Glumio je i družio se s najvećim ljepoticama svog vremena, slavni glumac - prema čijem je burnom životu snimljena mini serija ‘Archie‘ - zbog trauma iz djetinjstva nije znao ni dati ljubav, ali niti primiti je.
"Svi žele biti Cary Grant, čak i ja to želim", kazao je u seriji "Archie" Jason Isaacs, koji u njoj glumi Caryja Granta, jednu od najvećih holivudskih zvijezda svih vremena. Serija je nazvana po Grantovu pravom imenu - rođen je kao Archibald Leach - i u četiri epizode prati njegov život od skromnih početaka do blistave karijere i poznih godina kad je već bio u mirovini, ali ne i zaboravljen.
Zaista, malo je glumaca koji su već za života postali legende, kao što je to bio sin švelje i radnika u krojačkoj radionici, odrastao u siromašnoj četvrti engleskog lučkog grada Bristola. Karijera mu je trajala od tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je glumio u velikim filmskim hitovima kao što su "Silom dadilja", "Priča iz Philadelphije", "Sumnja", "Ozloglašena", "Drž‘te lopova" ili "Sjever sjeverozapad", ali začudo nikada nije dobio Oscara za neku ulogu. Dvaput je, doduše, bio nominiran, ali je prestižnu pozlaćenu statuu osvojio tek za životno djelo 1970., kad je već skoro puno desetljeće bio u glumačkoj mirovini.
Redatelji su ga obožavali; primjerice Alfred Hitchcock, koji ga je angažirao u nekim od svojih najuspjelijih filmova, za razliku od Jamesa Stewarta, kojeg je okrivljavao za komercijalni neuspjeh "Vrtoglavice". Stanley Donen htio je baš njega za film "Indiskrecija", iako se Cary Grant te 1958. nećkao prihvatiti ulogu jer je već razmišljao o mirovini. No, Donen mu je uz pozamašan honorar dao i novi Rolls Royce, kojem holivudska zvijezda na kraju nije odoljela. Na vrhuncu popularnosti bio je najbolje plaćeni i najtraženiji holivudski glumac, za kojim su žene uzdisale, a muškarci mu se divili zbog njegova šarma, karizme, stila, ponašanja, govora...
No, iza te blještave fasade krila se potpuno drukčija osoba, opterećena traumama iz djetinjstva, zbog kojih je patio cijeli život i nikada nije uspio ostvariti normalan odnos sa ženama niti je pronašao svoj unutarnji mir. Toga je i sam bio itekako svjestan te je iskušavao sve moguće terapije, jednu za drugom neuspješne.
Fasada mu je pružala zaštitu, ali je na neki način bila njegova slabost. I sam je jednom rekao da ako on ne može iz nje gledati svijet, kako drugi mogu vidjeti što se krije iza nje.
Rođen je 18. siječnja 1904. u Bristolu, u obitelji toliko siromašnoj da u kući nisu imali grijanje. Otac Elias Leach bio je pijanac, a majka Elsie Kingdon patila je od depresije, dodatno pojačane gubitkom starijeg sina Johna, koji je prije prvog rođendana umro od tuberkuloznog meningitisa. Zbog toga je nad drugim sinom stalno bdjela, vodila ga u kino i na predstave u lokalnom kazalištu kad je još bio mali, ali mu nikad nije znala pružiti ni pokazati ljubav - niti ju je znala primiti. A kako se zbog depresije sve češće i na sve dulja razdoblja povlačila u sebe, njezin je vječno pijani muž učinio nešto ne posve neuobičajeno u to doba - jednostavno ju je odveo u psihijatrijsku bolnicu, u kojoj je njegova tvrdnja kako mu je žena poludjela bila dovoljna da Elsie bude trajno smještena u ustanovu Bristol Lunatic Asylum. Sinu je rekao da je njegova majka otišla na dulji odmor i s njim se preselio svojim roditeljima.
No, kad je nakon godinu ili dvije postalo jasno da nitko, osobito ne siromašna švelja, ne može tako dugo plaćati ljetovanje, sinu je ponovno lagao da je njegova majka otišla od kuće, a nešto kasnije i da je umrla. Tada je dječaka, koji je prije bio kivan na majku jer ga je napustila, shrvala tuga zbog gubitka. Život mu se još više promijenio kad mu se otac ponovno oženio, zasnovao novu obitelj i za njega imao još manje volje i vremena nego prije.
Kako mu je stvarni svijet bio nepodnošljivo tužan i mizeran, mladi Archibald pronašao je novi svijet - u mašti. Poznavao je ljude iz akrobatske trupe Penders, koja je nastupala po lokalnim dvoranama i sajmovima, te s njima povremeno nastupao kao hodač na štulama. Učenje ga nije zanimalo pa je jedva dočekao da ga 1918. zbog neposluha, a po nekim tvrdnjama zato što su ga vidjeli u ženskom toaletu, izbace iz škole.
Tri dana poslije pridružio se trupi Penders kao punopravni član i kao spužva upijao sve što je mogao o tome kako impresionirati i zabaviti publiku. Kako je trupa postajala sve popularnija, počela je odlaziti na turneje po Europi, a 1920. uputili su se preko Atlantika. Na dugom putovanju brodom Olympic 16-godišnji Archie Leach sprijateljio se sa zvijezdom nijemih filmova Douglasom Fairbanksom, koji se s glumicom Mary Pickford, svojom novom suprugom, vraćao u Ameriku nakon medenog mjeseca u Europi.
Prvi susret s New Yorkom mladom Englezu činio se kao san. Iz njujorške luke odmah se, naime, uputio u New York Hippodrome, zgradu na Šestoj aveniji u kojoj su trebali nastupati: imala je najveću i najraskošniju dvoranu na svijetu, prema kojoj su one u kojima je prije zabavljao publiku izgledale kao sirotinjske potleušice.
U Hippodromeu je njegova trupa postigla velik uspjeh, pa su se tamo zadržali ukupno devet mjeseci i nakon toga krenuli na turneju po unutrašnjosti Amerike. Kad je došlo vrijeme da se vrate u Englesku, Archie Leach je odlučio ostati. Ispočetka se uzdržavao kako je znao i umio: pridružio se nekoj zabavljačkoj trupi i izvodio komične skečeve, vozio unicikl u malim provincijskim kazalištima, u Atlantic Cityju na štulama i kao čovjek-sendvič reklamirao lunapark, a neko je vrijeme čak bio plaćeni pratitelj španjolskoj opernoj divi Lucreziji Bori, koja mladog, naočitog Engleza nije angažirala da joj pravi društvo samo preko dana...
Vjerojatno zahvaljujući baš Bori dobio je priliku za nastupe u mjuziklima te se počeo probijati na kazališnoj sceni. Kritičari su pisali da je na sceni ukočen i neuvjerljiv, da ne zna pjevati - ali da svojim šarmom privlači publiku u njujorške dvorane. Nerijetko su se predstave koje bi inače brzo bile ugašene samo zbog njega zadržale na pozornicama, a to nije promaklo holivudskim agentima, koji su stalno bili u potrazi za novim licima. Prvi ugovor potpisao je 1931. s Paramountom, za početnu plaću od 450 dolara tjedno - i s novim imenom Cary Grant!
Šefovi studija smatrali su, naime, da Archie Leach ne zvuči dovoljno američki. Već dogodine pojavio se u osam filmova, a najzapaženiji je bio u "Plavoj Veneri" s Marlene Dietrich. Sličnim tempom nastavio je raditi i sljedeće dvije godine, a plaća mu je narasla na 750 dolara tjedno. Šefovi su bili zadovoljni, a i njemu se sviđao novi život u Hollywoodu. Ubrzo je počeo dobivati i glavne uloge, primjerice u komediji "Sylvia Scarlett", u kojem mu je partnerica bila Katharine Hepburn.
Glumeći s najpoznatijim holivudskim ljepoticama, nije trebalo dugo da jedna od njih osvoji njegovo srce. Bila je to Virginia Cherrill, najpoznatija po ulozi cvjećarice iz Chaplinova filma "Svjetla velegrada". Vjenčali su se 1934. u Engleskoj i brzo se vratili u Los Angeles jer su oboje imali već dogovorene termine za snimanje.
No, zajednički život nije se pokazao onakvim kakav su oboje očekivali, najviše zbog Grantove emocionalne nezrelosti i nepovjerenja prema supruzi. "Nisam vjerovao da me zaista voli niti da me neće ostaviti. Iako sam tada već bio godinama okružen atraktivnim ženama u kazalištu i na filmu, nikada nisam naučio komunicirati s njima, otvoreno i potpuno", rekao je jednom.
A sve je to bila posljedica, kako je to i sam poslije priznao, odnosa s majkom, koju je jednom opisao kao nesretnu ženu uz koju je i on odrastao kao nesretno i nevoljeno dijete. Virginia Cherrill je potkraj 1935. podnijela zahtjev za razvod, a iste godine Cary Grant je doživio još jedan šok: posjetio je svog teško bolesnog oca u Engleskoj, a ovaj mu je na samrti priznao da njegova majka nije umrla i rekao mu gdje se nalazi. Odmah je otišao k njoj i susreo se s njom prvi put nakon djetinjstva, izvadio je iz umobolnice, kupio joj stan i angažirao njegovateljicu, no iako ga je prepoznala, nikada s njom nije uspio ostvariti željenu bliskost koja mu je toliko nedostajala.
Početkom četrdesetih godina, kad je već postao jedan od najpopularnijih holivudskih glumaca i izgradio imidž po kojem je ostao zapamćen na filmu - kao uglađen, atraktivan, muževan, ali ne i sirov muškarac, džentlmen staroga kova - Cary Grant se oženio Barbarom Hutton, nasljednicom robnih kuća Woolworth, tada najbogatijom Amerikankom. Novinari su ih posprdno prozvali parom "Cash and Carry" (plati i nosi), igrajući se njezinim bogatstvom i njegovim imenom, no novac, potvrdili su to oboje, nije igrao nikakvu ulogu ni kad su se zaljubili te 1942. vjenčali, a ni kad su se tri godine kasnije razveli.
Ostali su dobri prijatelji, a poslije se saznalo i da je Cary Grant sa "sirotom malom bogatašicom", kako su novinari nazvali Barbaru Hutton, na vlastiti zahtjev potpisao predbračni ugovor kako ga nitko ne bi mogao optužiti da se vjenčao s njom zbog njezina bogatstva.
Njegova treća supruga bila je glumica Betsy Drake, kojom se oženio 1949. Ni taj brak nije prošao bez trzavica, opet najviše zbog njegove nesposobnosti da izgradi normalan odnos sa suprugom, no za razliku od njegovih prijašnjih partnerica, Betsy Drake ulagala je puno napora da ga održi. Upravo je na njezin nagovor počeo s nizom terapija kako bi se riješio svojih trauma, ne samo zbog majke nego i zbog toga što je smatrao da nije ni blizu imidžu koji je izgradio u javnosti. Pokušao je sa psihoterapijama, hipnozom, seansama s misticima, no nije postigao nikakav značajniji napredak. Najviše je hvale imao za eksperimentalni tretman uz pomoć LSD-a, koji tada još nije bio zabranjen kao droga.
Kao da mi se razišla magla ispred očiju. Shvatio sam da u sebi nosim i mržnju i ljubav, a kad sam to prihvatio, počeo sam koristiti ljubav da bih iskorijenio mržnju iz sebe - napisao je u neobjavljenoj autobiografiji.
No, novopronađena samospoznaja nije mu spasila ni brak s Betsy Drake, od koje se razveo 1962., kao ni onaj sljedeći. Kad je već bio pri kraju karijere, 1965., zaljubio se u 33 godine mlađu, atraktivnu televizijsku glumicu Dyan Cannon. S njom je 1966. dobio kćer Jennifer, svoje prvo dijete, i odmah nakon njezina rođenja objavio da odlazi u mirovinu jer ga zanima samo jedna uloga - brižnog oca.
No, ni sreća zbog Jennifer niti unutarnji mir za koji je mislio da ga je napokon pronašao nisu bili dovoljni da se konačno smiri u braku. Ne zna se točno zbog čega je puklo s Dyan Cannon, no već 1967. prestali su živjeti zajedno, a sljedeće godine mlada glumica predala je zahtjev za razvod, i to, slučajno ili ne, samo nekoliko dana nakon što je Cary Grant doživio prometnu nesreću u New Yorku. Kako je nakon udesa završio u bolnici zbog tri slomljena rebra, to su popratile sve novine - i donijele vijest da u automobilu nije bio sam, nego u društvu njemačke aristokratkinje, barunice Gratije von Furstenberg.
Poslije razvoda Grant je vodio ogorčenu sudsku bitku s Dyan Cannon te se uspio izboriti za zajedničko skrbništvo nad kćeri, s kojom je redovito provodio vikende i radovao se svakom prazniku jer je mogao biti s njom.
Posljednje godine života proveo je povučeno, kao legenda zlatnog doba Hollywooda, poštovan i cijenjen gdje god bi se pojavio. Stigao se još jednom i oženiti, Barbarom Harris, 47 godina mlađom britanskom stručnjakinjom za odnose s javnošću, a njegov stari prijatelj, princ Rainier od Monaka, izjavio je da ga nikada nije vidio sretnijeg i smirenijeg. S njom je u braku ostao do smrti, 1986. od srčanog udara, a pepeo mu je, po vlastitoj želji, rasut u Pacifik.
