GLOBUSOV OKRUGLI STOL Treba li Vlada prodati svoj vlasnički udio u velikim tvrtkama

Po iskušanom receptu dosadašnjih vlada, i ova nova Tihomira Oreškovića pokušat će za rupu u državnom proračunu što veću zakrpu pronaći u prodaji državnih udjela u velikim tvrtkama. Kako se već može čuti iz izvora bliskih Banskim dvorima, država bi prvo kupcima ponudila svoje dionice u Končaru, Podravki i HT-u u kojima je manjinski vlasnik, a onda bi na red mogli doći i veći zalogaji poput Ine i Hrvatske poštanske banke, a tu su i Hrvatske autoceste nad kojima se još prije nekoliko godina nadvio oblak tzv. monetizacije. Koliko bi država tako zaradila, nemoguće je precizno predvidjeti. U svakom slučaju nedovoljno da se dugoročno znatno popravi stanje u državnim financijama, ali na kratke staze se prihod od prodaje od tog obiteljskog, odnosno državnog srebra čini kao slamka spasa od grčkog scenarija.

Što bi trebalo prodati, a što ne i pod kojim uvjetima za Globus govore ekonomski stručnjaci dr. sc. Marko Primorac sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, dr. sc. Sandra Švaljek s Ekonomskog instituta i dr. sc. Damir Novotny, konzultant kuće T&MC, te poduzetnici, bivši premijer Nikica Valentić i bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić.

Što se uopće razumijeva pod pojmom državno srebro, odnosno jesu li udjeli u tvrtkama za državu doista srebro ili uteg kojeg se treba što prije riješiti?

Fižulić: Otkako je u bivšim socijalističkim državama počeo proces privatizacije, postavljena su dva glavna cilja. Prvi je bio spašavanje posrnulih državnih financija, a drugi stvaranje efikasnijeg gospodarstva. Danas, 25 godina poslije, potpuno je pogrešan koncept govoriti da ćemo prodajom državne imovine spasiti financije zato što je to kratkoročna mjera koja će smanjiti državni deficit, ali neće riješiti probleme koji proizlaze iz fiskalne neravnoteže. Niti će nam takav potez međunarodne financijske institucije posebno honorirati, jer ako smo ove godine prodali ono što smo imali, pitanje je što ćemo iduće godine.

Novotny: Postoje ekonomisti i političari u Hrvatskoj koji promiču tezu, a koja se u proteklih 20-ak godina pretvorila u vrlo snažan mit, da se rast nacionalnog bogatstva i društvenog blagostanja temelji na prirodnim resursima, snažnoj državi s apsolutnim suverenitetom i snažnim državnim poduzećima. No, danas se uspjeh nacionalnih ekonomija mjeri snagom njihovih malih i srednjih, a ne državnih poduzeća. Hrvatska državna poduzeća zasigurno nisu nikakvo nacionalno srebro ili rezerva blagostanja, već su, prije svega, instrument političkog klijentelizma. Njihova niska razina produktivnosti i visoka razina zaduženosti govori o potrebi njihove privatizacije.

Primorac: Ako se poduzećima u državnom vlasništvu neučinkovito upravlja, ako ta poduzeća generiraju gubitke, prekomjerno se zadužuju i predstavljaju fiskalni rizik za državu te primaju subvencije koje neadekvatno koriste, tada su takva poduzeća doista uteg. Međutim, postoji niz načina na koje se može poboljšati upravljanje u javnim poduzećima, prije svega depolitizacijom uprava i nadzornih odbora. Iako se u Hrvatskoj sve više promiče teza o tome kako je privatizacija javnih poduzeća strateško opredjeljenje razvijenih zapadnih zemalja, čini se da u posljednje vrijeme dolazi do redefiniranje uloge javnih poduzeća u svijetu te da je u razvijenim zemljama sektor javnih poduzeća prilično snažan i razgranat.

Valentić: "Državno srebro" kolokvijalni je izraz za najvredniju državnu imovinu koja se može prodati za razliku od nacionalnih bogatstava koja nisu na prodaju, a to su vode, šume, poljoprivredna zemljišta.

Švaljek: Teško se oteti dojmu da su pojam državnog srebra izmislili političari koji su de facto pravi vlasnici trgovačkih društava u državnom vlasništvu. Iako smo formalno već četvrt stoljeća u kapitalizmu, široka se javnost neprestano zastrašuje zlom privatizacije i nameće se mišljenje da će građani privatizacijom biti na gubitku. Društvo, međutim, istinski gubi upravo time što je mnogo trgovačkih društava i imovine i dalje u rukama države.

Koje bi tvrtke država trebala što prije prodati, a koje bi morale svakako ostati u njezinu vlasništvu?

Fižulić: Država se može rješavati tvrtki, ali u trenutku kad one postižu optimalnu vrijednost na tržištu. Kad govorimo o Plivi, ona je polovicom 90-ih vrijedila triput više nego Krka iz Novog mesta, a deset godina poslije Krka je vrijedila dvaput više. Postavlja se pitanje u kojem se trenutku trebalo riješiti Plive.

Novotny: Neke bogate europske zemlje poput Norveške i Austrije dio svojih deviznih pričuva umjesto u obveznicama drugih zemalja drže u dionicama svojih ranije privatiziranih poduzeća. Budući da su ta poduzeća uspješna, a njihove dionice kotiraju na međunarodnim tržištima kapitala, takvi udjeli države se smatraju rezervama likvidnosti. Dakle, zadržavanje udjela države u poduzećima u nekim europskim zemljama u većini slučajevi nije motivirano nekakvim strateškim nacionalnim interesima, nego prije svega održavanjem nacionalnih pričuva. Za razliku od privatnog sektora koji u Hrvatskoj raspolaže velikom štednjom, državni sektor je visoko zadužen i ta zaduženost ugrožava ne samo postojeću razinu blagostanja kućanstava nego i ukupno društveno blagostanje. Javni dug koji prelazi 90 posto BDP-a postaje glavna prepreka ekonomskom rastu i povećavanju nacionalnog bogatstva. S druge strane država je još uvijek vlasnik vrijedne fizičke i financijske imovine, pa tako i udjela i kapitalu poduzeća, čijom prodajom je u kratkom roku moguće značajno smanjiti javni dug i tako otvoriti perspektive ubrzanog rasta. Iz ovakvog pogleda ne postoji niti jedno državno poduzeće čije dionice ne bi trebali izložiti prodaji.

Primorac: Uvriježeno je mišljenje da javna poduzeća trebaju pružati dobra i usluge od šireg društvenog interesa. U tom smislu bi cijene dobara i usluga takvih poduzeća trebale biti na razini točke pokrića. Međutim, podaci ukazuju na činjenicu da javna poduzeća u razvijenim zapadnim zemljama u velikoj mjeri služe za generiranje profita koji se potom transferira u državni proračun. Neovisno o strateškom opredjeljenju i zacrtanim ciljevima, poduzeća iz sektora kao što su energetika, promet, pošta i telekomunikacije trebala bi ostati u državnom vlasništvu. Poduzeća koja nemaju jasno definiranu javnu funkciju, a pritom generiraju gubitke ili se u većoj mjeri financiraju iz proračuna, trebalo bi privatizirati.

Valentić: Prodati treba tvrtke koje lošije posluju te tvrtke koje ne donose dobit.

Na listi za prodaju spominje se i Podravka, u kojoj država ima udio od 19,7 posto. Je li nužno da jedna prehrambena industrija ostane u državnom vlasništvo iz strateških razloga, recimo za opskrbu hranom u slučaju rata?

Fižulić:Treba je prodati u trenutku kad je vrijednost najveća. Priče o strateškoj proizvodnji hrane nemaju veze s vezom. Ako neko želi zatvoriti Podravku, država je sa svojih 20 posto ni danas ne može spasiti.

Novotny: Francuska politička elita, na koju se pozivaju mnogi pobornici zadržavanja državnog vlasništva, je tako pod pritiskom globalnih promjena postigla konsenzus oko privatizacije velikih državnih grupacija - industrijskih poduzeća koja su nacionalizirana za vrijeme predsjednika Mitterranda. Ta državna poduzeća bila su izrazito neučinkovita i nisu mogla uspješno konkurirati na tržištu. Zbog toga su djelomično privatizirana, a Vlada je djelomično zadržala udjele u brojnim poduzećima s ciljem poticanja njihova rasta i zapošljavanja. Zadržavanje značajnog udjela hrvatske vlade u Podravci d.d. je bez primjera u europskoj praksi kao i argumenti da se na taj način osigurava opskrba hranom u kriznim situacijama. Za tu bi namjenu bilo neusporedivo bolja ideja održavanja vladinih pričuva u obliku novca kojim bi se u kriznim situacijama mogla osigurati kupovina i opskrba hranom.

Primorac: Vlasništvom nad pojedinim poduzećima pametne države na neizravan način mogu provoditi industrijsku politiku. U Hrvatskoj bi, osim turizma, poljoprivreda trebala biti jedan od strateških prioriteta. U tom smislu, važna je i industrija prerade hrane. No sama činjenica da država posjeduje udio u nekom poduzeću bez jasnih ciljeva i planova njihove provedbe ne znači ništa. Njemačka ima primjerice oko 20 posto udjela u Volkswagenu, a Francuska oko 15 u Peugeotu i Renaultu. Opravdanost takvog vlasništva ne dovodi se u pitanje.

Valentić: Podravka je značajna hrvatska tvrtka, dok je za europske prilike to mala do srednja tvrtka. Nema posebnih gospodarskih razloga za prodaju, osim ako se novac od dobivene prodaje ne koristi za smanjenje javnog duga i deficita.

Treba li državi Hrvatska poštanska banka?

Fižulić: Nema razloga da ona ne bude u državnom vlasništvu, ali ne zato da servisira državu, nego jer se njome može efikasno upravljati. Nije bitno je li nešto državno ili privatno, nego upravlja li se dobro ili loše. Može se i privatnom tvrtkom loše upravljati i odvesti je u propast. Ja sam primjer za to. Biznis uvijek ide gore-dolje.

Novotny: Europska praksa pokazuje da neke zemlje imaju svoje nacionalne raz­vojne banke koje su u pravilu u državnom vlasništvu. Neke su zemlje za vrijeme velike krize 2008. nacionalizirale neke od privatnih banaka kako bi se spriječio kolaps cijelog financijskog sustava. Austrijska vlada je tako fiskalno pomogla nekim privatnim bankama, a neke od njih i nacionalizirala i sada prodaje udjele. HPB je klasična komercijalna banka koja nudi iste usluge kao i njeni konkurenti - privatne banke koje su bolje opskrbljene kapitalom i dugoročnim izvorima. Sve dok Vlada ima u HPB većinski udjel toj je banci ograničen pristup dugoročnim izvorima na financijskom tržištu. Zbog ovih bi razloga Vlada morala u kratkom roku prodati svoje udjele u ovoj banci.

Primorac: Iako je mišljenje o negativnim posljedicama državnog vlasništva nad bankama gotovo općeprihvaćeno, Njemačka primjerice ima velik dio banaka u državnom vlasništvu. Riječ je uglavnom o regionalnim i lokalnim bankama koje čine jedan od osnovnih stupova njemačkog bankovnog sustava. Slična je situacija i u Austriji. Slovenija također ima nekoliko najvećih poslovnih banaka u državnom vlasništvu. Uslijed financijske krize pokazalo se da državne banke predstavljaju značajan fiskalni rizik za državu. Države čije su javne banke zapale u financijske probleme uslijed nenaplativih plasmana uložile su značajna sredstva u sanaciju tih banaka. Zadržavanje banaka u državnom vlasništvu ima i brojne prednosti. Međutim, nepojmljivo je da država u svom vlasništvu ima banku čije usluge najčešće ne koristi, kao što je to slučaj s HPB-om. Ako ostane u državnom vlasništvu, bilo bi logično da se država u svom poslovanju na nju dominantnije orijentira.

Valentić: Hrvatski bankovni sustav je na sreću stabilan, ali skup. Na tržištu bankarskih usluga vlada velika konkurencija. Ako država zauzme stajalište da zadrži HPB, treba je hitno dokapitalizirati, a to je u današnjoj fiskalnoj situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska upitno. Ako se prodaje HPB, država treba zadržati 25 posto plus jednu dionicu da bi mogla utjecati na strateške odluke banke i na taj način zaštitila svoje strateške interese.

Švaljek: Nema ozbiljnog razloga da država bude vlasnik banaka ili drugih trgovačkih društava koje se bave sasvim tržišnom djelatnošću. Privatni sektor takvim trgovačkim društvima može upravljati bolje, biti konkurentniji i ostvarivati dobit, te u financiranju javnih potreba participirati plaćanjem poreza na dobit. Potrebe društva za povoljnim financiranjem razvojnih projekata mogu se zadovoljiti aktivnošću Hrvatske banke za obnovu i razvitak, odnosno za tu svrhu nije potrebna druga državna financijska institucija.

Zagovornici prodaje INA-e ističu da država ni danas u toj kompaniji ne može donositi nikakve odluke jer glavnu riječ vodi MOL. S druge strane INA se sve manje bavi razvojem i proizvodnjom i sve više se od nekad moćne kompanije pretvara u lanac benzinskih crpki, a sve to u režiji mađarskog vlasnika. Treba li država dići ruke od INA-e ili je pokušati zadržati pod svojim okriljem?

Fižulić: Dionice naftne kompanije u velikoj mjeri ovise o cijeni nafte. Nafta je sada jako jeftina i INA-ina dionica je pala. Nije stoga vrijeme za prodaju naftne kompanije. Besmisleno je da država ima 44 posto kad joj je dovoljno 25 posto plus jedna dionica, ali bi morala riješiti problem neplaćanje koncesija za izvađenu naftu. U 15 godina je INA u Hrvatskoj iscrpila nafte u vrijednosti 4,5 milijarde dolara i za to državi platila simboličan iznos. To nije u skladu s Ustavom koji kaže da su nafta i drugo rudno bogatstvo od nacionalne vrijednosti. Do 2011. nema ni evidencije uplate za crpljenje ugljikovodika, a zakon koji regulira naplatu koncesije je jako loš. INA za državu nije posve izgubljena. Vlada ako želi može MOL-u zagorčati život.

Novotny: Partnerstvo hrvatske Vlade i MOL-a u INA-i potpuno je besmisleno i dugoročno neodrživo. Globalna kretanja na tržištu fosilnih goriva i snažan zaokret prema održivim izvorima energije ukazuju da INA nije niti u budućnosti može biti poduzeće koje će pokretati ukupan ekonomski razvoj i zapošljavanje u Hrvatskoj. Vlada također ni na koji način ne može putem svog udjela u INA-i kontrolirati cijenu naftinih derivata. Veliki paket dionica INA-e u vlasništvu hrvatske Vlade, 49 posto, u narednim godinama neće povećavati svoju vrijednost te tako predstavlja mrtvi kapital. Vlada bi morala ponuditi svom partneru MOL-u ovaj paket dionica koji bi mogao imati vrijednost preko tri milijarde eura ili ih ponuditi međunarodnim financijskim investitorima. Prodajom udjela u INA-i Vlada bi mogla značajno povećati svoju likvidnost i otplatiti dio dugova.

Primorac: Kad govorimo o vlasniku INA-e, tada treba voditi raspravu u kontekstu krajnjeg vlasnika - Mađarske države. MOL je u vlasništvu Mađarske pa se postavlja pitanje kako to da Hrvatskoj INA nije strateški važna, a Mađarska ima itekako snažnu želju zadržati je u svom vlasništvu. Ta bi činjenica, ne ulazeći dublje u raspravu oko poslovanja INA-e u povijesti i danas, trebala biti dovoljno alarmantna da se preispitaju donesene odluke i pokuša popraviti učinjena šteta. INA bi u svakoj normalnoj državi trebala predstavljati jedan od strateških prioriteta. INA je oduvijek bila iznimno važna za hrvatsko gospodarstvo. Zar je normalno da se o hrvatskoj industrijskoj politici u tako značajnoj mjeri odlučuje u Budimpešti?

Valentić: Potpisan je ugovor, te aneks ugovora gdje je MOL u specifičnim okolnostima postao većinski vlasnik INA-e. Dosadašnji rezultati nisu dali očekivane strateške sinergije dvaju velikih dioničara. Malo se investira i Ina se sve više okreće trgovačkom, a ne istraživačko-naftnoj djelatnosti. Treba se zaključiti novi ugovor između najvećih dioničara koji bi trajno riješio sporne odnose. Ne dogodi li se nešto takvo, Ina će i dalje nazadovati, prije svega tehnološki. Hrvatska treba svim sredstvima zaštititi svoje interese u INA-i.

Fižulić: Hrvatske autoceste, Hrvatske željeznice i Luka Rijeka u državnom su vlasništvu. Kad ih usporedimo sa slovenskim DARS-om, Lukom Koper i Slovenskim željeznicma - što su također državne tvrtke - onda je jasno da naša politika ne zna postaviti odnose tako da menadžment državnim društvima upravlja kao da su privatna. Ne slažem se s time da državna imovine na može biti efikasna. Treba vidjet kako su složene i plaćene uprave i nadzorni odbori tih poduzeća. Mi bismo htjeli imati vrhunski menadžment, a postavljamo na čela tvrtki stranačke aparatčike. Privatizacija ili monetizacija autocesta prije uvođenja vinjeta je - veleizdaja.

Novotny: Ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukturu predstavljaju ulaganja s povratom od 30 do 50 godina. Rokovi povrata ulaganja u mrežu autocesta u Hrvatskoj, koja danas ima po glavi stanovnika najviše suvremene cestovne infrastrukture u Europi, nikada nisu bili ispitani, a odluke o ovim javnim ulaganjima donosile su se isključivo na temelju političkih argumenata. Direktni i indirektni socio-ekonomski učinci ulaganja u autoceste u Hrvatskoj nisu, na žalost, dovoljno veliki da bi mogli zainteresirati financijske investitore koji danas ulažu s očekivanim povratima ulaganja između 8 i 10, najviše 15 godina. S druge strane visokozaduženim državnim poduzećima koja upravljaju mrežom autocesta dospijevaju u narednim godinama visoki anuiteti kredita koje ova poduzeća ne mogu otplatiti. Reprogramiranje ili refinanciranje tih kredita će samo povećati troškove. Rješenje bi se moralo potražiti u izlistavanju dionica ovih poduzeća na domaćim i inozemnim tržištima kapitala i privlačenju mirovinskih fondova koji u pravilu ulažu na duge rokove.

Primorac: Poslovanje autocesta nije učinkovito. Financijski položaj državnih poduzeća iz sektora cestovnog prometa je slab i predstavlja kontinuiran teret za državne financije. O utjecaju poslovanja ovih poduzeća na državne financije govori i činjenica da su ona reklasificirana u sektor opće države čime je došlo do povećanja javnog duga za iznos njihovih obveza. Porast javnog duga utječe na smanjenje povjerenja investitora i povećanje troškova zaduživanja države, a posljedično i ostalih sektora. Davanje autocesta u koncesiju moglo bi biti prihvatljivo rješenje. Osim toga, nije neuobičajeno da se neučinkovita javna poduzeća privremeno privatiziraju s ciljem optimizacije poslovanja, nakon čega se ponovno vraćaju u državno vlasništvo.

Valentić: Refinanciranje. Posebno u uvjetima jeftinog kapitala refinanciranje se nameće kao najprihvatljivije rješenje.

Vlasnički portfelj države u raznim tvrtkama procjenjuje se na 27 milijardi eura što je oko 60 posto BDP-a. Smatrate li da je to previše?

Fižulić: Te procjene ništa ne znače. Te tvrtke vrijede onoliko koliko vrijede na tržištu.

Novotny: U javnom diskursu o ulozi države u ekonomiji vrlo često se spominju različiti mitovi, kao što je to mit o snažnoj državi s apsolutnom moći nad svojim građanima. Hrvatska je ulaskom u članstvo EU prihvatila ekonomski i politički sustav u kojem je država jedan od ekonomskih aktera, ravnopravna s akterima iz privatnog sektora. Kako bi mogla postati konkurentna, državna poduzeća se moraju privatizirati, potpuno ili djelomično, ali prije svega moraju primijeniti sustave upravljanja kakvi čine privatna poduzeća superiornijima.

Primorac: Ne postoji optimalna razina državnog vlasništva nad poduzećima u smislu omjera vrijednosti imovine poduzeća i BDP-a.

Valentić: To su službeni podaci. Tvrtke kotiraju na burzi pa se dnevno mijenjaju procjene vrijednosti. Mislim da su navedeni podaci realni.

Zbog čega međunarodne institucije stalno upozoravaju da se Hrvatska treba riješiti mnogih tvrtki u kojima ima vlasništvo? Zašto oni smatraju da je privatizacija tako dobro rješenje?

Fižulić: To je uvijek isti recept. Dobiješ pet minuta njihove pažnje i stalno ponavljaju nekoliko istih stvari što treba učiniti.

Novotny: Udjel državnih poduzeća u stvaranju BDP-a se kreće oko 55 posto. Ako uključimo i paradržavna poduzeća, kao što su primjerice Podravka i INA, tada se taj udjel povećava na preko 70 posto, što je daleko najviše u EU. Državna poduzeća, u kojima je upravljanje podložno utjecaju izabranih političara, nisu nigdje učinkovita, najčešće su netrasparentna i podložna korupciji. Zbog toga ne mogu biti pokretač ekonomskog razvoja i stvaranja novih radnih mjesta. Jedan od najvažnijih ciljeva tranzicije iz neučinkovitog socijalističkog komunističkog sustava bio je stvaranje novog ekonomskom sustava u postkomunističkim zemljama u okviru kojeg će se stvoriti prostor privatnom poduzetništvu i osloboditi puni potencijali ekonomskog rasta. Hrvatska i Slovenija su se opredijelile za pretvaranje velikih socijalističkih poduzeća u državna ili paradržavna poduzeća koja su ostala pod kontrolom političke elite. Njihova privatizacija nije samo u funkciji oslobađanja punog potencijala ekonomskog rasta, već je iznimno važna za daljnju demokratizaciju.

Primorac: Zamjerke međunarodnih institucija najčešće idu u smjeru neučinkovitog upravljanja javnim poduzećima, što je u Hrvatskoj dosta čest slučaj. Jedno od rješenja je privatizacija. To je najbrže i najjednostavnije, ali ne nužno i najbolje rješenje.

Valentić: Svaka država treba štititi svoje interese, posebno strateške. Najvažnije je da se kapital od prodaje koristi za tehnološki razvoj, te smanjivanje javnog duga i depozita, te koristi za novo zapošljavanje.

Švaljek: Osnovni razlog zbog kojeg se zagovara privatizacija trgovačkih društava u državnom vlasništvu leži u tome što se tim društvima danas ne upravlja na zadovoljavajući način. Poslovanje im je neefikasno. Rezultat takvog poslovanja su visoke cijene kojima se nastoje pokriti neracionalnosti, neadekvatna kvaliteta proizvoda i usluga, niska profitabilnost ili čak gubici koji se pokrivaju na teret poreznih obveznika. Ta društva se u pravilu koriste kao samoposluga vladajućih političara koji u njima imenuju nadzorne odbore i preko njih uprave, utječu na zapošljavanje koje se ne temelji na stručnim kriterijima nego na povezanosti, često utječu i na odabir tvrtki s kojima ta društva sklapaju ugovore o poslovnoj suradnji i koriste takva trgovačka društva za druge političke svrhe. Ostvarivanje prihoda od prodaje radi smanjenja potrebe za zaduživanjem države tek je sekundarni razlog za privatizaciju. Kad bi se upravljanje tim društvima depolitiziralo, bilo bi znatno manje razloga za zagovaranje privatizacije.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: