni, neobrazovani i obespravljeni unaprijed određeni da tako, bez šanse za bolje, provedu život. Ponavljaju patnju prethodnih generacija. Da bi uspjela postaviti takvu ulogu, Mihalić ju je morala pažljivo graditi iz scene u scenu, rastući kroz svoj lik, Elene Greco, kćeri općinskog portira bez perspektive da će, kao jedini zaposleni, promijeniti život svojoj ženi s invaliditetom i četvero djece. U razgovoru za Globus Iva Mihalić govori o tome što joj ova predstava znači, o pitanjima koja joj je uloga nametnula i odgovorima koje je pronašla.
Premijera je prošla, a oduševljenje predstavom raste. Kako se osjećate u svemu tome?
- Nekako, kada prođe premijera, postoji to veliko olakšanje jer su probe vrlo intenzivne, fizički zahtjevne, svi smo umorni. I ja sam umorna, ali i zadovoljna jer je to lavovski posao. Ali, kreiranje uloge nije gotovo. Uvijek predstava raste. Zato mi premijere i nisu najdraže izvedbe jer je tada još uvijek sve obojeno nekom vrstom treme, iščekivanja i vlada povišeno raspoloženje. S igranjem, materijal postaje puno više naš.
Što Elena sada radi?
- Ah, nije ona uvijek prisutna. Ponekad prođem ulicom, čujem neki razgovor i pomislim: “Ah, ovo je možda rečenica koju bi ona izgovorila.” Ili vidim neku posturu tijela i kažem si: “Ovo je zanimljivo, možda ću probati na sljedećoj predstavi.” Neki dan sam ušla u pekaru i vidjela curicu koja se stalno igrala, vrtjela prstom rub haljine. To je detalj koji bih voljela isprobati.
Koja vam je bila prva impresija kad ste dobili ulogu?
- Pa, bila sam poprilično iznenađena. Još dok sam čitala romane, sviđao mi se način kako Ferrante obrađuje određene teme. To se može čitati kao sapunicu i pratiti samo njihove odnose i zaljubljenost, ali tu je utkano i puno, puno kompleksnijih detalja. Od situacije u Napulju tih godina, odnos prema ženama u ono vrijeme. Roman ima više slojeva i ovisi što će vam zapeti za misli. Meni je bila jako zanimljiva ta različitost, razdvajanje tih sudbina. Pomišljala sam čak da se radi o istoj osobi, da su i Lila i Elena ista osoba, samo da postoji mogućnost dviju različitih sudbina.
Možete li sebe zamisliti kao osobu koja ima toliko suprotstavljene reakcije kao njih dvije? Lila ima i neke užasno okrutne reakcije, gotovo zle.
- Ne mislim da je Lila zla.
Da priča stane u trenutku kada su njih dvije, Elena i Lila, pred podrumom i Lila baci u tamu podruma Eleninu lutku, svi bi mislili da je Lila zla. Koje bi drugo bilo objašnjenje za jednu djevojčicu da baci lutku druge u podrum?
- Možda je nesretna. Jer, nije u podrumu samo Elenina lutka, nego i Lilina. Mislim da su to dva potpuno različita principa, Lila je divlja i beskompromisna. Iako i to do određene granice. Meni je zanimljiva činjenica da Lila nikada nije napustila Napulj, da se nikada nije maknula od tih ljudi. I divna mi je metafora tog njihova odnosa odlazak na more, kad ju je Lila odvela na more da bi je na neki način povrijedila. Bila je ljubomorna što će ona nastaviti školovanje. I ta rečenica da Elena ni dan-danas ne zna je li je Lila povrijedila time. Meni je zanimljiv taj princip u kojem će Elena, iako na prvi pogled sramežljivija, ona koja će se povući, reterirati od nekih sukoba, korak po korak napredovati prema izlasku iz rajona. To je, mislim, bitna metafora izlaska u život, odnosno prevladavanja same sebe.
Vratimo se na moje štrebersko pitanje. Kako ste se osjećali kada ste dobili ulogu?
- Bila sam iznenađena. Pomislila sam, dobila sam igrati Elenu, a nju sam možda manje razumjela nego Lilu, pogotovo u prvom romanu. A onda mi je postajala sve bliža. Naravno da mi je kao glumici zadatak intrigantniji što mi je karakter lika na prvi pogled dalji. Elenu nisam na početku povezivala sa sobom, iako nisam ni Lilu. A onda mi je postalo zanimljivo, poput avanture, naći neke svoje osjećaje iz prošlosti, iz djetinjstva, odgovoriti si na pitanje – tko je moja genijalna prijateljica? Jesam li ikad bila u takvoj vrsti kompetitivnog odnosa? Nisam, nikad. Imam prijateljice, njegujem ta duga prijateljstva i uistinu mislim da su prijatelji obitelj koju si čovjek sam izabere.
Je li vas bilo strah?
- Da, u prvi tren. Ali, to je bilo više zbog svega što je dolazilo izvan, iz svijeta. Elena Ferrante! Veliki roman! Radimo adaptaciju velikog romana! A, onda sam si rekla – čekaj malo, stani. To je predstava, radimo najbolje što možemo i to je neko zajedničko sudjelovanje u nečijoj viziji. To je timski rad. Nije moja monodrama. Tu je redateljska vizija, dramaturgija, suradnja s redateljicom, s ostalim kolegama.
Ali predstavu čini i vaš potpis.
- Naravno da provlačim lik kroz sebe, kroz neke svoje koordinate iskustva, događaje i osjećaje. Uostalom, uloga dolazi s ovim razdobljem kovida, a meni je cijelo to vrijeme bilo vrlo intenzivno razdoblje introspekcije. Tako da je ovo bio i neki nastavak na sve to, na cijeli proces. Zanimljivi su mi bili neki moji unutarnji pejzaži koji su se otvorili, to pitanje koje se pojavilo – tko je moja genijalna prijateljica i što je slično, a što je potpuno različito? Njihovo je prijateljstvo nastalo kroz neku vrstu ženske kompeticije, ali je li ta kompeticija samo ženska? Mislim da čak i nije, kompeticija je kompeticija. E sad, je li to produkt onog vremena kada se žene nisu školovale, kada je odnos prema ženama i njihovoj edukaciji vrlo loš? Meni je, zapravo, ta priča prekrasna jer je vodila kroz odrastanje i učenje i sazrijevanje, no ima jedna misao koju nosim. Ne znam, naime, je li se Lila spasila što je ostala u rajonu, u Napulju, ali se Elena sigurno spasila time što je otišla. To je moj dojam kroz sva četiri romana. Vratit ću se sada na onaj prolazak kroz tunel, koji je zapravo metafora njihova odnosa, svega što će se događati poslije. Elena je, unatoč svemu, napravila taj korak naprijed. Lila je ostala. Meni su ti ostanci i bjegovi bili jako zanimljivi. Ja sam iz one generacije kada je jako puno ljudi otišlo iz države, trbuhom za kruhom. Tu mi se otvorio cijeli spektar pitanja jer je jako puno mojih bliskih prijatelja emigriralo. Tu je onda opstanak tih prijateljstava kroz te distance. Naravno da su neka opstala, neka teže opstaju, ali, zapravo, ona koja su bila čvrsta opstaju. I postoji ta neka tuga i čežnja za onim trenucima koje, nažalost, ne možemo imati. Tuga zbog toga što ih ne možemo podijeliti, jer se ne mogu naći sa svojim najboljim prijateljem četvrtkom u Melinu ili Starim krovovima i podijeliti tjedna događanja. Možemo, naravno, telefonom, ali to je drugačije. Shvatila sam da me to na neki način rastužuje. S druge strane, presretna sam jer je njima bolje. Izazovno je održavanje prijateljstva kroz eter. Tu je vrijeme jako bitno, treba mi da osvijestim taj protok vremena i te želje za provođenjem vremena s nekom bliskom osobom. Nestane puno detalja, ne možeš nekoga dotaknuti, zagrliti, smijati se zajedno. Kroz cijeli proces se otvorilo dosta tih pitanja o prijateljstvima, o tuzi i sreći.
Što vam govori činjenica da je predstava rasprodana?
- Naravno da mi je drago, lijepo je to čuti. To je neka vrsta potvrde da smo napravili dobar posao, da postoji interes i da postoji želja za odlaskom u kazalište. Unatoč ovim vremenima, što je malo romantičan odnos, pokazalo se da kazalište opstaje.
Prvi put ste radili s Marinom Pejnović, redateljicom. Kako je to izgledalo?
- Došla je toliko spremna, s puno volje, htijenja, želje. Odlična. Izuzetno je zanimljiva osoba. Bilo je baš ugodno i lijepo raditi s njom. Neosporiv je talent i nadam se da ćemo imati prilike gledati puno njezinih predstava. Cijela je predstava vrlo teška, tu je vrlo brza izmjena scena, koreografirani su ulasci i izlasci sa scene, to je bio vrlo precizan, minuciozan, gotovo filigranski rad. Zahtijeva punu koncentraciju, ne možeš se opustiti, svi smo stalno prisutni, ispreplićemo se, brzo se nadovezujemo jedni na druge. Sve je to teško, ali i lijepo.
Koja scena vam je dobra?
- Volim scenu s Melinom, kad je pokop njezina muža, scenu pripreme Lile za vjenčanje, scenu kada Lila odvede Elenu na more, zatim žensku scenu s plahtama što je zapravo Elenin prelazak u adolescenciju. Ima puno lijepih scena. Zagledam se uvijek u sceni prosidbe između Dušana i Jadranke, onu Olge i Grgića. I zadnja scena Elenina odlaska, tog dubokog unutarnjeg osjećaja da više ne pripada tamo. Znamo koliko je bitan osjećaj pripadnosti.
Kako gledate na odnos prema ženama prikazan u romanima i predstavi, sav taj patrijarhat. Vjerujete li da je to prošlo?
- Pa, nije me iznenadio. Mislim da to postoji i danas.
Da, iako imamo i slučajeve koji se i danas događaju, i na glumačkoj akademiji. Dekanica Perković Gamulin jako je angažirana oko toga. Je li predstava bitna i zbog toga?
- Predstava govori o nasilju kao jeziku. Elena to kaže i u romanu i u predstavi, da je njoj normalno to ponašanje. Njihov nasilni jezik je bio i njezin, zapravo. I velika je hrabrost, pogotovo onog vremena, naučiti drugi jezik, što Elena u romanu često spominje, književni talijanski jezik. To je bio i znak statusa i neke njezine promjene, transformacije kroz jezik. Nasilja će uvijek biti, i možda ćemo jednog dana živjeti u svijetu u kojem ga neće biti. Ali… Nadam se da će to nasilje biti svedeno na onu razinu u kojoj se neće govoriti da je to normalno, jer nasilje nije normalno. Svatko ima pravo na život bez nasilja. Danas postoje i razni novi oblici nasilja, cyberbullying. Prostor poštovanja u bespućima interneta gotovo je nestao.
Kako, po vama, izgleda taj rajon u kojem se događa radnja predstave?
- Malo sam istraživala po internetu i postoji pretpostavka da je riječ o području Rione Luzzati u Napulju. Onovremeni rajon mi izgleda kao mjesto u kojem se ne bih voljela naći, odrastati i živjeti. U svakom slučaju, izgleda mi kao mjesto u kojem ti ništa ne olakšava da prebrodiš izazove odrastanja.
Kako je raditi s Jadrankom Đokić?
- Odlično. Ona je, osim što je fenomenalna glumica, i fenomenalna osoba, izuzetna partnerica, s njom je gušt igrati. Kao da plešete kroz predstavu, i to je bio jako ugodan proces. Učile smo jedna od druge, sve je tu rezultat suradnje. Govorile bismo si: “Možda bi ti ovo bilo dobro, možda bi ti ovo bilo zgodno rješenje...” To je gradnja, arhitektura predstave. Partner je ono najvažnije što imaš na sceni.
Vjerujete li Kseniji Marinković kao učiteljici kada glumi taj lik?
- Oh, da! (smije se) Ja sam tu učiteljicu Oliveru uistinu tako zamišljala u svojoj glavi, kao vrlo autoritativnu i poštenu i vrlo emotivnu oko te edukacije. Meni je taj lik Olivere izuzetno bitan, jer se ona zapravo izborila za Elenin, uvjetno rečeno, bijeg. Elena je imala i sreće, a i izborila je način koji je bio, uvjetno rečeno, pametniji. Ali bio je njezin. Nemaš svijest kao sedmogodišnjakinja što će biti dobro za tebe, ali Elena je dobro odigrala karte, iako joj je bilo teško. Ona nije osoba koja će ulaziti u sukobe, što je zapravo jako mudro. Je li to posljedica karaktera ili odgoja? Vjerojatno je i odraz karaktera. Lila bi postavila ljestvicu, Elena ju je slijedila. Lila je udarala tempo, bila je točka oko koje se Elena kretala.
Koliko ste spremali ulogu?
- Volim rano naučiti tekst, što ga prije znam, slobodnije je istraživanje prostora. Predstavu smo radili dva i pol mjeseca, knjige sam pročitala prije nekoliko godina i sada sam se vratila na prvu knjigu. Naravno da tu ima puno stvari, ima dosta onih momenata kada si govoriš: “Joj, ja bih još ovo stavila, i ovo bih”, ali naravno da ne može sve stati u adaptaciju.
Što je važno za dobru ulogu?
- Pristanak, otvorenost. Kad kažem pristanak, mislim na pristanak na ono što je ugodno i ono što nije ugodno. Možda se i pogriješi, ali nema veze. Tu je i suočavanje sa strahom od neke uloge, od odgovornosti koju uloga kao ova nosi. Na početku me bilo strah, ali sada više ne. Trema je dobra. Bili su mi nepoznati neki pejzaži tog lica. Ono što mi je ovdje bilo zanimljivo jest da Elena nije okrutna u svojim akcijama, ali u svojim mislima zna biti takva. Kada se, primjerice, uspoređuje sa svojom majkom, kada pokazuje strah da ne postane to šepavo tijelo. U romanu postoji cijeli spektar emocija prema šepavosti majke. Elena i kaže u jednom trenutku da je htjela da je Lila izbavi iz tog svijeta njezine majke. Ta konstantna borba s doživljajem sebe kroz svoju majku, s pogledom na sebe, nezadovoljstvo samom sobom. Koliko god Elena ima tu nježnost, tu blagost, unutar njezine glave, unutar njezina unutarnjeg glasa postoji neka strogost, možda čak i okrutnost prema svijetu u kojem je odrasla. Elena nije baš toliko blaga, čini mi se. Ona će dati svoju lutku Lili, uzet će njezinu, ali će u sebi misliti: “Bože, koliko je ova lutka ružna i prljava.” Meni je to bilo jako zanimljivo. I svidio mi se taj paralelizam. U drugom romanu, kada se dogodi spoj Nina i Lile i onda ona laže svojoj najboljoj prijateljici, govori da nije zainteresirana za tog muškarca, a iznutra se raspada. Elena je promatrač, ona je kao neka vrsta voajera, samim time priču promatramo kroz njezino lice i logično je da imamo samo njezinu perspektivu. Palo mi je na pamet što bi bilo da je Lila pisala taj roman, bi li to prijateljstvo bilo baš takvo, bi li te situacije bile iste. Vjerojatno ne bi.
Koji je vaš osjećaj trijumfa u predstavi? Kada se pojavi?
- Hm, možda onaj osjećaj kada se dogodi da ansambl, glumci i publika reagiraju, kad smo svi jedan organizam.